Veljački patent – pokus koji će rezultirati podjelom Habsburške Monarhije (1861.)

0
97

Neoapsolutizam u Monarhiji doživio je svoj kraj 1859. godine u ratu protiv Pijemonta (ili Kraljevine Dviju Sardinija) kad je carska vojska teško poražena. Naime, kad je 1858. financijska kriza Monarhije bila na vrhuncu, Pijemont dobiva potporu francukog cara Napoleona III. da Lombardiju i Veneciju oslobodi od austrijske vlasti – tad se naime odigravao proces ujedinjenja Italije. To dovodi do rata u kojem car Franjo Josip odbija pomoć Pruske te je dvaput teško poražen zbog čega u kolovozu 1859. sklapa primirje te se odriče Lombardije.

Kako su državne blagajne već ionako bile ispražnjene, Beč je izgubljeni rat financirao izvarednim porezima koji su povećali nezadovoljstvo konglomerata naroda pod vlasti Habsuburgovaca, ionako nezadovoljnih zbog vladavine apsolutizma.

Loading...

Pritisnut nezadovoljstvom stanovništva i pod prijetnjom potpunog financijskog sloma, bečko središte primorano je obratiti se snagama izvan državne birokracije te car Franjo Josip saziva pojačano Carevinsko vijeće (vladarev savjetodavni organ) u koje dolaze najstaknutije osobe iz habsburških krajeva (iz Hrvatske i Slavonije pozvani su biskup Strossmayer i Ambroz Vraniczany). Pritisnut odlukama vijeća car 20. listopada 1860. izdaje drugi oktroirani ustav (nakon 1848.) tzv. Listopadsku diplomu, koja je u stvari bila kompromis između starokonzervativnih i liberalnih načela te careva osobnog autokratskog stila. Diploma je predviđala preuređenje Monarhije u sustav koji bi zadovoljio sve narode, te se obnavlja ustavno stanje. Protiv ovih odluka odmah su se pobunili njemački visoki slojevi te mađarska elita.

Franjo Josip tad ponovo mijenja smjer politike te, na poticaj ministra Antona Schmerlinga da se osloni na njemačko liberalno građanstvo, donosi tzv. Veljački patent 26. veljače 1861. kojim se Monarhija uređuje na centralističkim osnovama s vladarovim pravom na zakonodavnu sankciju i raspuštanje zakonodavnih tijela.

Najnovijim izumom ukida se pojačano Carevinsko vijeće i osniva se Državno vijeće (carev savjetodavni organ) te dvodomno Carevinsko vijeće kao parlament cijele Monarhije. Osnovno zakonodavno pravo ovim Patentom dobiva Carevinsko vijeće, a ne zemaljski sabori kako je bilo regulirano Listopadskom diplomom. Time je ostvaren centralizam u interesu njemačke birokracije i buržoazije koji su u Carevinskom vijeću imali većinu. 

Patent je uzburkao javnost u Monarhiji, a najviše su mu se protivili u Hrvatskoj i Mađarskoj. Uskoro su i hrvatski i mađarski sabori odbili poslati predstavnike u vijeće što je donijelo novu krizu u Monarhiji. Takvo stanje potrajalo je do 1865., kad je Patent opozvan, a ministar Schmerling odstupio s dužnosti. Nakon tog car ponovo kreće u novom smjeru – dogovoru s Mađarima koji će rezultirati Austro-Ugarskom nagodbom 1867. godine. Navedena nagodba zadovoljit će Nijemce i Mađare, a izazvati revolt ostalih naroda u Monarhiji.

piše: Dražen Krajcar

Original možete pronaći na povijest.hr