Izabran je za papu kad mu je bila već 61 godina, kombinacijom ucjene, simonije i nepotizma. Imao je desetero djece.
Dana 11. kolovoza 1492. godine izabran je jedan od najpoznatijih i najkontroverznijih papa u povijesti – Aleksandar VI. Borgia, koji do današnjeg dana zaokuplja pažnju javnosti. Izbor Aleksandra VI. obavljen je u Rimu na konklavi u kojoj su sudjelovala 23 kardinala (4 su bila odsutna).
Papa Aleksandar VI. rođen je pod imenom Rodrigo Llançol u španjolskoj pokrajini Valenciji. Prezime Borgia preuzeo je od svoje majke. Na španjolskom se to prezime piše Borja. Majčina je obitelj postala vrlo ugledna kad je njen brat Alonso de Borja postao papa Kalikst III. Sestrinog sina Rodriga proglasio je Kalikst III. kardinalom kad je mladiću bilo 25 godina. Interesantno da je Rodrigo postao svećenik tek s 40 godina.
Rodrigo Borgia izabran je za papu kad mu je bila već 61 godina, kombinacijom ucjene, simonije i nepotizma. U međuvremenu je dobio desetoro djece (sve njih prije nego je zaređen za svećenika). Svog sina Cesarea Borgiju učinio je kardinalom odmah sljedeće godine nakon izbora za papu. Cesareu je bilo samo 18 godina kad je postao kardinal, a kasnije je postao glavni vojskovođa papinskih trupa. Vjerojatno najpoznatije papino dijete bila je kći Lukrecija, koja se tri puta udavala za moćne talijanske prinčeve: Giovannija Sforzu, Alfonsa Aragonskog i Alfonsa d’Este, vojvodu od Ferrare, Modene i Reggia čime je jačala utjecaj svog oca pape.
Aleksandra VI. najčešće se opisuje kao ambicioznog i častohlepnog bogataša koji je više bio svjetovni vladar nego crkveni poglavar. Od papinstva je napravio unosan posao za sebe i obitelj, a jedan od glavnih izvora zarade bila mu je prodaja oprosta. Glavne ambicije bile su mu da od svojih potomaka stvori svojevrsnu papinsku dinastiju te da što više proširi granice Papinske Države. Prvo mu nije pošlo za rukom, ali je zato nizom spletki, ratova i brakova svoje djece znatno proširio teritorij Papinske Države. Također, uspješno se suprostavio prodoru kralja Francuske Karlu VIII. pri njegovom prodoru u Italiju.
Pozitivne strane njegova papinstva bile su pomaganje velikih umjetnika (Bramante, Rafael, Michelangelo…) te razgraničenje španjolskih i portugalskih posjeda u Novom svijetu čime je izbjegnut rat većih razmjera između te dvije kolonijalne sile.
Iako je njegovo ime ostalo zapamćeno kao ime razvratnika i čovjeka koji se od ničega ne suspreže neki suvremeni povjesničari smatraju da mnogi od tih navoda potječu od njegovih neprijatelja kojih je bilo pregršt kako u Crkvi tako i među plemstvom. Treba napomenuti i da ga dva njegova nasljednika, Siksto V. I Urban VIII. opisuju kao jednog od najistaknutijih papa još od vremena svetog Petra.
Piše: Dražen Krajcar
Original možete pronaći na povijest.hr