Hrvatsko proljeće, Vice Vukov i Drago Britvić učinili su neizreciv 'zločin' prema uniformnom titoističkom razmišljanju. Čovjeka su vratili u njegovo izvorno egzistencijalno okruženje, u ono što čovjeka čini čovjekom - sretnu osobu utemeljenu u obitelji, vjeri i nacionalnoj tradiciji. Onako, kako je to bilo već stoljećima...
Ljeto je vrijeme kada se sjetimo proljeća. Naime, proljeća naroda u nekadašnjoj SFRJ – slovenskog, hrvatskog i drugih. Intonirao ga je posebno Splitski ljetni festival, od kojeg se ikona proljećara, Vice Vukov, oprostio prije oko 45 godina. Poslije njega se oprostilo (29. studenoga 1972. godine) i Hrvatsko proljeće. Paralelno s tim nestalo je proljeće i drugih naroda. O tome pišemo, jer nas politički razvoj u nedavnoj prošlosti dotiče i danas. Zašto?
U vrijeme proljeća jugoslavenskih naroda (krajem ’60-ih godina 20. stoljeća), postojala je posljednja mogućnost u njihovoj povijesti da se promjene provedu u miru, bez katastrofe: u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji ojačali su liberali koji nacionalno nisu ugrožavali nikoga. Stupali su na putu normalnosti koja bi Jugoslaviju transformirala prema načelima koja danas krase razvijeni svijet, odnosno prema načelima tržišne ekonomije. Postojala je još jedna čista, mala prilika – deset godina kasnije, nakon Titove smrti. Tada su generali JNA – najmoćniji politički faktor poslije Tita – mogli potaknuti ponovnu liberalizaciju zemlje i izbjeći razorne ratove u devedesetima. Ali to nikako nije bilo u njihovu interesu. Da su se tada dogodile pametne reforme, danas bi nekadašnje, posebno zapadne republike SFRJ, imale standard u razini s prosjekom sjeverozapadne EU. I što je još važnije: najveći potencijal države, obrazovani mladi ljudi s diplomama, ostajali bi u domovini i doprinosili razvoju.
Hrvatski Maspok i egzodus Hrvata
Hrvatski Maspok je izazvao najveći egzodus Hrvata prema Zapadu nakon Drugog svjetskoga rata. Zbog egoističnih apetita nekadašnje komunističke elite, oblikovala se ekonomska i intelektualna emigracija koja bi inače ostala kod kuće i u Sloveniji i Srbiji. Pritom su zahvaćene najmanje dvije generacije, od sedamdesetih godina pa nadalje. Srbija je lice egzodusa, uzrokovano Miloševićevim nacionalnim socijalizmom, doživjela u devedesetima: danas manjak jedne generacije koja je iz Srbije otišla na Zapad predstavlja najveću prepreku njezinom razvoju. Slovenija i Hrvatska se na takav scenarij – upravo pripremaju. Slovenija u prosjeku već gubi nekoliko tisuća najbolje obrazovanih mladih ljudi godišnje.
Mladi Hrvati su bili usko povezani s proljećem naroda, 1970. godine. Također i glazba. Jer, kada se sjetimo Splitskog festivala, ne možemo zanemariti njegova prvaka, Vicu Vukova, čije pjesme i tekstovi, koje je sastavio Drago Britvić, prikazuju stvarnu ideološku strukturu Hrvatskog proljeća. Prvo, to je iznimna popularnost pjevača. Konkretan podatak sam dobio od jednog Slovenca, koji je njegov koncert pratio još kao dijete, 1971. godine u Novigradu. On mi je rekao: „U Novigradu su ga slušali i oduševljeno prihvaćali iz svih kuća i s otvorenih prozora – i stari i mladi. Izuzetan glazbeni talent, veliki bariton i živopisna srčana interpretacija. A, istodobno i izrazito zgodan, šarmantan i inteligentan, ponosan i kulturan čovjek. Navodno ga je filozofija zanimala više nego pjevačka karijera.“
Iz ovoga možemo zaključiti, što je razlog za Pokret koji je isto bio iznimno popularan: u prvom planu je odgovoran pojedinac koji sugerira javnosti ono što ljudi od njega očekuju. Svoje bivanje objašnjava filozofijom koja ga povezuje s pradjedovskim korijenima, odnosno, povezuje ga sa svim istomišljenicima čovječanstva u tolikoj mjeri da nema prostora za nacionalizam na štetu drugih. Vice Vukov je studirao u Parizu, pa je znao koliko je sati u svijetu.
Britvićevi tekstovi pjesama, integriraju pak doživljaje Masovnog pokreta: uzmimo dva najpoznatija teksta – Zvona moga grada i Tvoja zemlja. Niti jedan tekst nema tragove nacionalizma, kako je to bilo formulirano u partijskim gremijama. Govori se o povezanosti čovjeka s poviješću i vječnosti iz kojih proizlazi smisao bitka: „U kamenu nema neba, čovjek prođe težak put, al’ su jednom kad ih trebam stara zvona opet tu. Pričaju nam našu povijest, brižno kao otac sinu, u večeri kao ova izlila su svu toplinu. Kao neka vječna glazba kolijevki i kolonada, slušajte ih kako zvone stara zvona moga grada“. U ovim stihovima treba pronaći smisao života, koji osigurava pojedincu život dostojan čovjeka. To bi mogli pronaći i najveći protivnici Britvića i Vice Vukova – jugoslavenski unitaristi.
Ne razlikuje se ni pjesma Tvoja zemlja, u kojoj je Drago Britvić namjerno koristio posvojnu zamjenicu drugog lica jednine („tvoj“), kako bi odvratio bilo kakvu misao nacionalnih pretenzija. Tako je pjesmi podario potpis bezvremenosti u kojoj se svatko može prepoznati.
Zašto moraju posao tražiti u inozemstvu?
Hrvatsko proljeće, Vice Vukov i Drago Britvić učinili su neizreciv „zločin“ prema uniformnom titoističkom razmišljanju. Čovjeka su vratili u njegovo izvorno egzistencijalno okruženje, u ono što čovjeka čini čovjekom – sretnu osobu utemeljenu u obitelji, vjeri i nacionalnoj tradiciji. Onako, kako je to bilo stoljećima…
No, komunisti su učili da to primarno sklonište čovjeka treba uništiti i zamijeniti ga s „bratstvom i jedinstvom“ titoističkog samoupravljanja. Vrlo dobro su razumjeli poruku pjesme Vice Vukova. Kao i Hrvatsko proljeće, koje je bilo protumjera njihovoj moći i kontroli ljudske psihe. I to nisu mogli dopustiti.
Marko Perković na Dan zahvalnosti neće nastupiti u Kninu. Postavlja se odmah razumno pitanje: ponavlja li se povijest? Samo je u ulozi Beograda ovaj put – Zagreb? Mnogi će mladi ljudi u Hrvatskoj (Sloveniji i Srbiji), pronaći odgovore na svoje dileme iz prethodnih redaka. U njima će, možda, pronaći i odgovor na pitanje – zašto moraju posao tražiti u inozemstvu? Kao njihovi očevi i majke poslije Hrvatskog (i drugih) proljeća…