Već je trebalo podići najveću razinu uzbune!

0
483
Tomislav Miletic/PIXSELL

Mladi žele sposobnost, čvrstinu stava i postupanja, žele osjetiti sigurnost vođenja, žele slijediti najbolje među nama, žele imati uzore, žele svoju zemlju na nogama i žele u njoj biti nositelji budućnosti. A što mi činimo? Svakim ih političkim postupkom usmjeravamo iz zemlje, svakim im imenovanjem poručujemo - ne tražite ovdje kriterije - i svaki nam je polupismeni vojnik stranke važniji od njih

Nedjeljno je hladno jutro za praznik, za obljetnicu dvadesetpetu Našu, za osjet dostojanstva i slobode, za misli o nekom drugom vremenu, za vrijednosti i ideale koje je valjalo osjetiti, za snagu koja je bila u nama… za puno toga što nam danas u ovoj hladnoći nedostaje. Vraćaju se slike dragih lica i njihove mladosti pune idealizma, unutarnje snage i vjerovanja. Nitko nije tada sumnjao kako nećemo uspjeti, nitko nije tada pomišljao kako puno toga nećemo moći prepoznati; nitko nije pomišljao niti na novi odlazak mladosti u zemlje daleke, kako kaže pjesma. Nitko.

Zapravo smo mislili kako će se naši davno iseljeni zasluženo vratiti nakon svega u svoja dvorišta. Ali, se nisu vratili. Nisu, jer ih nismo niti željeli, zato jer im nismo bili iskreni, nisu jer smo ih samo privremeno trebali i nisu zato jer ih nismo nikad niti razumjeli. Blagdanski i rođendanski ugođaj u svojoj zemlji, u kojoj se svi više ne smiju, u kojoj mnogi odlaze, u kojoj se svi vraćaju iz domovine, u kojoj su vrijednosti polomljene i u kojoj nam mladi više ne vjeruju. Jesmo li uspjeli Predsjedniče? Nismo. Uspjeli su samo ONI…

Loading...

Ipak, prosinačka su nam jutra s blagdanskim smirajem pred Božić vraćala drage slike dolaska naših iseljenih u Hrvatsku. Za osjećaj pripadnosti, vjerovanja i nadanja. Naših iseljenih i raseljenih, kako su nam uvijek govorili – iz ekonomskih razloga – iako smo svi znali da je bilo i političkih. Nije to bila njihova zemlja, a kasnije se pokazalo – niti naša. Siva i hladna jutra, tamo negdje, nisu niti blizu bila nalik našima, ali su bila ljepša i toplija, jer su im puno iskreniji jutarnji osmijesi vraćali dostojanstvo izgubljeno u vlastitoj zemlji.

Blagdanska idila i stvarnost

Svaki je predbožićni dolazak vraćao novu nadu u konačni povratak, koja se uvijek rasplinjavala s odlaskom (povratkom) nakon Sveta tri kralja u zemlju koja nije bila njihova, ali ih je razumjela više nego naša. Imalo je sve to i nekog posebnog smisla, nekog vjerovanja kako će se Hrvatska s vremenom ipak promijeniti. Neke neobične nade, koja nas je sve nosila prema izvjesnoj budućnosti u kojoj će se toliko puta priželjkivan povratak konačno i dogoditi.

Povratak na svoje, povratak u svoju zemlju koju je šezdesetih napustilo više od 450.000 ljudi smjerom prema Njemačkoj. Uglavnom. Blagdanska je idila uvijek prebrzo nestala u stvarnosti u kojoj je konačni povratak izostajao. Na kraju nije se nikad niti dogodio. Povratak iz iluzije u stvarnost, u nekoj drugoj zemlji, s vječnim snovima o svojoj. Na kraju nade.

Jesmo li ih ikad razumjeli? Jesmo li osjećali njihov unutarnji nemir? Jesmo li vjerovali u njihovu iluziju o novoj i slobodnoj Hrvatskoj? Jesmo li stvorili Hrvatsku koju su sanjali godinama? Zašto u njoj nisu više nikad našli svoj mir? Zašto njihova djeca i unuci slijede opet isti put bez povratka? Možemo li ikad njihov idealizam prenijeti u Hrvatsku? Ili smo sve to nepovratno izgubili u krutoj političkoj i materijaliziranoj svakodnevnici u kojoj vrijednosti i značenja ne postoje?

Sami upitnici oko nas i Hrvatska koju napuštaju svi koji mogu. Kao nekad. Voljeti svoju zemlju izvana, kad već to nije moguće iznutra, u našem društvu koje smo stvorili samo za – izabrane. „Što je ostalo, Predsjedniče?”

Gdje smo i kada izgubili dostojanstvo pobjednika u ratu kad mirno promatramo, usred našeg Zagreba, slinavog četnika koji prijeti kao početkom devedesetih? Zašto ti ljudi mirno stoje i ponižavaju svako dostojanstvo koje se onda takvo prenosi na mlade koji bi sutra trebali nositi Hrvatsku? Znaju li uopće što mladi žele slijediti i u što vjerovati kako ne bi napuštali Hrvatsku?

Žele sposobnost, čvrstinu stava i postupanja, žele osjetiti sigurnost vođenja, žele slijediti najbolje među nama, žele imati uzore, žele svoju zemlju na nogama i žele u njoj biti nositelji budućnosti. A što mi činimo? Svakim ih političkim postupkom usmjeravamo iz zemlje, svakim im imenovanjem poručujemo – ne tražite ovdje kriterije – i svaki nam je polupismeni vojnik stranke važniji od njih. Važniji su nam slinavi četnici i savjetnici oko nas i ulizice svih vrsta nego osobnost i lojalnost utemeljena na čvrstini stavova i izričaja, spoznaji i obrazovanju.

Godinama već upozoravamo…

Želimo voditi zemlju s vrha samo s poslušnima, želimo ulizičku lojalnost, čudimo se krivim postupcima, svjesni da nam ovi oko nas nemaju hrabrost ni sposobnost na njih skrenuti pažnju, tvrdimo da smo u samo stranačkom podaničkom okruženju izabrali najbolje u stranci i Hrvatskoj i činimo sve da nam najbolji ostanu izvan domašaja. Svjesno ili nesvjesno, svejedno je, jer nas mladost napušta godišnjim brojem zbog kojeg bi trebalo podići najveću razinu uzbune. Jednom je rekao najuspješniji hrvatski premijer: „Hrvatsku bi trebalo voditi 20 obučenih, spremnih, obrazovanih, lojalnih, građanski hrabrih i najboljih u svojim djelatnostima – komandosa.“ Gdje smo, Zvonko, pogriješili?

Godinama već upozoravamo na to. Godinama. Jače se čuje govor vjetra i valova, nego krik znanstvenika. Više nam znače interesi drugih, nego naše želje. Više vrijedi politički dogovor, nego svi mladi koji nas napuštaju, tražeći izazov u tuđoj zemlji. Jer im ga ne nudimo u našoj.

Prekratko su po oslobađanju trajali zanos i uzlet utemeljeni na pobjedničkom valu, jer se nismo znali ponašati kao pobjednici i postaviti civilizacijska mjerila u vlastitom interesu. Zapravo, malo smo toga znali u miru. Zato ponovo i sanjamo Hrvatsku kakvu su zamišljali naši, tražeći put nazad prema njoj. Hrvatsku punu idealizma, vrijednosti, odgovornosti i mladosti. Tako je to u snovima, kada je stvarnost drukčija. Pogotovo demografska. Pođimo redom.

1. Nismo još shvatili koliko su demografska i migracijska problematika važne za razvoj i opstanak Hrvatske. Za sve njezine sustave u budućnosti. Sve nam je važnije od toga; svaka besmislena reforma, svako kadroviranje i imenovanje, svaka zaštita ministara, svaki politički i stranački korak, svaka politička predstava u samoodržanju… A Hrvatska – nestaje! Više od 70.000 stanovnika godišnje! Ne 700 ili 7000, nego 70.000! I svi će stranački podanici tvrditi kako ima i drugih važnih stvari. Važnije je biti ministar i slijediti nit npr. – ne dame i gospodo, ipak je ovo najvažnije, jer odlazeću mladost nikad nećemo moći vratiti niti nadoknaditi. A ministre, njih ionako nismo birali po sposobnosti, čvrstini, razini spoznaje i temeljnoj lojalnosti. I neka se sami jave oni koji su već izgovarali, u svojoj zatucanosti i sebičnosti, kako nam demografska problematika neće otvoriti nova radna mjesta. Javno, gospodo, kako bi Vam isto tako javno mogli odgovoriti i potvrditi argumentima kako baš demografska problematika mora biti u temelju gospodarskog razvoja zemlje.

2. Hrvatska danas vjerojatno ima tek oko 4 milijuna stanovnika, s puno programiranih odstupanja u biračkom popisu, zdravstvenom i mirovinskom sustavu i fiktivnom stanovništvu na osnovu kojeg se čak traže politički ustupci i vrše politički pritisci na Hrvatsku. Uređena država to otkloni znanstvenim argumentima s lijevom rukom. Ako želi i ako se osloni na one koji znaju, ali političko-partijski sustav postavljen je samo za vojnike stranke, kako sami za sebe kažu, u vjeri potvrđivanja svoje lojalnosti bez stavova i hrabrosti njihova izričaja, takve ne želi.

Principijelnost i mladi

Hrvatska nestaje i prirodnim putem i 2015. godine izgubili smo gotovo 17.000 osoba! Godišnje, kao tijekom 5-godišnje srbijanske agresije! Starenje ukupne populacije i silno iseljavanje mladih zadržat će visoke stope prirodnog pada, naravno, uz moguće oscilacije. Elementarna 10-godišnja projekcija istih trendova dovest će nas do demografske destrukcije nevjerojatnih razmjera. Kao da se događa negdje drugdje, a ne u Hrvatskoj i kao da nas to ne zanima, jer su naši na vlasti. Mi ne bismo trebali ukazivati na ovo što vidimo, niti na ono što slijedi, zadržavajući temeljnu lojalnost pripadajućoj političkoj opciji? Kako onda imati hrabrosti ukazivati na propušteno političkim protivnicima i ostavljati dojam principijelnosti na mlade?

3. Hrvatska je gospodarska komora nedavno izašla s brojkom od 82.000 osoba koje su napustile Hrvatsku 2015. godine. Toliko, naime, iznosi razlika između registriranih broja nezaposlenih u uvjetima kad zaposlenost nije rasla. „’Ima li mjesta optimizmu?’, zapitali smo se u srijedu ujutro, objavivši podatak o neuobičajeno snažnom padu stope anketne nezaposlenosti s 15,4 posto na 10,9 posto unutar samo godine dana, od trećeg tromjesečja 2015. do trećeg tromjesečja 2016. godine. Broj nezaposlenih, uzevši u obzir apsolutne veličine, spustio se s 297 tisuća na nevjerojatnih 202 tisuće, no na pitanje o optimizmu, stručnjaci će ponuditi kratak i jasan odgovor da mjesta za njega – nema. Barem zasad”, (5.1.2017.). Brojevi su veći čak i od naših predviđanja i davno su već uvjetovali sazivanje izvanrednih sjednica Vlade i Vijeća za nacionalnu sigurnost. Ali mantra i dalje ostaje – „zaposlimo Hrvatsku” i sve će se već riješiti, do toga kad nećemo više imati što za rješavati. Možda samo raspoređivati savjetnike.

4. Hrvatska je populacija u tipu izrazito duboke starosti i ubraja se među najstarije svjetske populacije s udjelima starije i stare populacije prema mladoj u sljedećih 5-10 godina u odnosu 2:1. Mirovinski, zdravstveni i ostali sustavi? Može li netko još ukazati na to, jasno odgovoriti na destrukciju ili uvijek moramo samo mi?

Vjerojatni gubitak 500.000 do 800.000 osoba u sljedećih 10 do 15 godina hrvatska je realnost u budućnosti i ne može nas ostaviti ravnodušnima. Ipak smo poprilično mirni i doima nas se kao nestanak makije u krškom području, jer se time narušava prirodni red stvari i sklad koji utječe na pojavu mediteranskog neautohtonog zelenila.
Možemo li mirno promatrati ove brojke ili ćemo konačno reći – to je strateško pitanje hrvatskog opstanka i budućnosti i sukladno tom redu veličine značenja demografsku problematiku postaviti hijerarhijski u Vladi? Možemo li konačno Hrvatskom upravljati primarno u interesu hrvatskog naroda ili ćemo uvažavati svaki oblik političkog pritiska u kojem se jasno oslikavaju ideje i postupci koji su prethodili vojnom napadu na Hrvatsku? Hoćemo li konačno uvažavati hrvatske vrijednosti i identitet temeljen na znanstvenoj spoznaji? Moramo li opet sanjati Hrvatsku izvana kad već u njoj gubimo dostojanstvo s kojim smo dobili rat, a s njim i mladost koja nam odnosi budućnost? Zar je političko zbrinjavanje jedino ostalo od svih naših vrijednosti koje su nas kao predziđe krasile kroz povijest? Pogledajmo malo što su nam akademici priredili o hrvatskom bogatstvu, s čuđenjem kako je moguće da mi u Hrvatskoj ne možemo dostojanstveno živjeti uz tu silinu vrijednosti i potencijala? Upravljanje Hrvatskom samo stranačkim kadrovima bez, za sada, opisa kakvim? Mladi u to ne vjeruju.
Možda je sanjati Hrvatsku naše nasljeđe, a možda smo ju zamišljali idealistički izvana kakvom nikad ne može postati? Ne vjerujemo, jer znamo kako može i jer smo se u to uvjerili u najtežim uvjetima rata kada smo bili sami, a poneki put i izgubljeni. Uostalom, slijedimo svoju misao ili pak druge koji su znali što im je važno i budimo svjesni svojih vrijednosti, dostojanstveni prema sebi i drugima. Možda će nam tada mladi i povjerovati i prihvatiti kako upravo oni trebaju prihvatiti izazov i usmjeriti Hrvatsku. Kakvu smo sanjali i još uvijek to činimo.

„Cijela Biblija nas uči da su se stari Židovi ponosili svojim predcima te da su uporno čuvali narod, vjeru i zemlju koju su im ostavili” (Slavić, D., Biblija kao književnost, Školska knjiga, Zagreb, 2015.).