Ferdo Šišić – jedan od najutjecajnijih hrvatskih povjesničara (1869.)

Jedan od najutjecajnijih hrvatskih povjesničara, koji je svojim radom utjecao na brojne generacije te struke, Ferdo Šišić rodio se 9. ožujka 1869. u Vinkovcima. Studirao je povijest i geografiju u Beču i Zagrebu, gdje je diplomirao te stekao doktorat iz povijesti. Nakon studija Šišić radi kao profesor u gimnazijama u Gospiću, Zagrebu i Osijeku, a zatim na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tamo je imenovan privatnim docentom za hrvatsku povijest srednjega vijeka, a od 1909. do 1939. bio je redoviti profesor na tom fakultetu. Od 1910. redoviti je član JAZU (današnji HAZU).

Šišić je bio član Hrvatskog sabora na listi Hrvatsko-srpske koalicije kao zastupnik kotara Vinkovci, da bi kasnije pristao uz omraženog bana Tomašića i njegovu Stranku narodnog napretka, kojoj je 1911. bio tajnik. Kao političar uglavnom je ostao upamćen kao karijerist i oportunist bez posebnog značenja. Ali je zato kao povjesničar trajno zadužio hrvatsku historiografiju.

Tijekom znanstvenog rada skupio je pravu osobnu knjižnicu od preko 20 000 naslova (knjige, novinski članci, historiografske zbirke), koji su poslije njegove smrti postali najvredniji dio zbirke Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. Kao arhivarski znalac, Šišić je skupljao građu po mnogobrojnim zbirkama u Hrvatskoj, ali i Mađarskoj, Austriji, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji, Belgiji, Češkoj i Slovačkoj.

Ferdo Šišić bio je sljedbenik genetičkog smjera u historiografiji, a najviše je proučavao hrvatsku povijest ranog i razvijenog srednjeg vijeka. Njega nije zanimala složenost problema povijesti kao znanosti, već je svoju pažnju usredotočio na događaje i pojedince. Uostalom, sam Šišić u Priručniku izvora hrvatske historije (1914.) ističe tri strupnja razvoja povijesne znanosti: deskriptivnu (kako je bilo), pragmatičnu (zašto je bilo) i genetičku (kako i zašto je postalo). Najvažnije djelo mu je  Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925.), dok je popularnije djelo Pregled povijesti hrvatskoga naroda, u preradbi Jaroslava Šidaka, u širokoj upotrebi dan-danas te je omiljena literatura studenata povijesti. Premda je nastojao napisati sveobuhvatnu sintezu hrvatske povijesti, uspio je obuhvatiti razdoblje do 1873. (Hrvatska povijest, I–III, Pregled povijesti hrvatskoga naroda: od najstarijih dana do godine 1873…)

Napisao je niz rasprava i studija: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350. – 1416.), Kralj Koloman i Hrvati godine 1102., Priručnik izvora hrvatske historije. Zatim je objavljivao arhivsku građu: Hrvatski saborski spisi (I–V), Letopis Popa Dukljanina, Korespondencija Rački – Strossmayer, I–IV, Josip Juraj Strossmayer: dokumenti i korespondencija… Bavio se i problematikom 19. i 20. stoljeća – Rijeka i riječko pitanje, Rijeka i Zadar, Predratna politika Italije i postanak Londonskog pakta (1870. – 1915.), Kako je došlo do okupacije a onda do aneksije Bosne i Hercegovine (1878 odnosno 1908).



Objavio je i izvore za povijest BiH: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine kao koautor, Bosna i Hercegovina za vezirovanja Omer-paše Latasa (1850–1852) i dr.

Šišić je sudjelovao i u radu izaslanstva Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji u Parizu prilikom čega je napisao nekoliko studija o jadranskom i riječkom pitanju što je objavio u dvije zbirke: Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914–1919 Jadransko pitanje na Konferenciji mira u Parizu. Nakon njegove smrti izdana je Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102. – 1301.).

Ferdo Šišić preminuo je 1940. godine u Zagrebu.

Piše: Dražen Krajcar

Original možete pronaći na povijest.hr

Facebook Comments

Loading...
DIJELI