Arbitraža u njemačko-ruskoj plinskoj igri preko Kopra!?

0
229
Photo: ALEXEY NIKOLSKY/ RUSSIAN GOVERNMENT PRESS SERVICE/dpa/apm/HANDOUT/FOR EDITORIAL USE ONLY/NO SALES/DPA/PIXSELL

Arbitražno vijeće u sporu Hrvatske i Slovenije nije bilo lišeno njemačkog interesnog i političkog utjecaja. Ključ njemačkog stava je plinovod Sjeverni tok 2, njihov i ruski zajednički projekt. Nakon svih nesuglasica, Europska komisija je, naravno, odobrila projekt uz protivljenje 6 zemalja članica na čelu s Poljskom

Arbitražna odluka o slovensko-hrvatskom graničnom sporu, sasvim očekivano izaziva diplomatske i političke prijepore. Kao što sam već pisao prije gotovo tri mjeseca, teško je za očekivati da Slovenija – iako je Hrvatska izašla iz arbitraže i pogriješila što nije dalje radila i lobirala da se proces posve ugasi – neće inzistirati na tome da rezultat ove odluke, koja za Sloveniju nije predobra, ali je dobra i gotovo odlična u dijelu Piranskog zaljeva, tj. Savudrijske vale(koja je Sloveniji bila i najvažnija),  uđe u sve EU dokumente.

To je već u srijedu jasno naglasio premijer Miro Cerar i zatražio konsenzus svih slovenskih parlamentarnih stranaka, a u tome ima i potporu Europske komisije. Tu potporu, u svakom slučaju, treba čitati kao ”naredbu” Njemačke koja je, nakon što su Britanci  izglasali Brexit, malo-pomalo cijelu EU počela pretvarati u instrument za realizaciju svojih interesa. Potporom Sloveniji,  Njemačka uz Srbiju,  jača svoj utjecaj na Balkanu kao i premosnice prema Rusiji s kojom Slovenija ima snažne i ekonomske i političke veze, a prošle godine je s Madžarskom potpisala sporazum o gradnji plinovoda od Lendave do Nagykanizse za transfer ruskog plina.

Odlukom Arbitražnog suda, Slovenija je dobila čak više i od onoga što joj se nudilo sporazumom Račan – Drnovšek. Prema toj odluci, puno više od tri četvrtine Savudrijskog zaljeva pripalo je Slovencima. Sveta Gera, na kojoj se nalazi vojarna slovenske vojske, dio je  hrvatskog državnoga teritorija, dok je granica između dviju država uz Muru i Sutlu, ostala ista. Vijeće ”mudro” zaključuje kako ono nema mehanizam iseliti slovensku vojsku sa Svete Gere.

‘Preporuka’ kao trik

Što se tiče rijeke Dragonje, Arbitražno vijeće zaključuje da je spor nastao zbog odluke iz 1952. godine i to je pitanje koje je ostalo neriješeno. Preporuka je Arbitražnog vijeća da bi se granica na Dragonji trebala utvrditi prema aktualnoj situaciji i slijediti tok rijeke Dragonje po sredini kanala. Upravo oko Dragonje nije smjelo biti nikakvih dvojbi, jer je situacija tu slijedom svih dokumenata, uključujući i Badinterovu komisiju,  posve jasna. Kad se sve sagleda, opravdano je za sumnjati da je, što se granice na Dragonji tiče, “preporuka”, a ne rješenje kako je napisano u ”preporuci”, nije bila ništa više nego trik koji je poslužio da Slovenija dobije što je htjela u Piranskom zaljevu, tj. Savudrijskoj vali.

Naime, hrvatsko-slovensku granicu na rijeci Dragonji, prvi je put postavila slovenska Osvobodilna fronta, kao južnu granicu IV. rajona, u svibnju 1943. godine, a sporazumno je potvrđena 10. veljače 1944. na sastanku predstavnika hrvatskog i slovenskog partizanskog pokreta, a granice postavljene na rijeke, u ovom slučaju na Dragonji, po međunarodnom pravu se ni u jednom slučaju ne mijenjaju – nikakvim melioracijskim radovima, niti promjenom sliva rijeke

Ako se kopnena granica  treba tek utvrditi, onda Hrvatska mora tražiti stupanje u posjed na svoju državnu granicu na rijeci Dragonji, pa je i više nego jasno da Hrvatska ima i veliki dio Piranskog zaljeva, tj. Savudrijske vale. Granica na Dragonji, određuje granicu na moru. Jer, ključno načelo prava mora je – da kopno dominira morem, što znači da je kopno ono koje daje obalnoj državi pravo na morske vode uz njezinu teritorijalnu obalu. Kopnena granica je osnova razgraničenja i na moru, stoga je neophodno odrediti tko je, kada, kako, na kojim osnovama i s kakvim intencijama promijenio granicu s rijeke Dragonje na kanal Sv. Odorika, pa Arbitražno vijeće de facto priznaje Dragonju, ali je ne konstatira, već je ostavlja u sferi – ”preporuke”. Unatoč tome što i Badinterova komisija u svom mišljenju konstatira da se SFRJ nalazi u procesu raspada, te njezine dotadašnje republičke granice postaju međunarodne granice i time zaštićene međunarodnim pravom.

Njemački interesni i politički utjecaj

Time su republičke granice dobile status državnih granica i teritorijalna osvajanja proglasile ništavnima. Republika Hrvatska i Republika Slovenija priznale su mišljenje Badinterove komisije o nepovredivosti granica, te su se međusobno prve uzajamno priznale u postojećim granicama, 25. lipnja 1991. godine, na dan kada su obje države proglasile samostalnost, a Badinterovo mišljenje je i ugrađeno u arbitražni sporazum. Zahtjevi Slovenije za Piranskim zaljevom i izlazom na otvoreno more, očito je, pravno su neutemeljeni.

Kao što je i više nego očito da Arbitražno vijeće, sastavljeno pred hrvatsko pristupanje EU-u pod pokroviteljstvom Europske komisije, nije bilo lišeno njemačkog interesnog i političkog utjecaja. Ključ njemačkog stava je plinovod Sjeverni tok 2, njihov i ruski zajednički projekt. Ne zaboravimo da je direktor Sjevernog toka 1, bivši njemački kancelar, Gerhard Schroder. Nakon svih nesuglasica, Europska komisija je, naravno, odobrila projekt uz protivljenje 6 zemalja članica na čelu s Poljskom.

Prije nekoliko dana, Gazprom je objavio kako je Konzorcij Nord Stream 2 AG, kojeg uz Gazprom čine  i europske energetske tvrtke Engie, OMV, Royal Dutch Shell, Uniper i Wintershall, potpisao sporazum o financiranju projekta plinovoda Sjeverni tok 2. Riječ je o lukavom konceptu financiranja po modelu joint venture, koji ne traži odobrenje poljskih regulatora. Njemačka, dakako, nije vidjela niti jednu nepravilnost i po hitnom postupku je dala odobrenje za projekt plinovoda. Predsjednik Uprave njemačkog Wintershalla, M. Meren, je izjavio da Poljska nije uspjela u opstrukciji izgradnje Sjevernog toka 2, a da čak ni  Europska komisija u Trećem energetskom paketu EU-a nije pronašla ništa čime bi mogla spriječiti povezivanje Rusije i Njemačke novim plinovodom ispod Baltičkog mora.

Novo antiameričko savezništvo

Prioritetni je cilj Trećeg energetskog paketa, koji sadrži dvije direktive i tri uredbe,  uspostaviti jedinstvena tržišta električne energije i prirodnog plina u EU-u, na kojima će cijene biti što niže, a standardi usluga i sigurnost opskrbe energijom – visoki. Osim komercijalnih interesa Njemačke, ostale zemlje, a pogotovo istočne članice EU-a, nemaju nikakve koristi od Sjevernog toka 2, koji samo može izazvati kaos na unutarnjem  europskom energetskom tržištu, i u suprotnosti je s europskom strategijom energetske reforme i Trećim energetskim paketom, koji podrazumijeva energetsku ravnotežu unutar  EU-a. Njemačka se više ni ne trudi skrivati da je EU – sa slabom Komisijom i Junckerom, kojem je važno samo da se “ne talasa” u ime lagodnog života i ogromnih plaća briselske administracije – njezin instrument i ne libi se vrlo otvoreno svoje komercijalne interese postavljati iznad energetske ravnoteže EU-a.

EU je  odobrila ovaj projekt, ostavivši mnoge zemlje članice s mnogo upitnika – osim Njemačke… Kapaciteti postojećeg plinovoda Sjeverni tok 1 koji spaja Rusiju i Njemačku preko Baltika, rade s oko 50 posto svojih mogućnosti. Procijenjeni kapaciteti Sjevernog toka 2 bili bi veći, Komisija je čak u jednom trenutku procijenila da bi bili preveliki… Formula je jednostavna: plinovodom preko Baltika kompenzirao bi se  transport planiran otkazanim plinovodom Južni tok,  a iz “igre” bi se izbacile Poljska i Ukrajina, a Njemačka postala najvažniji distributer ruskog plina u Europi, čime Sjeverni tok 2 dobiva stvaran planirani značaj. A zemlje istočne i južne Europe tonu u energetsku nesigurnost…

Kao pravi “remetilački faktor” ovoga plana, postaje LNG terminal na Krku i vertikala transfera američkog ukapljenog plina prema LNG terminalima na Baltiku u Poljskoj. Poljska je već izvršila probne transfere, što je izazvalo alarm u Berlinu. Kao što ga već dulje vrijeme izaziva u Moskvi. Naime, Kremlj nije odustao od prilaza i izlaza na Mediteran kojeg je prvobitno imao namjeru ostvariti preko tog istog Krka, projektom Družba Adria.

Njemačko, pak,  svrstavanje uz Sloveniju, miriše na njemačko-rusko-slovenski deal da se taj plan vlasti u Moskvi i Gazproma, kao njihovog najvažnijeg oružja, ostvari preko luke – Kopar. I u tome je sva “filozofija” geopolitičkog okvira slovensko-hrvatske arbitraže oko granice na kopnu i moru. Koji za Hrvatsku nije nimalo bezopasan. Jer, vertikala transfera američkog ukapljenog plina s Krka na Baltik, postaje prostor u kojem Njemačka slabi. Merkel je u negativnost toga uspjela, kao od šale, uvjeriti i Macrona, stvarajući ponovno  time čvrsto antiameričko EU savezništvo.