Igranje vatrom na svetim mjestima Palestinaca i Izraelaca, može prerasti u katastrofalni požar!

Izraelci su na ulazima u džamiju Al Aqsa u Jeruzalemu postavili detektore metala, nakon što su 14. srpnja ondje ubijena dvojica policajaca. Potom su izbili najkrvaviji sukobi između Izraelaca i Palestinaca u posljednjih nekoliko godina. To mjesto koje muslimani zovu Plato džamija, treće je sveto mjesto islama, a sveto je i Židovima, koji ga zovu Brdo hrama

Tenzije između Izraela i Palestine se nastavljaju ispred džamije Al-Aqsa u Jeruzalemu. Izraelci su na ulazima u džamiju postavili detektore metala, nakon što su 14. srpnja ondje ubijena dvojica policajaca. Potom su izbili   najkrvaviji sukobi između Izraelaca i Palestinaca u posljednjih nekoliko godina. To mjesto koje muslimani zovu Plato džamija, treće je sveto mjesto islama, a sveto je i Židovima, koji ga zovu Brdo hrama. Neredi, doduše mnogo manji nego prvih dana, ne prestaju i nakon što su izraelske vlasti, očito osvještene da su pretjerale, počele uklanjati detektore metala na prilazu džamiji. Vlada u Tel Avivu nije odustala od provjera, već samo od metode.

Priopćeno je: “Izraelski sigurnosni kabinet prihvatio je preporuke sigurnosnih službi da se provjera pomoću detektora metala zamijeni sigurnosnom provjerom koja se temelji na naprednim tehnologijama i drugim sredstvima”. Palestinski predstavnik u UN-u, Mansur, pretenciozno je kazao: “Mi smo protiv nasilja i željeli bismo da Vijeće sigurnosti pokaže političku volju da zaštiti palestinski narod od nasilja Izraelaca”. Izaslanik Ujedinjenih naroda za Bliski istok,  Nickolay Mladenov, upozorio je da sukob u Jeruzalemu vrlo brzo može prijeći zidine staroga grada. Prevedeno, Mladenov upozorava da palestinsko-izraelski sukob može prerasti u novi rat. “Ne igrajte se s vatrom”, upozoravaju Izrael i zemlje arapske lige. Status Jeruzalema danas je jedno od temeljnih pitanja izraelsko-palestinskog sukoba.

Za vrijeme Arapsko-izraelskog rata 1948., Izraelci su zauzeli zapadni dio grada, te je taj teritorij anektiran u sastav Izraela. Istočni Jeruzalem ostao je pod ondašnjom kontrolom Jordana, pod kojom je bio 20 godina. Iz Šestodnevnog rata 1967. godine, Izrael ponovno je izašao kao pobjednik, pa je pripojio i Istočni Jeruzalem. Tumačenje statusa Jeruzalema je dvojako. Izrael tvrdi kako je Jeruzalem njihov glavni grad. Ostatak svijeta to ne priznaje, već glavnim gradom smatra Tel Aviv, u kojem su i sva diplomatska predstavništva. Stoga je najava Donalda Trumpa, da će američko veleposlanstvo prebaciti u Jeruzalem, uzburkla mnoge duhove na svjetskoj političkoj sceni.

Stari grad – važan za sve tri monoteističke religije

Trump time želi pokazati obnovljeno čvrsto savezništvo između Izraela i SAD-a, koje je Obama poremetio i to isključivo zbog osobne netrpeljivosti prema Benyaminu Netanyahuu. Preseljenje američkog veleposlanstva u Jeruzalem značilo bi priznanje Jeruzalema kao glavnoga grada države Izrael, i najvjerojatnije bi izazvalo sukobe ogromnih razmjera. Jer,  kada se na međunarodnoj sceni govori o izraelskoj okupaciji, govori se o Zapadnoj  obali, koja je teritorij Palestine, te o Istočnom Jeruzalemu. Izraelci su spremni oprostiti se od Zapadne obale, ali ne i od Istočnog Jeruzalema u kojem se nalazi Stari grad, kroz stoljeća  iznimno važan za sve tri monoteističke religije – židovstvo, kršćanstvo i islam.



Od aneksije 1967., kontrolu pristupa Brdu Hrama formalno ima muslimanski Waqf, tj. muslimanska vjerska vlast u Jeruzalemu. Stoga, postavljanje detektora za metal, što su učinile izraelske snage sigurnosti,  muslimani doživljavaju kao čin samovlasti kojom se kontrola oduzima Waqfu i prebacuje na izraelsku vlast i time narušava status quo potpisan između Izraelaca i muslimana.
Ako se tenzije, koje se ne smiruju  nastave, mogu se očekivati i  antiizraelski prosvjedi po muslimanskim zemljama, koji će osobito biti teški za zemlje koje su se tijekom desetljeća pomirile s Izraelom, poput Jordana i Egipta. Iako je točno da Netanyahu gradi svoju “popularnost” na sukobima s Palestincima, činjenica je da su sukobi eskalirali dolaskom Hamasa na vlast. Ozbiljnije 2008. godine, a izbio je u prosincu. Bio je to sukob Izraela i Hamasa koji je počeo Hamas  kontinuiranim  raketiranjem Kasama iz Gaze. Izraelska vojska odgovorila je operacijom “Lijevano olovo”,   tj. bombardiranjem Gaze 27. prosinca. Bombardiranje Izraelskih oružanih snaga (IDF) usmjerilo se na razne visokoprofilirane vojne i sigurnosne mete, za koje se sumnja da su povezane s Hamasom.

Hamas je priopćio da je to njegov  odgovor na izraelsku opetovanu blokadu koju nije ukinuo, iako je to bila obveza prema dogovoru o primirju. Rat je završio nakon 22 dana, kada je Izrael proglasio jednostrani prekid vatre, nakon čega ga je proglasio i Hamas.

Izrael – prva crta obrane Europe

Mnogi, uključujući i Vijeće sigurnosti UN-a, ostali su zapanjeni činjenicom što je sukob pokrenut samo dan nakon božićnih blagdana i nije stao ni na Novu godinu. Židovi i muslimani ne slave Božić, ali se područje Izraela smatra Svetom  zemljom među kršćanima koji su u tom razdoblju iznimno  osjetljivi na sukobe. Drugi veliki sukob dogodio se u ljeto 2014. kada je Izrael u raketiranju Gaze, kao odgovor na permanentno raketiranje Jeruzalema, upotrebio najmoderniji  raketni sustav.

Izvješćivanje svih medija bilo je fokusirano na taj užas i konflikt se odmaknuo od biti. Nigdje nisu jasno pojašnjeni ni njegov uzrok ni posljedica. Sve je tumačeno po onom poznatom Orwellovom obrascu – “Četiri noge dobre, dvije noge zle”. Čak i neki naši diplomati kapsulirani u geopolitici iz vremena Hladnoga rata, poput Ivana Maštruka, javno su prozivali RH da mora “osuditi izraelski državni terorizam”.

Izrael je jedina konsolidirana demokratska država u tom dijelu svijeta. Izrael je, u potpunom nestanku sekularnosti i bujajućem islamizmu na Bliskom istoku, prva crta obrane Europe. Hamas je 2006. pobijedio na palestinskim parlamentarnim izborima, osvojivši apsolutnu većinu i zbacivši do tada vladajući Fatah. Odmah je započeo krvave borbe s Fatahom i preuzeo nadzor nad pojasom Gaze, dok je Fatah ostao na Zapadnoj obali. Posebno omiljen među Palestincima u Gazi, Hamas kao islamistički pokret jača i u drugim dijelovima Bliskoga istoka. Naziv je akronim od Harakat al-muqawama al-islamiyya, što bi otprilike značilo – Islamski pokret otpora. Osnovan je 1987. iz militantnog krila Muslimanskog bratstva. Hamasov proklamirani cilj je – “uništenje cionističke i umjetne tvorevine države Izraela i uspostavljanje palestinske države na tom području, kao i na području Gaze i Zapadne obale”.

Ideološki cilj Hamasa je definiran u povelji organizacije iz 1988., kao “dizanje Božje zastave iznad svakog palestinskog pograničnog kamena”. Vođe Hamasa negiraju postojanje Holokausta. Izraelske službe sigurnosti svojedobno su likvidirale vođu organizacije, Abd el-Aziz ar-Rantisia, koji je tvrdio da Holokaust nije postojao, već da su Židovi financirali naciste. Ove gole činjenice gotovo nitko nije navodi, govoreći ili pišući o izraelsko-palestinskom sukobu, ili prosvjedujući protiv krvave vojne operacije u Gazi.

Te činjenice, dakako, ne znače i amnestiju za smrt civila, među kojima je i mnogo djece, već služe za shvaćanje temeljne razdjelnice – da je Izrael država, a Hamas teroristička organizacija, koja je nakon povlačenja Izraela iz Gaze 2005. (presudu o tome da Židovi nemaju pravo biti u Gazi, te da se trebaju povući donio je upravo Židov – sudac Theodor Meron, koji je kao dijete preživio strahotu Holokausta i koji je 2012. oslobodio Gotovinu i Markača, op.a.), Palestincima jednostavno uništila svaku priliku da u svojoj enklavi, sada etnički čistoj, organiziraju sebi pristojan život.

Izolacija u podzemnim tunelima u Gazi

Dolazak Hamasa na vlast sljedeće godine, za stanovništvo Gaze, koje je Hamas zdušno podržalo, označio je život u izolaciji. Svijet je govorio, a i danas  govori da su gladni, goloruki, bez struje, itd… Dolaskom na vlast, Hamas je sve svoje snage u Gazi uložio u oružje, kojim su odmah počeli raketirati Izrael, te u gradnju podzemnih tunela kojima je premreženo sve i nalaze se svuda – pa i ispod civilnih objekata, poput kuća, škola, bolnica, džamija. Zbog gradnje tih tunela, iz sigurnosnih je razloga u Gazi zabranjen čak i izvoz betona. O doista lošem životu tamošnjeg palestinskoga stanovništva, u medijima se i u politici  – ne govori. Nitko, pa ni palestinska dijaspora, nije dosad prosvjedovala zbog toga izlazeći na ulice i noseći transparente s natpisom, npr. – “Dolje Hamas, bolji život ljudima u Gazi!”

Tuneli u kojima Hamas proizvodi i oružje, bili  su glavni cilj posljednje ozbiljnije  izraelske ofenzive koja je započela početkom srpnja prije 3 godine. Hrpa mrtvih civila, od kojih nas najviše, naravno, pogađaju djeca, izvlače se upravo iz tih tunela. Zašto je Hamas uoči operacije odbio evakuaciju civila? Stoga je sasvim legitimno pitanje – tko je od Gaze napravio “Varšavski geto”? Hamas ili Izrael? Čije su žrtve bili  svi civili za kojima su svaki dan putem tv ekrana naricale  žene, ponavljajući jedne te iste rečenice? Jesu li ti civili žrtve Izraela ili Hamasove “džihadističke filozofije” koja žrtvu za “Božju zastavu”, pa i žrtvu djece, što nas užasava, tretira na način koji judeo-kršćanski svijet ne može razumjeti. Točnije, razumije ga na svoj način – način osude, tuge, užasa i apelima pomoći za Gazu.

Izrael nikad  neće odustati od nakane da osujeti prijetnju sigurnosti izraelske države i građana, pritom se služeći novom strategijom i doktrinom upotrebe svojih oružanih snaga u borbi protiv terorizma. Naime, 2005. godine, Asa Kasher, izraelski filozof, lingvist i publicist, te profesor na Sveučilištu u Tel Avivu, napisao je stručni esej o pravilima ponašanja u borbi, koji je na snazi u Izraelskim oružanim snagama. On je s aspekta sociološkog utjecaja terorizma na život u Izraelu, dao etičku kritiku pravila ponašanja Izraelske vojske u borbi. U eseju, ugledni profesor kritizira tradicionalno utemeljene visoke etičke i moralne vojne standarde sadržane u vojnom zborniku pravila ponašanja u borbi (heb. Ruah Tzazal), koji se temelje na judaizmu kao religiji.

Njegova kritika posebno se odnosi na pravilo “čistoće oružja”, koje propisuje humano postupanje u borbi prema kojem se izraelski vojnik, u skladu s običajnim pravom i judeističkom religijom, mora odgovorno odnositi prema upotrebi oružja srazmjerno prijetnji, tako da se ratni zarobljenici i civili obavezno poštede posljedica upotrebe oružja. Profesor Kasher se, međutim, u svom eseju založio da se to pravilo ne primjenjuje u provedbi borbenih zadataka protiv terorista. Njegov esej supotpisuje kao koautor, general-major Amosa Yadlina, tadašnji šef obavještajne službe Izraelske vojske i bivši vojni ataše Izraela u Washingtonu. Esej je objavljen u “Magazinu vojne etike IDF-a” 2005. godine.

Esej je pisan nepunu godinu prije dolaska Hamasa na vlast, kako bi prerastao u doktrinu postupanja Izraelske vojske u sukobima niskog intenziteta s teroristima i palestinskim terorističkim organizacijama. Bit ove doktrine je da se kolateralne žrtve u borbenim operacijama protiv terorista, mogu smatrati opravdanima s aspekta vođenja pravednog rata protiv terora, usmjerenog prema nestanku države Izrael. Međutim, analitičari i pravnici su podijeljeni u mišljnjima oko “opravdanosti” kolateralnih žrtava, točnije civila, i uklopljenosti Kasher-Yadlinove teze u definiciju pravednog rata.

Osiguravanje britanskih interesa u Palestini

A s druge strane, pod “izlikom” izraelske vojne premoći, Hamas, uz ostalo, permanentno koristi i uvježbava bombaše-samoubojice koji se raznose po Jeruzalemu. Iako ne volim izraz “politička korektnost”, jer me podsjeća na cenzuru i orwelovski “novogovor”, zbog bazičnog poštenja prema islamu kao plemenitoj religiji koju slijede milijuni ljudi u zapadnom svijetu, kad se govori o ovom sukobu, treba jasno naglasiti razliku između islama i islamizma. Islamizam o kojem ovdje govorimo, politička je instrumentalizacija islama koja često vodi u terorizam. Ojačan je početkom ’70-ih, slomom ideološkog modela arapskog nacionalizma. A da bi se razumjela složenost i kompleksnost arapsko-izraelskih odnosa, osim poznavanja religija kao glavne civilizacijske odrednice, potrebno je poznavati i barem noviju povijest tih odnosa i njezine glavne uporišne točke.

Britanski ministar vanjskih poslova, Arthur Balfour, početkom studenoga 1917., poslao je pismo lordu Walteru Rotschildu, predstavniku Engleske federacije cionista. U dopisu je argumentirao, kako britanska Vlada povoljno gleda na mogućnost uspostave nacionalne domovine židovskog naroda na prostoru Palestine, naglašavajući pritom, da se ne smije činiti ništa što bi narušilo status ostalih nežidovskih zajednica u tom području. Balfourova ideja, dakako, nije bila posljedica britanske brige za židovski narod, već sebični imperijalni pokušaj da se njihovim iseljavanjem u Palestinu – osiguraju britanski interesi u tom prostoru. Jeruzalem je britanska diplomacija vidjela kao strateški smješten grad na raskrižju puteva između sjevera i juga, Europe i Indije.

Tada, u prosincu 1917., Velika Britanija je de facto počela upravljati Palestinom, kao okupacijska snaga. Već 1918., Turci su izbačeni iz Palestine zajedničkim snagama Britanaca, Francuza i Arapa. Na mirovnoj konferenciji u Versaillesu, 1919., donesena je odluka o budućnosti tog prostora. Od mandata utvrđenog ugovorom Lige naroda, Palestina je prešla pod izravno britansko tutorstvo. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina i paralelno s useljavanjem Židova i Arapa u mandatnu Palestinu, izbijali su sukobi i pobune palestinskih Arapa, najprije 1922., pa 1929. godine. Tada je uništeno i povijesno židovsko naselje u Hebronu, u koji su se Židovi vratili tek 1967. godine. Britanci uglavnom nisu reagirali, usprkos mandatu nad Palestinom kojeg su dobili od Lige naroda i to zato da bi na tom teritoriju uspostavili židovski nacionalni dom. Britanija, sasvim suprotno, počela je ograničavati židovsko, ali ne i arapsko useljavanje.

Britanska vlada je 1947. objavila da namjerava odustati od mandata i prepustiti palestinsko pitanje UN-u. Posebna komisija usvojila je Rezoluciju 181 i predložila sljedeći Plan podjele:

– britanski mandat Palestina dijeli se na dvije države, arapsku i židovsku, povezane ekonomskom unijom, te područje Jeruzalema pod međunarodnim nadzorom;

– židovska država bi obuhvaćala 55 posto zemlje (uključujući pustinju Negev) s 498.000 Židova i ,navodno, samo 497.000 ne-Židova. Određeni demografski podaci pokazuju još gori odnos po Židove i UN – pošto su Arapi po njima trebali činiti 51 posto stanovništva Izraela;

– arapska država bi obuhvaćala 45 posto zemlje sa 807.000 ne-Židova i 10.000 Židova;

– jeruzalemsko područje imalo bi 105.000 ne-Židova i 100.000 Židova.

Država Izrael utemeljena 1948. godine

Dok su Židovi u Palestini prihvatili Plan, palestinski Arapi su ga potpuno odbacili, jer su smatrali da cijeli teritorij pripada njima. Pozivali su se na činjenicu da su Židovi činili većinu samo na području grada Jaffe, dok su u svih drugih 15 teritorijalnih područja, Arapi bili većina. Tako je i bilo, ali prema popisu stanovništva iz 1945. godine. Prije toga, 1945., predsjednik SAD-a je pozvao Britaniju da otvori palestinska vrata za 100.000 Židova, koji su preživjeli tragediju Holokausta, ali i poslijeratne progone po Europi. Država Izrael utemeljena je odmah na dan prestanka britanskog mandata, 1948. godine.

Potom je odmah izbio rat između Izraela i arapskih zemalja – Libanona, Sirije, Egipta, Transjordanije, Saudijske Arabije i Jemena. Izraelska vojska je u sedmomjesečnom ratu porazila arapske vojske i preuzela nadzor nad 78 posto ostatka mandatne Palestine. Judeja i Samarija su došle pod transjordansku kontrolu, koji je te teritorije anektirao pod nazivom Zapadna obala, dok je sam Transjordan, nakon prelaska rijeke, svoje ime promijenio u Jordan. Gazu je zauzeo i anektirao, Egipat.

S područja pod izraelskim nadzorom, izbjeglo je ili protjerano između 520.000 (prema izraelskim procjenama) i 900.000 ljudi (prema arapskim procjenama), te oko 720.000, po podacima UN-a. Istodobno je iz arapskih zemalja protjerano oko milijun Židova, od kojih oko 600.000 nalazi utočište u Izraelu. Sukobi su se nastavili u Suezu 1956., kada je Izrael napao Egipat kako bi priveo kraju terorističke akcije na granici i gdje se, nakon američkog pritiska, Izrael pristao povući sa Sinaja, uz dato mu obećanje o neometanoj plovidbi izraelskih brodova u Akabskom zaljevu. Naser je to obećanje prekršio 1967. i počeo novi sukob Izraela i arapskih susjeda, tzv. Šestodnevni rat.

Egipatska je vojska u iznenadnom napadu prešla Sueski kanal u listopadu 1973., čime je počeo Jonkipurski rat, ali ubrzo je poražena u pokušaju iznenadnog povrata Sinaja. Ipak, povijesni posjet egipatskog predsjednika Anwara el-Sadata Izraelu, dogodio se 1977. i omogućio je mirovne pregovore koji su kulminirali sporazumom u Camp Davidu, kojim su se Izrael, Egipat i SAD složili da će se Izrael povući sa Sinaja, Izrael i Egipat normalizirati odnose, a sporazum će biti povezan s pregovorima o autonomiji Palestinaca na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze. Uslijedilo je pripojenje Golanske visoravni Izraelu, pa pokušaj neuspjelog puča PLO-a u Jordanu i njihova bijega u Libanon, kojeg su iskoristili kao bazu za napad na Izrael, pa 1987. – prva intifada, pobuna Palestinaca.

Priznavanje palestinske države

Na sastanku u Alžiru, 15. studenoga, Palestinsko nacionalno vijeće objavilo je Deklaraciju o neovisnosti, uspostavljajući time državu Palestinu na okupiranim područjima. Istoga dana se Jordan odrekao Zapadne obale u korist Palestinaca, jer je na tom prostoru još uvijek većina stanovnika bila palestinske nacionalnosti. Proglašenje Palestine značilo je priznavanje UN-ove Rezolucije 181, odnosno podjele prostora iz 1947., prihvaćanje načela odijeljenosti, priznavanje rješenja obiju država i napuštanje terorizma. Ubrzo je 55 zemalja priznalo palestinsku državu.

Izraelska je vlada reagirala u travnju 1989. s prijedlogom o slobodnim izborima na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze, koji bi vodili prijelaznoj samoupravi. Proces je unazadila palestinska potpora Iraku u ratu s Kuvajtom. U tome su vidjeli ujedinjenje svih Arapa u borbi protiv Izraela. Palestinci su u Saddamu Husseinu vidjeli snažnog vođu koji je imao moć i hrabrost da se suprotstavi Izraelu i SAD-u.

Izraelsko-arapske odnose obilježilo je i nekoliko mirovnih procesa u Madridu i Oslu. U rujnu 1995. godine, potpisan je sporazum Oslo II., koji je zamijenio sve dotadašnje sporazume. Zapadna obala je podijeljena na četiri zone, a prijedlog je bio neprihvatljiv i Palestincima i Izraelcima.

U ljeto 2000., američki predsjednik Bill Clinton primio je izraelskog premijera Ehuda Baracka i predsjedavajućeg Palestinske samouprave, Jassera Arafata, u Camp Davidu, kako bi postigli konačno rješenje problema. Izraelsko tumačenje bilo je da su Palestinci odbili velikodušne ustupke, a palestinsko tumačenje, da Izrael nije ponudio dovoljno. Tijekom predizborne kampanje za izraelski parlament Knesset, Ariel Šaron, vođa Likuda, posjetio je ostatke židovskog Drugog hrama na Hramskom brežuljku u Jeruzalemu i to nepuna dva mjeseca nakon susreta u Camp Davidu, a pratilo ga je tisuću policajaca. Kazao je da Izrael nikada neće odustati od prava na Hramski brežuljak.

Palestinci su to iskoristili kako bi pokrenuli unaprijed pripremljenu tzv. drugu intifadu ili Al Aksa intifadu, koja traje i danas. U njoj su Palestinci izašli na ulice u prosvjedu koji je postao sve nasilniji, s nastavkom bombaških samoubojstava započetih 1994. godine, koja su prouzročila smrt mnogih izraelskih civila. Pripadnici Hamasa uključeni su u napade na židovske naseljenike, a Izraelci su izvršili pritisak na Palestince, ograničavajući im kretanje i zatvarajući granice.

Kompleksni arapsko-izraelski odnosi

Ovaj kratak osvrt, pokušaj je najjednostavnije mogućeg objašnjenja kompleksnih arapsko-izraelskih odnosa, te pokušaj prikaza kako ova krvava priča nije medijski virtualni konstrukt, niti je, u smislu tog konstrukta – toliko jednostrana. Od 1947. do danas, struktura bliskoistočnog svijeta se posve promijenila. Njime ne vladaju više sekularni predsjednici, već Hamas, Hezbollah, Ishil, Al-Qaida i ostale bujajuće islamističko-terorističke organizacije. Turska, zemlja NATO saveza, okrenuta je protiv Izraela, jer želi biti lider islamskog svijeta. Velika Britanija ima svoje davno zacrtane interese, pa sad njihova vlada preispituje sporazum o izvozu oružja Izraelu. SAD, čija je politika uvelike dovela do kompletnog kaosa na Bliskom istoku, potpuno je izgubljen u svojim “take money and run” pretenzijama.

Kako svojem puku nije ništa rastumačio, u pokušaju zaustavljanja negativnog imagea izazvanog histerijom svjetskih medija čije vlade, također, svojim narodima nisu ništa rastumačile, požurivao je Izrael da proglasi primirje koje je prouzročilo gubitak ljudi na terenu. Na to je, pak, Netanyahu “poludio” i reagirao onako kako se to ne bi usudio niti jedan drugi američki saveznik. Prema pisanju agencije Associated Press, na temelju izvora, u razgovoru u kojem su sudjelovali Benyamin Netanyahu, američki državni tajnik John Kerry i drugi američki visoki dužnosnici, izraelski premijer je administraciji bivšeg predsjednika Obame  poručio: “Da se više nikad niste usudili proturječiti mi!”

U cijelom ovom kontekstu treba gledati i najnovije sukobe oko đamije Al Aqsa koji, doista, zbog jednog krivog koraka mogu prerasti u veliko zlo…

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI