Zašto Srpska pravoslavna crkva veliča ratnog zločinca Ratka Mladića?

Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Njegova svetost, arhiepiskop Srpske pravoslavne crkve prije mjesec dana ponovio je na beogradskom sajmu knjiga čuvenu doktrinu SANU-a “gdje god žive Srbi, tu je Srbija”. Suvišno je ponavljati da je ta doktrina postala ideološka osnova velikosrbizma koji je rezultirao ratom i vojnom okupacijom trećine teritorija u Hrvatskoj te više od polovice u Bosni i Hercegovini gdje je sustavno provedeno etničko čišćenje svih stanovnika koji se nisu deklarirali Srbima. Srbijanski premijer Aleksandar Vučić, koji je prije točno deset godina tražio da jedna od glavnih ulica u Beogradu dobije naziv “Bulevar Ratka Mladića”, patrijarhovu izjavu da je Srbija svugdje gdje žive Srbi, ublažio je nešto elegantnijom formulacijom “gdje nema srpske države, naš narod opstaje zbog Srpske pravoslavne Crkve”

Njegova svetost arhiepiskop Srpske pravoslavne crkve Irinej jedna je od rijetkih osoba koja je rezolutno i bez ikakva okolišanja javno osudila presudu Haškoga suda protiv ratnog zločinca Ratka Mladića rekavši: “Još jedan Srbin osuđen je u Haagu. Mi smo znali da će Ratko Mladić biti osuđen i mi tu, nažalost, ne možemo učiniti ništa. Sve se to događa jer svjetski moćnici rade đavolja djela, a mi trpimo posljedice”. Prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve postao je inače poznat po provokativnim i neodmjerenim izjavama koje su u radikalnoj protimbi s humanizmom i kršćanskim svjetonazorom. Navedimo samo arhiepiskopov čuveni komentar povodom okupljanja Povorke ponosa u Beogradu gdje je njegova svetost izjavila: “Sa puno opravdanja ovu pošast nazvao bih ne paradom ponosa, već ‘paradom srama’ kojom se blati ljudsko dostojanstvo i gazi svetinja života i porodice.“ Za srpskog patrijarha je okupljanje gejova i gejica grupica “nastranih, koji svoje manjinske poglede u osnovi neprirodne, žele da nametnu drugoj, ogromnoj većini, koja ne deli i ne prihvata njihovo shvatanje smisla života i ljudske slobode.” Njegova svetost, arhiepiskop Srpske pravoslavne crkve prije mjesec dana ponovio je na beogradskom sajmu knjiga čuvenu doktrinu SANU-a “gdje god žive Srbi, tu je Srbija”. Suvišno je ponavljati da je ta doktrina postala ideološka osnova velikosrbizma koji je rezultirao ratom i vojnom okupacijom trećine teritorija u Hrvatskoj te više od polovice u Bosni i Hercegovini gdje je sustavno provedeno etničko čišćenje svih stanovnika koji se nisu deklarirali Srbima. Srbijanski premijer Aleksandar Vučić, koji je prije točno deset godina tražio da jedna od glavnih ulica u Beogradu dobije naziv “Bulevar Ratka Mladića”, patrijarhovu izjavu da je Srbija svugdje gdje žive Srbi, ublažio je nešto elegantnijom formulacijom “gdje nema srpske države, naš narod opstaje zbog Srpske pravoslavne Crkve”. Vjerojatno je to jedan od razloga da je osporavani vođa svih Srba u Republici Hrvatskoj Milorad Pupovac postao vjerni pristaša Srpske pravoslavne crkve.

Kada pročita izjavu njegove svetosti arhiepiskopa Irineja, nepristrani promatrač bi postavio pitanje o kakvoj je religijskoj grupaciji riječ, ako se njezin čelnik usudio presudu Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije notronom zločincu i ubojici okarakterizirati kao sotonino djelo. Tim gore jer je riječ o kršćanskoj religiji koja bi trebala promicati i naviještati mir i ljubav među narodima, promicati i prakticirati respekt i uvažavanje prema neistomišljenicima. Njegova svetost, arhiepiskop Irinej, napisao je u pismu papi Franji prije dvije i pol godine da s velikom pozornošću prati Papino “nastojanje na intenzivnijem dijalogu Rimokatoličke i Pravoslavne Crkve” te pozdravlja njegova “zalaganja za jedinstvo među hrišćanima”. Napominjem da je u istom pismu čelnik Srpske pravoslavne crkve zatražio od Pape da pitanje kanonizacije kardinala Alojza Stepinca skine s dnevnog reda i prepusti “nepogrešivom Sudu Božjem”. Poznato je naime da velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve smatraju kardinala Alojza Stepinca ratnim zločincem, pa se njihovo mišljenje u osnovi poklapa sa sudom jugoslavenske komunističke vrhuške.

Pročitavši izjave patrijarha Irineja o presudi Haškoga suda zločincu Ratku Mladiću, stječe se dojam da bi njegova svetost slučaj Ratka Mladića također najradije prepustila “nepogrešivom Sudu Božjem”, s obzirom da je presudu Haškoga suda patrijarh okarakterizirao kao đavolsko djelo. Argumentacija prvog čovjeka Srpske pravoslavne crkve pojednostavljena je do apsurdne krajnosti: Kad “silni svetski moćnici rade đavolska dela, … ispada da su samo Srbi krivi za sve, a da su ostali nevini”. Čelnik Srpske pravoslavne crkve ignorira pri tome činjenice da je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije odalamio visoke zatvorske kazne i predstavnicima drugih naroda u građanskom ratu na području bivše Jugoslavije, koji je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini također okarakteriziran kao agresija na njihovu državu. Uz već poznate poštapalice velikosrpskog nacionalizma njegova svetost arhiepiskop Irinej naveo je indirektno i onu najpoznatiju da samo sloga Srbina spašava: “S tom nepravdom možemo se boriti jedino tako što ćemo voditi računa o sebi, biti jedinstveni i složni.”

Ako čelnik Srpske pravoslavne crkve hvali ekumenska nastojanja Pape Franje oko jedinstva kršćana, s punim pravom se nameće pitanje je li zdravorazumski gledano ipak ispravnije distancirati se od navedenih stavova arhiepiskopa Irineja, nego težiti za jedinstvom s “kršćanskom braćom na Istoku”. Poznati američki politolog Samuel Phillips Huntington napisao je u svojoj čuvenoj knjizi “Sukob civilizacija” da zemlje s pravoslavnom religijom ne pripadaju zapadnoj liberalnoj civilizaciji jer je pravoslavlje kao kršćanstvo izgubilo svoje kozmopolitsko obilježje i postalo isključivo nacionalistička religija. Srpska pravoslavna crkva je nakon smrti patrijarha Pavla opasno zaplovila u vode nacionalističkog šovinizma tako da je sa stajališta univerzalnih vrijednosti svaki oblik ekumenskog dijaloga nezamisliv. Ovom prigodom polazim od pretpostavke da Katolička crkva u Hrvatskoj pripada po Huntingtonovu sudu zapadnoj civilizaciji.

Bilo bi za očekivati da se netko od predstavnika Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj distancira od kompromitirajućih izjava njegove svetosti, arhiepiskopa Irineja, o presudi Haškoga suda zločincu Ratku Mladiću. Nije se oglasio o Mladiću ni novi episkop dalmatinski Nikodim Kosović koji je u vrijeme velikosrpske agresije napustio Zadar. Nikodim Kosović je zbog svojih izjava da bi kršćani svjetonazorski trebali više biti naklonjeni ljevici nego desnici, izazvao simpatije u velikom dijelu  hrvatskih medija. Očito je kult ličnosti koji dominira u hrvatskoj politici prešao također i u sakralne odaje, pa je svaki otpor čelnicima institucija danas nezamisliv.



Bilo bi dobro u ovom kontekstu podsjetiti na životni put jednoga od najvećih zločinaca u 21. stoljeću. U Wikipediji na engleskom, ruskom i srpskom jeziku možemo pročitati da je Ratko Mladić rođen u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u jednom od sela bosanske općine, 40-ak kilometara južno od Sarajeva. Na saslušanju Haškoga suda Mladić je rekao da je rođen na “Bijelu subotu 1942. godine” čime je zbunio suca jer nisu mogli definirati nadnevak njegova rođenja. Otac mu je sudjelovao u Titovim partizanima i poginuo je 1945. u borbi protiv ustaša. Kao dijete poginulog partizana Mladić je imao širom otvorena vrata za napredak u komunističkoj Jugoslaviji što je i iskoristio odlučivši se za vojnu karijeru. Najprije je završio srednju vojno-industrijsku školu, a potom vojnu akademiju u Beogradu. Nakon što je postao punoljetan učlanjuje se u Savez komunista Jugoslavije. Do raspada Jugoslavije uglavnom je radio kao zapovjednik u makedonskim vojarnama, u Skopju, Ohridu i Štipu. U vrijeme bujanja srpskog nacionalizma premješten je 1989. godine u Prištinu, a nakon pobuna Srba u Hrvatskoj premješten je u Knin i imenovan zapovjednikom Devetog korpusa JNA, koji je počinio zločine tijekom napada na hrvatska sela oko Knina, na Zadar, Šibenik i Sinj. Za počinjene zločine Mladić je na sudu u Zadru osuđen u odsutnosti na robiju od 20. godina. Nažalost, i na vlastitu sramotu, hrvatsko pravosuđe nije podnijelo Haškom sudu nikakve dokumentacije o Mladićevim mnogobrojnim zločinima tijekom ratovanja u Hrvatskoj. Nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske Ratko Mladić prelazi u Bosnu i Hercegovinu gdje ubrzo postaje zapovjednikom vojske Republike Srpske. Vrijeme Mladićeva zapovijedanja vrijeme je najbrutalnijih zločina u Europi u 21. stoljeću. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osudio je Mladića prošli tjedan kaznom doživotnog zatvora zbog zločina protiv čovječnosti tijekom opsade Sarajeva te zbog odgovornosti za masakr nad muslimanskim stanovništvom u Srebrenici. Taksativno su nabrojeni i drugi zločini na okupiranom teritoriju BiH-a koji danas nosi naziv Republika Srpska.

Ratko Mladić je bio izdanak jugoslavenske vojne škole koja je branila ustavni poredak totalitarističke Jugoslavije. Nakon raspada Jugoslavije Mladić se stavio u službu stvaranja Velike Srbije u granicama koje su označili prominentni intelektualci iz Srpske akademije nauka i umjetnosti. Sve su to bili ugledni dečki iz humanistike, književnici Dobrica Ćosić i Antonije Isaković, ugledni filozof Mihailo Marković, povjesničar Vasilije Krestić te  lingvist Pavle Ivić.

Danas zbog presude haškog Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije na doživotni zatvor Ratku Mladiću najviše prosvjeduje Srpska pravoslavna crkva koja je, kako se čini, nastavljateljica politike da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi, odnosno slogan “gdje ima Srba, tamo je i Srbija”. Čelnicima Srpske pravoslavne crkve priključile su se navijačke horde nogometnih klubova Partizana i Crvene zvezde, “Grobari” i “Delije”, koji svojim plakatima daju otvorenu podršku “heroju Ratku Mladiću”. Nadam se da će uskoro stići i adekvatna reakcija čelnika UEFE.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI