Najstravičnije zasjedanja sabora u hrvatskoj povijesti dogodilo se 27. veljače 1397. godine. Naime, na tzv. Krvavom saboru u Križevcima došlo je do ubojstva hrvatskog bana Stjepana II. Lackovića i njegovih pristaša po zapovijedi hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog.
U tadašnjem Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu postojale su dvije skupine koje su se borile za moć. Jednu je grupu predvodio kralj Žigmund Luksemburški, koji je preko supruge postao vladar u Ugarskoj i Hrvatskoj. Druga skupina sastojala se od nezadovoljnih velikaša koji su izabrali konkurentskog kralja – Ladislava Napuljskog – iz dinastije Anžuvinaca. Tako su se na ovom prostoru borile dvije frakcije od kojih je jedna podržavala dinastiju Luksemburg, koja je potjecala s područja Ardena, a centar moći imala je trenutno u Češkoj. Protivnička dinastija bili su Anžuvinci. Oni su potjecali u muškoj liniji od francuskih kraljeva, a centar moći imali su tad u Napulju.
Neko se vrijeme smatralo da je Žigmund mrtav jer je sudjelovao u Bitki kod Nikopolja 1396., gdje su Osmanlije teško porazili kršćansku vojsku (Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo, Sveto Rimsko Carstvo i Litva). Ipak, Žigmund Luksemburški je preživio i, vrativši se u kraljevstvo, pozvao je protivničke velikaše na sabor u Križevce radi dogovora. Da pokaže dobre namjere dodijelio je pozvanom plemstvu tzv. salvus conductus, tj. pismene isprave koje su im osiguravale siguran prolaz i kojima su bili zaštićeni od napada. Sabor se, po svemu sudeći, održao u Crkvi svetoga križa. Hrvatska je vojska ostala izvan grada, a ban Lacković, njegov sinovac Andrija i hrvatski plemići ostavili su oružje ispred mjesta održavanja skupa vjerujući da uživaju kraljevu zaštitu.
Tijekom zasjedanja došlo je do prepirke, koja je završila time što su Žigmundovi pristaše ubili Lackovića, njegovog nećaka te njihove pristalice. Njihova su mrtva tijela izbačena kroz prozore crkve u kojoj se održavao sabor. Na vijest o krvoproliću hrvatska je vojska pohitala u Križevce i započela je bitka protiv Žigmundovih pristaša. U neravnopravnoj borbi palo je tridesetak Hrvata, prije nego su se povukli.
Žigmundova je stranka na kraju prevladala u Kraljevstvu, a protukralj Ladislav Napuljski morao se povući iz ovih krajeva (na kraju je izdajnički prodao Dalmaciju Mlečanima 1409. godine).
piše: Dražen Krajcar
Original možete pronaći na povijest.hr