Pakistan je sredinom 60-ih godina zaključio da je Indija oslabjela te da je pravi trenutak za rješavanje pitanja Kašmira. U Pakistanu je vladao vojni režim Muhammeda Ayuba Khana. Nakon Prvog Indijsko-pakistanskog rata dio Kašmira je bio u Pakistanu, a dio u Indiji. Amerikanci su naoružavali Pakistan, a Indija je uvrstila Jammu i Kashmir u svoju saveznu državu. Sukob je počeo na granici u gotovo nenaseljenom području Kachchh, gdje se smatralo da bi moglo biti nafte. Ondje granica zapravo nije bila definirana.
U ljeto 1965. pakistanski mudžahedini prodrli su u indijsku državu Jammu i Kashmir. Stoga je Indija prešla dogovorenu liniju Kašmira i ušla u pakistanski teritorij. U borbama je pretrpjela više gubitaka jer je podcijenila Pakistance.
Krenuli su i zračni napadi, a Indija je 6. rujna službeno objavila rat Pakistanu. Krenula je u osvajanje rodne nizine Pundžaba i drugog najvećeg grada Pakistana. SAD je objema stranama osiguravao oružje. Dana 14. rujna 1965. došlo je bitke kod pakistanskog grada Chawinda. Trajala je šest dana te se smatra najvećom tenkovskom bitkom nakon Drugog svjetskog rata. Nakon teških gubitaka ostala je pat-pozicija. Indija je imala mnogo više ljudstva, ali je Pakistan imao mnogo bolje naoružanje. UN je pozvao na primirje, što su obje strane prihvatile. Prema nekim procjenama, na svakoj strani poginulo je 3000 – 4000 ljudi.
Sovjeti su inicirali konferenciju u Taškentu (danas Uzbekistan) na kojoj su 10.1.1965. indijski premijer Lal Bahadur Shastri i pakistanski predsjednik Muhammed Ayub potpisali Taškentsku deklaraciju. Time je stanje vraćeno na ono prije rata. Kako su obje države nastavile zahtijevati preuzimanje Kašmira, to pitanje nije riješeno. Pakistan je 1968. dobio 900 km² od traženih 3500 km², a sukob se nastavio tijekom Hladnog rata.
Piše: Marsela Alić
Original možete pronaći na povijest.hr