Vrijeme kad je Hauptmarkt bio hrvatski

0
532
Screenshot

Hauptmarkt i sve ulice u središtu Nűrnberga preplavili su hrvatski simboli i ljudi u hrvatskim dresovima. Moj je drugi grad u mojoj drugoj državi postao hrvatski. Ali samo na dan! Samo osjećaji zadovoljstva, naše pjesme… Znaš Hans, to ti je Hrvatska. Ista ona koja ima najljepšu europsku obalu…

Ponekad se mislima vratim u šezdesete kad je cvjetalo stotine cvjetova, kad je razdraganost štafetom bila dio političke doktrine i potvrda demokracije, kad su bratstvo i jedinstvo bile vrijednosti u koju se ne sumnja, kad su otvorene granice prema mrskoj Europi i njezinom nakaradnom sustavu kao dokaz širine, kad nije bilo ozbiljnih izbora, kad smo svi trebali misliti isto… kad se odlazilo uglavnom samo iz Hrvatske. Privremeno, najduže na godinu dana. Sjećam se mojih roditelja i ostalih. Bili su mladi, odlučni i nisu sumnjali u nepoznatu zemlju Njemačku. Kao uostalom niti današnja mladost, koja ih slijedi kako bi se jednoga dana vratila. Barem kao starci, da još jednom osjete i vjetar i sunce i kišu i mirise zemlje koja ih nije razumjela, ali koja je duboko u njima. Ista želja, iste vrijednosti i nikad dočekan povratak. Jer je Hrvatsku jednostavnije voljeti iz druge zemlje. I jer su za Hrvatsku već bili otpisani. Govorili su „gastarbajteri”, zatucani primitivci, neobrazovani ruralci, antikomunisti, klasni neprijatelji…Ništa lijepog. Ne vraćajte se više i šaljite samo doznake. Jako sam šezdesetih i kasnijih godina volio „gastarbajtere”, jer su bili moj svijet nade i jer su znali kako se gradi radom, vjerom, skromnošću, uvažavanjem nove sredine i hrvatskom osobnošću. Zato su i uspijevali i zato su ih tamo razumjeli.

Hrvatska kao iluzija nestvarnog svijeta

Loading...

Prolazile su godine, putovanja su postala sve rjeđa, a želja za povratkom sve jača. Rastao je samo žal za Hrvatskom koja je čekana kao iluzija nestvarnog svijeta. Nikad ju nećete dočekati jer vam ju ne damo i jer nas ne zanimaju vaše iluzije. Ali oni su uvijek vjerovali i nikad ih nije napuštao idealizam niti privlačio komunizam. Bili su graditelji novog njemačkog društva i gospodarstva i stvaratelji novog načina uređenog života koji nam je s vremenom postao drag. Zato što je stvaran radom, odricanjem i u okvirima u kojima su se znale vrijednosti.

Nűrnberg je miran i siguran grad na sjeveru Bavarske. Kažu najsigurniji po svim pokazateljima u Njemačkoj, iako mu baš prošlost nije uvijek bila svijetla. Nešto je manji od Zagreba, ali pun ljepote, uređenosti, prošlosti i umjetnosti. Osjećate se nekako mirno i sigurno kad prolazite njegovim ulicama i trgovima i možete se uvijek zadubiti u svoje misli, razmišljati o povratku, kovati planove i vjerovati kako ste u sredini koja je slična vašoj, koja vas razumije i koju bi barem na tren voljeli vidjeti kao Hrvatsku. Stalno sam sanjao te dvije slike: uređenu domovinu na način nove i novu s obilježjima moje. Uvijek sam volio iluzije.

Iluzije postaju stvarnost – san se nastavlja

Kasniji su me događaji uvjerili kako je dobro vjerovati u iluzije i kako je moguće njihovo pretvaranje u stvarnost. Usprkos svemu dočekali smo slobodnu, samostalnu i neku novu Hrvatsku i tada vjerovali kako nikad više iz nje nitko neće odlaziti zato što će ih ona razumjeti. Nismo tada znali da s njom nužno ne dolazi i novo društvo, novih vrijednosti, zbog kojeg smo se borili i zbog kojeg su mnogi otišli. Mnogi su otišli, a malo ih se vratilo. I san o povratku se nastavio u novom vremenu koje je neumitno prolazilo.

Nűrnberg je postajao sve ljepši, sigurnost sve naglašenija, domovina sve otuđenija, a nepromijenjeni snovi o povratku nikad nisu prestajali. Hauptmarkt i njegove okolne crkve i uredno složeni štandovi uokolo samo su nam misli skretale prema Dolcu. Može li, barem na tren, taj Hauptmarkt u kojeg svaki namjernik skrene koji posjeti ovaj dio Europe, postati mjesto gdje ćemo osjetiti hrvatski ponos i dostojanstvo? Iluzija ili moguća stvarnost, neostvarena želja ili hrvatske slike na ulicama i trgovima tamo nekog srednjoeuropskog grada ili samo nostalgija koja ne prestaje?

Dogodilo se iznenada. Kao uostalom i sve lijepo u životu. Znali smo kako će se Svjetsko nogometno prvenstvo 2006. održati u Njemačkoj. Znali smo da će i jaka hrvatska nogometna reprezentacija biti tamo, ali nismo znali kako će ju naša želja usmjeriti prema Nűrnbergu. Hrvatska u mom (našem) gradu udaljenom oko 800 kilometara od kuda smo došli. Bili smo jako uzbuđeni i jedva dočekali taj 18. lipanj. Topao i sunčan, blag i rascvjetan, i još protiv Zemlje izlazećeg sunca.

Zašto ih nismo razumjeli? Jesmo li štogod od njih naučili?

Tog je još uvijek proljetnog lipanjskog jutra bilo mirno i prelijepo. Gledam dolje prema ulici i osjećam uzbuđenje u nama, oko nas, u zraku… svuda. Kad mirnoću nűrnberškog jutra i njegove ulice iznenada prekine dolazeći kombi koji uz škripu kočnica staje točno ispred naše zgrade. Nije nam samo to privuklo pažnju. Bio je to kombi njemačkih registracija cijeli obojen hrvatskim crveno-bijelim kvadratićima, a iz njega je izašlo osmero mladih ljudi u hrvatskim prepoznatljivim dresovima. Nisu bili previše bučni, ali se jasno razaznalo kako svi govore njemačkim jezikom kao materinjim i kako je među njima atmosfera posebna. Morao sam sići i osjetiti ju izbliza. Već prvi kontakt otkriva poznanika među njima i odmah se prelazi na hrvatski. Susjedovog sina koji mi predstavlja svoje prijatelje spremne za utakmicu njihovog života. Mladi, obrazovani, zaposleni i ponosni ljudi. Ponosni na svoj hrvatski identitet i na posebnu priliku u kojoj ga mogu pokazati. Tko su oni? Gastarbajteri? Primitivci? Zatucani…? Ništa od toga. Oni su Hrvati koji su uspjeli u novoj sredini i koji stalno sanjaju o zemlji svojih očeva. I čija su oni budućnost? Hrvatska, ako ih želimo razumjeti.

Bio sam tako ponosan na njih, na njihove stavove, na njihov uspjeh i na vrijednosti koje nose u sebi. Negdje oko podneva uputio sam se na taj slavni Hauptmarkt na kojem inače dokoličare svi mogući gosti grada. Ostao sam zaprepašten. Nigdje tih gostiju niti vječnih putnika Japanaca. Hauptmarkt i sve okolne ulice u središtu Nűrnberga prepune su hrvatskih simbola i ljudi u hrvatskim dresovima. Susrećem i poznanike iz Zagreba koje tako rijetko srećem u svom gradu. Kakvi su to susreti bili. Koji ostavljaju trag u vama i nakon kojih ste bogatiji za osjećaje izvan svakodnevnice. Moj je drugi grad u mojoj drugoj državi postao hrvatski. Samo osjećaji zadovoljstva, naše pjesme i nigdje agresije niti napetosti. Samo dostojanstvo i ponos, a vrijeme kao da je stalo. Takve su bile reakcije i malobrojnih Nijemaca slučajno zatečenih na na tren prisvojenom Hauptmarktu. Znaš Hans, to ti je Hrvatska. Ista ona koja ima najljepšu europsku obalu.

Hrvatska je reprezentacija napustila Nűrberg, a mi smo se vratili svakodnevici i rutini, ipak svjesni kako je taj 18. lipanj bio po svemu poseban jer je Nűrnberg tada vidio najljepšu Hrvatsku. Čije vrijednosti gotovo nismo niti sami svjesni. Ništa te događaje i osjećaje ne može izbrisati jer su ostali duboko u nama. Ipak vrijeme nije za dugo stalo. Počelo je teći već sljedećeg dana i ubrzavalo se do konačnog povratka u Zagreb. Nakon gotovo 40 godina privremenog odlaska samo na godinu dana. Mislili su da je ponovo pronađen mir. Ali Hrvatska ih opet nije razumjela. Svaki im je dodir sa sustavom bio mora koju nisu mogli razumjeti. Dosegnuti su mir mogli samo novim odlaskom u zemlju njihove mladosti i uređenog života, kako bi tamo i konačno usnuli. Za konačni povratak kojeg više nisu bili svjesni. Tko su oni? Zašto ih nismo razumjeli? Jesmo li štogod od njih naučili? Koliko li pitanja trebamo postaviti kako se sve ne bi ponovilo? I konačno: je li to naš povijesni usud kojeg ne možemo izbjeći?

Zato želimo shvatiti i drugima pokazati kako je to ista naša Hrvatska. Bogatija za njihove vrijednosti koje želimo razumjeti i na njima graditi zajedničku budućnost, a ne mirno promatrati kako s njima nestajemo i mi.