Voljeni, ‘vjerodostojni’ i nezamjenjivi Andrej

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Sada je posve jasno da ta političko-pravosudna skupina neće niti prožvakati, a kamoli okajati i probaviti svoje grijehe, što bi bilo barem u skladu s tradicionalnim Crkvenim naukom, a obred pokajanja i antiseptičkog preispitivanja svoje odgovornosti za nestanak Hrvata, ne pada im na pamet. Oni će ići do kraja, dok narod ne 'pukne' i izađe na ulice...

HDZ već gotovo tri desetljeća iskazuje uski apsolutizam koji, isprepleten sa svim ostalim institucijama u njihovom „vlasništvu“, sada s Velikom koalicijom tvori ujedinjeni sustav, u kojem mi, narod, počinjemo evoluirati unazad, prema svom najbližem rođaku u životinjskom svijetu. Valjda nećemo početi i skakati s grane na granu kada Andrej Plenković, političko-financijskim trikovima, učvrsti vlast čelnika buduće Velike koalicije HDZ-SDP-HNS-Pupijevci – najdestruktivnije organizacije koja je od 1990. vladala ovom našom voljenom i napaćenom zemljom.

Više nitko ne sumnja u Plenkovićevu opsesiju vlastitom karizmom u zajednici koja mu, poltronizmom Bačića, Šeksa, Njonje Jandrokovića i mnoštva sličnih idolopoklonika, sklada image nezamijenjivog vođe. Nakon ratnog, poratnog i ovršnog egzodusa hrvatskog naroda, on bez većih problema može zadovoljiti materijalističke prohtjeve za samozadovoljavanje onolikog dijela preostalih Hrvata, koliki mu je dovoljan da stigne vremensku vladavinu Franje Tuđmana. Doduše, to radi u mikro prostoru Zagreba i Zagrebačke županije, gdje je skoncentrirana sva politička i medijska moć i taj prostor je njemu, za sada, posve dovoljan. A ako mu dosadi i bude previše medijski uznemiravan, može mirno otići na neku unosnu niškorist funkciju Junckerove urope. Ako „nezamjenjivom“ Andreju dosadi se gnjaviti s „dosadnim desničarima i konzervativcima“, pa „pukne“ i ode u fotelju svog dragog Junckera, ne treba se začuditi ni nekakvoj štafeti za voljenog Andreja.

Plenković se uoči glasovanja o nesretnoj Istanbulskoj konvenciji „kompletirao“. Sada kontrolira kastrirani HDZ, pravosuđe, Crkvu, sustav obrazovanja, medije, javna poduzeća, intelektualne krugove, zdravstvo, kulturu, policiju, švercere, dilere, prostitutke, banke, trezore… skoro sve, ali ipak ne baš sve – ne kontrolira hrvatske nacionalne idealiste(!).

Takav način stavljanja sebe u prvi plan, dovodi do onog najgoreg – sveopćeg monopola, kao sigurnog uzroka propasti zajednice, koji se događa svakodnevno usprkos činjenici da je za mnoge osnivače i podupiratelje HDZ-a, HDZ u “njihovom svijetu” s unutarnje strane i da gledamo u lice njegovih grijeha i tamnih strana.

Sada je posve jasno da ta političko-pravosudna skupina neće niti prožvakati, a kamoli okajati i probaviti svoje grijehe, što bi bilo barem u skladu s tradicionalnim Crkvenim naukom, a obred pokajanja i antiseptičkog preispitivanja svoje odgovornosti za nestanak Hrvata, ne pada im na pamet. Oni će ići do kraja, dok narod ne „pukne“ i izađe na ulice.



Možda je sada vrijeme za kakvu, takvu analizu fenomena dezintegrirane političke svijesti koja je prožeta s nihilističkim, shizoidnim i autističkim crtama, te kao takva i porađa HDZ-ove, SDP-ove i HNS-ove likove, a koja bi predstavljala barem malo zdrave drskosti u malom otporu ovoj užasnoj političkoj učmalosti, koja nas polako i sigurno istrijebljuje.

Nakon zadnjeg rata očekivali smo stvaranje društva vrijednosti, jasnoće i savjesnosti. Mi smo tada, prije skoro trideset godina, zemlju dali onima koji su još tu, koji je još “dizajniraju”, onima koji ne kane prestati s tom „igrom“.

Ako mladi, obrazovani čovjek, da bi preživio, mora emigrirati u europske zemlje i raditi ono što tamošnji ljudi neće, jer im je ispod časti, onda ta politička groteska, ako ima i mrvicu odgovornosti, valjda, treba odstupiti s priznanjem da ne zna i ne može.

Ako umirovljenici svojom mirovinom mogu živjeti samo deset dana u mjesecu, onda ta zla kreatura, valjda, treba otići u ropotarnicu povijesti.

Ako nakon svih tih godina nije HDZ-SDP-HNS vladajuća oligarhija izdefinirala i postavila stvarni položaj jednakopravnosti svog naroda, onda bi te spodobe trebale „odletjeti“ – pa taman i na naš račun, u neku besmislenu fotelju briselsko-strazburške birokracije.

A on je jedini kandidat i kako Jutarnji i Večernji pišu, „trenutno najbolji“?!, a istodobno u jedva vidljivom člančiću pišu da su utjerivači dugova (EOS u vlasništvu Deutsche bank) prema fašističkom hrvatskom Ovršnom zakonu počeli provoditi ovršne postupke u Njemačkoj i nad onim građanima RH koje taj isti Ovršni zakon istjerao iz Domovine i oteo im imovinu. Ovrha po hrvatskim zakonima, ne samo da je doživotna, ona nasljednike prisiljava i da se odriču nasljedstva, jer su i sami zaduženi i nisu u stanju platiti kredite koji „zauvijek“ opterećuju nekretninu. O sličnom je pisao i Solženjicin kad su ga pitali, za vrijeme boravka u Gulagu – „Na koliko je kazna, doživotno?“ On je odgovarao – „Ne ‘doživotno’ nego ‘zauvijek’ – jer ‘zauvijek’ znači i da nakon smrti moje tijelo nije slobodno“.

Pronose se glasine da su „hrvatske“ banke prodale tisuće tzv. „loših kredita“ utjerivačima dugova za, npr. 20 posto vrijednosti i dobile 1,8 milijardi eura, ali nije im palo na pamet da ih prodaju nesretnim dužnicima za, npr. 40 posto – da čovjeku pamet stane – ako to nije veleizdaja, što je onda veleizdaja? Da bi se neki narod osjećao okupiranim, više ne treba doći strana vojska – dovoljna je njegova banka.

Trajanje Andreja Plenkovića i ovakvog HDZ-a je zapanjujući fenomen. Glavna refleksija njihovog trajanja, nažalost, je naše nestajanje. Suština boljeg života jednog društva je promjena onog što ne donosi dobre rezultate. Stvarne promjene u vlasti jesu zaštitni mehanizam, svojevrsni oklop koji štiti razvoj društva i koji ga štiti od svakog oblika raspadanja. Da ne bi došlo do očajno potrebnih promjena, stvara se tzv. Velika koalicija i odgađaju se izbori dok SDP i HNS ne stanu na noge, a Plenković „kastrira“ HDZ-ove demokršćane na području cijele RH.

Narod koji odabire promjenu, odabire i razvoj. Narod koji ne mijenja ono što se pokazalo lošim, odabire smrt. Život bez promjena je život u jednom smjeru, bez ičeg novog.

Prije nego su postali HDZ-ovci i SDP-ovci, komunisti su gajili tzv. “sustav bubnja”, a koji je funkcionirao po principu doživotne vlasti s promjenama pozicija. Poput loto-kuglica, s vremena na vrijeme, izvlače se isti likovi i raspoređuju po mjestima gdje nisu bili do tada. U RH je normalno da političari sebi i svojima dijele unosne fotelje i lagodan život, pa, npr. političar koji je završio pravo, može biti šef neurokirurgije, neurokirug vodi bolnicu kao poduzeće, a pojma nema o ekonomiji, „hrvatsku“ diplomaciju vode bivši šefovi i operativci jugo Udbe i KOS-a, ministar pravosuđa je ljigavac koji ne bi dobio izbore niti u vlastitoj ulici. Sin Majka Špajka našim(!) novcem gradi marine, mafija gradi kockarnice i hotele… Tako funkcioniraju i danas. Oni i njihovi potomci, kao novo-stara ideološka mentalno komunistička kasta.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI