El Cid junak i plaćenik

El Cid je najslavnija ličnost srednjovjekovne Španjolske i stoji uz bok legendarnim i polulegendarnim junacima poput Rolanda, kralja Artura, Beowulfa, Aleksandra Nevskog i Siegfrieda. Tema je brojnih legenda i pjesama u kojima je prikazan kao uzoran suprug i otac, hrabar i častan ratnik, plemenit i darežljiv osvajač te bezgrešno odan domovini i kralju. Kakav se čovjek krije iza ove romantične legende?

Rodrigo Díaz de Vivar, čovjek koji će postati poznat kao El Cid, rođen je oko 1043. u Vivaru, gradiću blizu Burgosa, glavnog grada Kastilje. Iako je kasnija tradicija tvrdila da mu je porijeklo skromno, otac mu je bio dvoran i vitez, a majčina mu je obitelj bila povezana s visokim plemstvom. Ipak, uloga na dvoru bila im je malena. Odgojen je na dvoru kralja Kastilje i Leóna Ferdinanda I. pod patronažom kraljevog sina Sancha (budući kralj Sancho II.). Rodrigo je obrazovan za viteza te došao na glas zahvaljujući vještini rukovanja mačem i kopljem.

Razjedinjeno kraljevstvo

map_el_cid
Pirinejski poluotok u vrijeme Cida

Španjolska je tad bila razjedinjena zemlja. Mauri, muslimansko stanovništvo sjeverne Afrike i Španjolske, još od 8. stoljeća kontrolirali su oko dvije trećine poluotoka. Pod kršćanskom su vlašću ostali samo njegovi sjeverni dijelovi – kraljevstva León (sjeverozapad poluotoka), Kastilja (istočno od Leóna), Navarra (istočno od Kastilje, na granici s Francuskom) i Aragón (još istočnije, također na granici s Francuskom). Do 1031. arapskim je dijelom Španjolske dominirao moćni Kordopski Kalifat. Tad se raspao u više taifa, slabih državica. To su iskoristili kršćani na sjeveru i prisilili taife da plaćaju danak za sigurnost. Kad je kralj Ferdinand I. pod svojom vlašću uspio ujediniti kraljevine León, Kastilju i Navarru, odlučio je izravno napasti Maure. Tako je mladi Rodrigo sudjelovao u pohodu na maursko kraljevstvo Zaragozu 1057. godine. Mauri su poraženi te je njihov vladar, emir el-Muqtadir, morao priznati Sanchevo vrhovništvo.

Prema legendi Rodrigo se prvi put istaknuo u Bitki kod Grausa 1063. kad su se Sancho i el-Muqtadir borili protiv aragonskog kralja Ramira I. U jednom je trenutku došlo do dvoboja između Rodriga i viteza, koga se smatralo jednim od najhrabrijih i najboljih na kršćanskom dijelu Pirinejskog poluotoka. Usprkos svim očekivanjima mladi Rodrigo je porazio protivnika te tako diljem zemlje došao na glas kao izvrstan borac. U bitki je poginuo kralj Ramiro, a naslijedio ga je sin Sancho Ramírez.



Brat protiv brata

Kralj Ferdinand I. u oporuci je odlučio da će svoje zemlje podijeliti među sinovima Sanchom II., Alfonsom VI. i Garcíjom II. te kćerima Elvirom i Urracom. Iako ih je natjerao da obećaju kako će poštivati njegove želje, to se nije dogodilo. Nakon što je 1065. Ferdinand I. umro, Sancho II. je kao najstarije dijete osporio oporuku te se proglasio vladarom svih očevih posjeda. Prepoznao je potencijal mladog Rodriga te ga imenovao stjegonošom (lat. armiger regis) i zapovjednikom kraljevske vojske. Bila je to vrlo velika čast za nekog u dvadesetim godinama.

Sancho II. se zatim okrenuo protiv braće i sestara. Rodrigo je prema legendi nevoljko pristao uz Sancha II., ali današnji povjesničari smatraju da u stvarnosti vjerojatno nije imao takve skrupule. Prvi su mu se na meti našli Alfons VI., vladar kraljevine León, i García II., vladar sad samostalne kraljevine Galicije. U oba je pohoda izgledalo kao da će Sancho II. biti poražen, ali je upravo Rodrigova intervencija okrenula situaciju u njegovu korist – posebno se ističe njegovo držanje u Bitki kod Golpejere protiv Alfonsa VI., kad je osokolio demoralizira

Dvorac u Zamori
Dvorac u Zamori

ne vojnike i poveo ih u pobjedu. Rodrigo je vjerojatno u ovo vrijeme stekao nadimak El Campeador, što dolazi od latinskog campi doctor (doslovno gospodar bojišta, u širem smislu izvrstan ratnik).

Alfons VI. i García II. otišli su u progonstvo. Grad Toro, gdje je vladala Sancheva sestra Elvira, zauzet je bez poteškoća. Sancho II. je zatim krenuo na posljednju utvrdu svoje braće i sestara – grad Zamoru, kojeg je držala Urraca. Godine 1072., kad je izgledalo da će Sanchu II. pasti posljednja prepreka da postane vladar kršćanske Španjolske, u taboru je mučki ubijen. Mnogi su sumnjali da iza ubojstva stoje Alfons VI. i Urraca (koji su inače bili vrlo bliski – neki su ih optuživali i za incestnu vezu), ali za to ne postoje čvrsti dokazi.

Odlazak u progonstvo

Smrću kralja Sancha II. Rodrigo se našao u vrlo neugodnom položaju. Alfons, prognan upravo zahvaljujući Rodrigovim vojnim uspjesima, vratio se na prijestolje u kraljevini León, a zatim je stigao u Kastilju te se proglasio i kraljem Kastilje. García II., njegov jedini potencijalni suparnik, potjeran je u samostan. Preuzimanje vlasti nije teklo glatko jer mu se dio naroda u Galiciji i Kastilji odupirao. Prema tradiciji, priznat je kao kralj tek nakon što se ispred Crkve sv. Gadee (Agate) u Burgosu pred delegacijom plemića predvođenih Rodrigom zakleo da nije odigrao ulogu u bratovoj smrti. O tom, međutim, nema povijesnih dokaza.

Rodrigo je izgubio položaj zapovjednika vojske, ali mu je u početku dozvoljeno da ostane na dvoru. Štoviše, vjerojatno na Alfonsov poticaj, 1074. oženio se s kraljevom nećakinjom Jimenom de Díaz (poznata i kao Ximena; o njoj je sačuvano vrlo malo podataka) i time postao rodbinski povezan sa starom vladarskom obitelji kraljevine León. Položaj vrhovnog zapovjednika vojske preuzeo je grof García Ordóñez.

Rodrigov je položaj na dvoru unatoč braku bio vrlo osjetljiv. Viđen je kao predvodnik struje kastiljanskog plemstva koje se nije moglo pomiriti s tim da njima vlada kralj Leóna. Iz izvora je vidljivo da nije odobravao utjecaj veleposjedničkog plemstva nad Alfonsom VI. Rodrigo je tradicionalno prikazan kao nevina žrtva spletaka visokog plemstva i Alfonsove sklonosti da vjeruje glasinama koje su ga ocrnjivale. Međutim, valja imati na umu i Rodrigovu sklonost javnom ponižavanju moćnika.

Sudbonosni trenutak dogodio se 1079., kad je Rodrigo poslan da preuzme danak koji je emir al-Mutamid ibn Abbad od Seville dugovao Alfonsu VI. Dok je bio tamo, kršćani pod Garcíjom Ordóñezom i muslimani pod emirom Abdullahom od Granade napali su grad, ali su unatoč brojčanoj nadmoći poraženi u Bitki kod Cabre. Dao se u potjeru za poraženim protivnicima i zarobio ih u Granadi. Alfons je bio ljut na Rodriga zbog neovlaštenog prodora u Granadu. Optužio ga je da je dio danka zadržao za sebe te ga je uskoro prognao iz države. Točan motiv ove odluke i dalje je predmet mnogih rasprava – neki smatraju da je u pitanju kraljev osobni animozitet, a drugi vjeruju da je presudan bio utjecaj veleposjednika na kralja.

U službi polumjeseca i zvijezde

ma Tizona
mač Tizona

U pratnji još tristotinjak prognanih vitezova, Rodrigo je prvo išao u Barcelonu, ali su ga tamošnji kršćanski vladari odbili primiti u službu. Zatim je lutao zemljom boreći se za razne gospodare, prema potrebi za ili protiv kršćana i muslimana, ili jednostavno za sebe, ali uvijek s uspjehom. Primjerice, nedugo nakon progonstva zauzeo je slabo branjeni muslimanski grad Alcocer. Grad su zatim opkolile muslimanske snage iz Valencije. Rodrigovi su ih malobrojni vojnici porazili iznenadnim probojem. Na bojištu je ostalo ležati 1300 od 3000 protivnika, a njihovi su vođe zarobljeni. Rodrigo je napustio grad nakon što mu je ponuđena velika otkupnina.

Konačno je stigao u Zaragozu i ponudio svoj mač vladaru Yusufu al-Mu’taminu ibn Hudu i njegovom nasljedniku Al-Mustainu II. Muslimani su s oduševljenjem prihvatili ponudu tako uglednog kršćanskog ratnika. Rodrigo je više od desetljeća služio novim gospodarima. Vodio je etnički miješanu vojsku sastavljenu od kršćanskih vitezova, Muladija (muslimana rođenih na Pirinejskom poluotoku), Berbera, Arapa i Malijaca. Ova mu je životna epizoda pomogla shvatiti složenost kršćansko-muslimanskih odnosa u Španjolskoj te islamskih zakona i običaja, što mu je kasnije bilo od koristi pri osvajanju Valencije.

Prema tradiciji, Mauri su ga nazvali as-sayyid (arap. gospodar), što je na španjolskom postalo El Cid. Ipak, do danas nisu pronađeni povijesni dokumenti iz njegovog vremena koji bi to potvrdili. U arapskim ga se dokumentima naziva Rudriq, Ludriq al-Kanbiyatur ili al-Qanbiyatur. Ovi su nazivi izvedeni iz njegovog osobnog imena ili iz nadimka El Campeador. Ime Cid Campeador, prema kojem je danas poznat u domovini, prvi se put pojavilo tek 1195. godine.

Koristio se neortodoksnim taktikama kako bi izvojevao pobjedu i uspješno obranio kraljevstvo od svih kršćanskih i muslimanskih napadača, uključujući svog starog neprijatelja Sancha Ramíreza od Aragóna, čijoj je višestruko brojnijoj vojski 1084. nanio sramotan poraz kod Morelle. Uspio je opljačkati protivnički tabor i zarobiti 2000 protivnika uključujući jednog biskupa, nekoliko dvoranina i desetak viših plemića. Zahvalni emir nagradio ga je brojnim posjedima. Koliko nam je poznato iz književnosti i povijesnih izvora, Cid nikad nije izgubio bitku.

Prijetnja iz Afrike

Carstvo Almoravida
Carstvo Almoravida

Godine 1086. pojavila se nova prijetnja za španjolske kršćane. Kralj Alfons VI., smatrajući se predodređenim za ulogu osloboditelja Španjolske, počeo je muslimanima nametati sve veća davanja i oduzimati im teritorij. Usko je surađivao s Crkvom i njegovao veze s poznatom benediktinskom opatijom u Clunyju, poznatoj po naporima oko reforme Crkve. Našavši se na udaru, muslimani su se obratili za pomoć Jusufu ibn Tašufinu, velikom almoravidskom (berberskom) vođi u sjevernoj Africi. Jusuf je bio ekscentrični i karizmatični vladar afričkog carstva koje se protezalo od rijeke Niger u zapadnoj Africi do Gibraltara. U početku je ignorirao pozive španjolskih muslimana da im pomogne, smatrajući ih nemarnim i lažnim vjernicima. Međutim, nakon što je 1085. Alfons VI. osvojio Toledo, najveći grad muslimanske Španjolske, intervenciju je smatrao vjerskom dužnošću kako bi zaštitio muslimanski puk i vjeru.

Povevši sa sobom oko 4000 vojnika, pokrenuo je invaziju preko Gibraltara i pozvao španjolske muslimane na džihad, okupivši tako još oko 1000 konjanika. Kralj Alfons VI. je okupio svega 2500 vojnika iz Leóna i Kastilje i mali broj križara iz Italije i Francuske. Vojske su se sukobile kod Sagrajasa. Bitka je bila duga i krvava, ali su kršćani temeljito poraženi. Alfons VI. je ranjen, a uspjelo se spasiti svega 500 njegovih vojnika. Mrtvim su kršćanima odrubljene glave i poslane diljem Španjolske kako bi svi znali za pobjedu Almoravida. Ugroženo je postojanje kršćanske Španjolske. Almoravidi, međutim, nisu mogli iskoristiti pobjedu zbog ustanka i drugih problema u Africi. Unatoč tome, Alfonsova je vlast bila poljuljana, a vladari mnogih taifa ušli su u savez s Jusufom. Ipak, neki su bili protiv Almoravida, što je potaknulo Alfonsa VI. da iskuša novu strategiju.

Samostalan vladar

Alfons VI. se odlučio obratiti Cidu za pomoć. Cid je pristao, vjerojatno jer je želio proširiti posjede – Alfons VI. mu je ponudio sedam dvoraca i okolnu zemlju. Izgleda da je pomirenje bilo vrlo kratkovječno – nakon nekoliko mjeseci Alfons VI. je dao oduzeti Cidovu imovinu, zatočio mu obitelj (kasnije je puštena) i ponovno ga prognao. Veliki je ratnik, međutim, imao vlastite planove. Čuvši da su Mauri istjerali kršćane iz Valencije, odlučio je pokušati osloboditi grad i nametnuti se kao neovisni vladar.

Prvi cilj bio mu je razbiti utjecaj grofova Barcelone na tom području. Na čelu mješovite kršćansko-muslimanske vojske porazio je grofa Berenguera Ramóna II., vladara obližnje Barcelone, kod Tébara 1090. i zarobio ga. Idućih je godina postepeno stekao vlast nad gradovima u okolici Valencije. Almoravidi su 1092. potaknuli pobunu u gradu, što je Cid iskoristio kako bi stavio grad pod opsadu. Almoravidi su pokušali razbiti opsadu, ali su katastrofalno poraženi.

Valencija je bila snažno utvrđena, a okolna su polja natapali potoci koji su se spuštali s obližnjih brda. Kako bi spriječili Cida da se primakne, branitelji su poplavili nizinu. Cid se, međutim, utaborio na uzvisini i prerezao prometne putove u grad te pustošio okolna polja. Zavladala je takva glad da su navodno pojedene sve životinje osim tri konja i jedne mazge. U svibnju 1094. pobunjenici su se napokon predali, a Cid je preuzeo izravnu vlast nad gradom i dao spaliti vođu pobune. Oduševljeni građani ponudili su mu krunu, ali ju je Cid poslao kralju Alfonsu VI. Iako je nominalno vladao u ime Alfonsa VI., u stvarnosti je vlast držao čvrsto u svojim rukama. Tako je uspostavio moćni protektorat na sredozemnoj obali Španjolske te ga se počelo nazivati knezom.

Vladao je pluralističkim društvom te uživao potporu i kršćana i muslimana. Pripadnici obiju vjera imali su pravo službovati kao časnici u vojsci i državnoj administraciji. Glavna džamija preuređena je u katedralu te je u grad pozvan francuski biskup iz Clunyja, ali je muslimanima dozvoljeno da nastave prakticirati bogoslužje. Uskoro su se doselili i mnogi kršćani. Cid je kćer Kristinu dao udati za Ramira, vanbračnog unuka kralja Navarre, a kćer Mariju za Ramóna Berenguera III., nećaka grofa od Barcelone, i tako se osigurao od mogućih kršćanskih napada.

Vojni genij

Kip El Cida iz 20. stoljeća
Kip El Cida iz 20. stoljeća

Almoravidi se nisu pomirili s gubitkom Valencije. Organizirali su velik protunapad ujesen 1094. godine. Vojska od 25.000 vojnika – uključujući konjanike, opsadne sprave i slonove – stigla je pred Valenciju iza čijih je bijelih zidina stajalo svega 4000 vojnika. Almoravidska vojska bila je dotad najjača u Španjolskoj. Njeni vojnici bili su fanatični sljedbenici fundamentalističkog islamskog reformskog pokreta te su se često borili do smrti, očekujući nagradu u zagrobnom životu. S druge strane, kršćanski plemići često bi se predali jer su mogli očekivati da će im netko platiti otkupninu. Nadalje, Almoravidi su bili naučeni boriti se koordinirano (pomoću signala zastavicama i bubnjevima) bez obzira na to što su porijeklom bili iz različitih plemena i etničkih skupina – Mauri iz Magreba na lakim konjima, Tuarezi iz Sahare lica skrivenih iza velova i tamnoputi ratnici iz Senegala. Europske vojske su, naprotiv, imale labavu i improviziranu organizaciju. Vitezovi su bili skloni ignorirati naredbe i željni napasti protivnika jednakog ranga. Borili su se kao pojedinci, a ne kao dio jedinice.

El Cid je počeo organizirati obranu grada. Mnogi detalji vezani uz njegov plan i događaje tijekom bitke izgubljeni su. Ipak, povjesničari su uspjeli djelomično rekonstruirati tijek bitke. Cid je bio pismen te je proučavao antičke izvore o taktici i tehnikama opsade, ponekad ih čitajući naglas svojim vitezovima. Prema konvencionalnim taktikama, Cid se zbog brojčane inferiornosti trebao boriti defanzivno, ali on je vjerovao da protivničku vojsku može otjerati jedino iznenadnim napadom izvan gradskih zidina. Uočio je, naime, da njegova vojska ipak ima važnu prednost – teško naoružane i oklopljene konjanike. Koncentriranjem velikog broja teških konjanika mogao je probiti liniju slabije oklopljenih protivnika – iako su Almoravidi kod Valencije uglavnom bili na konjima, tek su rijetki bili oklopljeni.

Cid je uvidio da je najveća slabost almoravidske vojske upravo njena stroga taktička organizacija, čvrsta individualna disciplina i rigidan sustav kontrole. Zaključio je da bi, ako uspije napasti prije nego što se protivnici organiziraju i postroje uz prednosti svojih vitezova – vještina u borbi, kvaliteta i masa oružja, oklopa i konja te individualna poletnost – mogao razbiti nadmoćnog protivnika.

Tipično za ratnog genija, Cid se nije koristio samo vojnim znanjem nego i obmanom te špijunima. Poslao je neke muslimane izvan grada kako bi tobože dočekali Almoravide kao osloboditelje i usmjerili ih da postave tabor na tlu koji će uskoro natopiti jesenje kiše. Špijuni su ga obavijestili da će Almoravidi u Valenciju stići tijekom svetog mjeseca Ramazana. Muslimani tad ne jedu od izlaska do zalaska Sunca, pa budu tromi nakon dugonoćnog jedenja. Stoga je planirao napad za posljednji dan Ramazana, 14. listopada.

Sudbonosna bitka

san_francisco_cuenca
Kip El Cidu blizu San Francisca

Almoravidi su se koristili slonovima kako bi dovukli velike opsadne tornjeve (visoki desetak metara) i bubnjali pred zidinama punih deset dana kako bi uplašili branitelje. Zatim su postrojili vojsku i, uz glasanje slonova, zatražili predaju branitelja. U zoru 14. listopada počela je padati jaka kiša. Cid je pripremio 130 iskusnih vitezova. Obišao ih je redovnik s velikim križem i obećao im iskupljenje od svih grijeha ako poginu u borbi. U cik zore vitezovi su izašli kroz jedna od gradskih vrata. Došuljali su se do opsadnih tornjeva i zapalili ih. Protivnici su ih primijetili i gađali strijelama, ali nisu mogli probiti teške štitove koje su vješto postavili poput zida ispred sebe. U međuvremenu je u Valenciji Cid podijelio svoje snage na dvije skupine. Na čelu predvodeće skupine popeo se na slavnog konja Babiecu i izvukao mač Coladu. Zatim je izustio poklič koji je postao omiljeni bojni poklič Španjolaca idućih 500 godina: „Za Boga i Santiaga [sv. Jakova]! Na njih!“

Nespremni Almoravidi raspali su se pred naletom vitezova, a zatim ih je s leđa napao drugi dio vojske. Kiša se pretvorila u pljusak. Cidovi vitezovi uputili su se na glavni protivnički tabor. Berberski konjanici krenuli su u potjeru, ali su se prenerazili kad su vidjeli da im je tabor poplavljen i opskrba uništena – Cid je bio naredio da se otvore ustave za navodnjavanje. Tad su muslimanske konjanike iznenada napali vitezovi koji su prvi bili izašli iz grada. Sav organiziran otpor time je prekinut. Zapovjednik vojske je zarobljen. Bin Tašufin odbio ga je otkupiti, ali ga je Cid svejedno pustio na slobodu. Kršćani su zaplijenili pravo bogatstvo zlata, srebra i dragog kamenja iz muslimanskog tabora. Iako mu Alfons VI. nije osigurao pomoć na vrijeme, Cid mu je poslao dio plijena, uključujući tisuću berberskih konja.

Pobjeda se slavila na dvorovima diljem Europe. Jednim udarcem spriječen je pokušaj Almoravida da ožive proširenje islama u Europu preko Pirinejskog poluotoka i dan je novi polet rekonkvisti, višestoljetnom naporu španjolskih i portugalskih kršćana da vrate zemlje koje su početkom 8. stoljeća munjevitom brzinom bili zauzeli muslimani.

Od junaka do legende

Almoravidi su 1097. opet ozbiljno ugrozili Cida. Ulovili su njegove vojnike i aragonske saveznike u klopku kod Bairéna. Cidovi su vojnici napadnuti s dviju strana i obasipani unakrsnom paljbom strijelaca i samostrijelaca. Cid je, međutim, hrabrim konjičkim jurišem probio središte protivničke linije nakon čega su se svi dali u bijeg. Navodno se pri bijegu u rijeci Guadalguivir utopilo 15.000 Almoravida. Ovu sjajnu pobjedu zasjenila je Cidova obiteljska tragedija – iste je godine u borbi protiv Almoravida poginuo Diego Rodríguez, njegov sin jedinac.

el_cild_film_posterKad je Cid umro 1099. godine, Almoravidi su, čuvši to, odmah pokrenuli još jednu ofenzivu. Cidova udovica Jimena uspješno je vodila obranu grada nakon Cidove smrti. U svezi te obrane nastala je legenda prema kojoj je Cid malo prije smrti ugledao sv. Petra. Svetac mu je prozborio da će protivnike poraziti tek nakon smrti. Stoga je naredio da mu se tijelo balzamira, oklopi, postavi na konja i priveže za sedlo. U ponoć su se otvorila vrata Valencije te je 1000 vitezova sa Cidovim tijelom izašlo iz grada i prišuljalo se blizu šatora almoravidskog vođe. Ujutro su izveli iznenadan napad. Almoravidima se učinilo da se pred njima stvorilo 70.000 vitezova u bijelom na čelu s jednim višim, koji je u jednoj ruci držao bijeli stijeg, a u drugoj mač u plamenu. Toliko su se prestrašili da su pobjegli do svojih brodova, gdje ih se u općoj panici 20.000 utopilo. U stvarnosti je Cid umro od bolesti, u krevetu. Iako je riječ o legendi, ona je stoljećima inspirirala Španjolce u borbi da oslobode i ujedine svoju zemlju. Uvelike zahvaljujući filmu El Cid s Charltonom Hestonom iz 1961., ta je legenda i danas poznata diljem svijeta.

Jimena je naposljetku 1102. prisiljena predati grad Almoravidima jer više nije mogla računati na podršku drugih Španjolaca. Kralj Alfons VI. je, naime, shvatio da ne može istovremeno braniti Valenciju i spriječiti Almoravide da prodru u središnju Španjolsku. Valencija je ostala u muslimanskim rukama do 1238. godine.

Prilikom odlaska iz Valencije Jimena je prenijela suprugovo tijelo u Burgos. Ujahala je u grad s tijelom Cida, iz čega je možda nastala legenda da su ga privezali za sedlo. Tijelo je sahranjeno u samostanu Sv. Petra kod Burgosa, a danas se nalazi u središtu katedrale u Burgosu. Blizu Cidove grobnice nalazi se natpis na latinskom koji u prijevodu glasi:

„Hrabar i nepokoren, slavan po ratnim trijumfima, zatvoren u ovoj grobnici leži Rodrigo Veliki od Vivara.“

Ubrzo je oko Cida izrastao kult te je prerastao u junaka Kastilje. O njemu je napisana složena junačka biografija, a u 12. stoljeću još ju je pojačala epska pjesma Cantar de mío Cid (Pjesma o Cidu). U 17. stoljeću dramatičar Pierre Corneille napisao je tragediju Le Cid, koja je također mnogo doprinijela popularizaciji legende. Što se tiče povijesnih izvora, suvremenih je dokumenata relativno malo, ali ipak su sačuvani Historia Roderici, privatna kronika o Cidovom životu iz 12. stoljeća (jedna od prvih srednjovjekovnih knjiga čija tema nije niti vladar niti vjersko lice), i kronika Cidovog osvajanja Valencije koju je zapisao arapski povjesničar Ibn ʿAlqāmah, svjedok tih događanja.

Cid je bez ikakve sumnje bio velik ratnik i vladar, ali bio je samo jedan od mnogih koji su doprinijeli rekonkvisti. Svoju slavu uvelike duguje junačkim biografijama i pjesmama koje su stvorene upravo da daju polet kršćanima u borbi protiv muslimana. Ovaj se sukob kasnije svodio jednostavno na borbu kršćana i muslimana, ali u stvarnosti su se i jedni i drugi bili spremni boriti protiv ljudi iste vjere. Cid, iako je prikazan kao veliki zaštitnik kršćanstva, zapravo je proveo većinu života boreći se za onoga tko ga je najviše platio, a kasnije mu je glavni cilj postao osnovati vlastitu državu. Iako se muslimansko osvajanje velikog dijela Španjolske prikazivalo kao okupacija, područje pod njihovom vlašću bilo je iznimno razvijeno na polju kulture i znanosti (npr. uveli su napredne tehnike poljoprivrede i doprinijeli ponovnom oživljenju grčkih i rimskih klasika u Europi) i Cid je mnogo dugovao svojim učinkovitim muslimanskim upraviteljima. Daleko od križara koji je oslobodio Španjolsku od muslimanske okupacije, Cid je u stvarnosti dobar dio popularnosti i učinkovitosti dugovao upravo svojoj tolerantnoj naravi i mudrom vodstvu. Nažalost, nakon Cidove smrti slijedilo je razdoblje rastuće netolerancije prema pripadnicima različitih vjera, koje je kulminiralo krajem 15. i početkom 16. stoljeća, kad su Židovi i muslimani prisiljeni prijeći na kršćanstvo ili napustiti zemlju (važnu ulogu u tome imala je Španjolska inkvizicija).

Cidov vojni genij

Važan dio Cidove ostavštine su vojne inovacije. Posebna odlika njegove taktike bio je brainstorming prije borbe sa svojim podređenima kako bi raspravio moguće pristupe. Cid je mnogo polagao u neočekivane taktike i psihološko ratovanje – npr. koristio bi se malom skupinom vojnika kako bi protivniku odvukao pažnju i zatim nenadano udario glavninom snaga, napadao bi kad je protivnik očekivao da će se braniti, koristio bi se znanjem o vremenskim prilikama kako bi osigurao bolji položaj itd. Iz sveg navedenog vidljivo je da je Cid imao vrlo moderan pristup ratnom umijeću u vrijeme kad su europske vojske inače bile slabo organizirane i koordinirane. Ako tom nadodamo njegovu sposobnost da odlično procjeni protivnikove slabosti te da privuče i odabere dobre suradnike, postaje jasno zašto je ostao nepobijeđen u svim većim sukobima te postavio nove standarde u srednjovjekovnom ratovanju.

Piše: Boris Blažina

Original možete pronaći na povijest.hr

Facebook Comments

Loading...
DIJELI