Proviziju morate ugrabiti za mandata

: Petar Glebov/PIXSELL

Kupnja nove eskadrile borbenih zrakoplova zavaljala se u krivom smjeru još početkom prošle godine, kada su u konkurenciju ušli izraelski F-16, švedski Gripen i južnokorejski FA50. Domaći i svjetski psi rata dva su puta isključili glavnu smetnju - Most

Trebamo li o značajnim nacionalnim pitanjima odlučivati svi, kroz referendum, kako to u ime Mosta predlaže Robert Podolnjak, ili samo jedan od nas, zapravo jedan od njih? Švicarci su se kroz referendum odlučili protiv kupnje Gripena. Čuvaju sve blago ovoga svijeta, imaju vlastitog novca za spaljivanje i slično eksperimentiranje, ali nisu zagrizli udicu svjetskih proizvođača i trgovaca oružjem. Kod nas je suprotno dovedeno do apsurda. Premijer Andrej Plenković prepušta ministru Damiru Krstičeviću (u daljnjem tekstu: kupci) da odabere koje ćemo borbene zrakoplove kupiti. A ono, lik je fizički očigledno Južnokoreanac. I Davor Ivanković, Večernjakov specijalizant za vojna pitanja i vojnu opremu, drži da su Hrvati glupi da se o kupnji borbene eskadrile izjasne referendumski. Ivanković žestoko brani jako problematičnu ideju: nabavka posve nove vrste borbenih zrakoplova, uz gradnju odgovarajuće infrastrukture, a sve će nas godišnje koštati nekoliko milijardi u ovoj našoj već prekomjernoj i samrtnoj prezaduženosti. Imamo jako neobično ponašanje “liberalne” koalicije, koja ignorira slobodno tržište i postavlja neobičan okvir kupnje, odnosno prodaje: država – državi. Odlučit će samo jedan od nas i platit će samo jedna država. Nezgoda je što tu državu financiramo svi mi. Strani diplomati i strani obavještajci zapravo su trgovački putnici.

A na državnoj razini može pasti i neka nova direktiva Unije. Sam Krstičević nabacio je jednu zaista odvratnu izjavu, u stilu JNA i bivšeg sustava: “Iz pobjedničke Hrvatske vojske stvorene su moderne Oružane snage, koje su danas jamac sigurnosti, stabilnosti i prosperiteta”. Bljak, fuj! To je izvraćanje želuca cijeloj naciji. Opak je taj “instikt ratnog zapovjednika”. Po Krstičeviću, cilj kupnje borbenih zrakoplova je da to “ne bude samo trošak, nego ulaganje u hrvatsko gospodarstvo i u funkciji otvaranja novih radnih mjesta”. Ako se usput odlučimo za kupnju dva-tri moderna nosača aviona za istu borbenu eskadrilu, riješit ćemo sve svoje probleme.

Preskupa utrka u naoružavanju

Psi rata dobro poznaju korupciju RH, pa su bez većih problema generirali “regionsku utrku u naoružavanju”. Bez poziva na naoružavanje završila je i komemoracija u Srebrenici. Već za proslave Oluje možemo očekivati plamene pozive na naoružavanje Hrvatske. Hrvatska je u vrijeme Bljeska i Oluje rado pokazivala svoje naoružanje, čime je više plašila svoje žitelje, nego pobunjenike u srpskim paradržavama. Naravno da su u ovo današnje naoružavanje i kreiranje novih ratova i novih stratišta uključeni i Rusi, koji su često okidač za utrku u naoružavanju, kao što su to svojedobno bili Sovjeti, a često i Jugoslavija. Naime, Rusija i Bjelorusija poklanjaju Srbiji moćne borbene 29-ke, koje će biti isporučene već sljedeće godine. Neću se iznenaditi ako za našu kupnju borbene eskadrile proviziju pobere Vladimir Putin, od države – dobavljača.

(!?1.) Odgovor na rusko naoružavanje Srbije treba provesti na razini asocijacije NATO-a, i o trošku te asocijacije, uključujući gradnju potrebite infrastrukture. Prihvatljivi su i modernizirani izraelski F-16, ali kao poklon. Hrvati se ponašaju kao da je feudalno doba, pa na zahtjev kralja o svome trošku osposobljavaju i opremaju (zračnu) konjicu. Prisjetimo se kako smo nakon Oluje izgubili podršku Amera – kupili smo predsjednički zrakoplov od francuske korporacije. Iako su najglasniji protiv našeg ulaska u Banja Luku bili – Francuzi. Tadašnji premijer/predsjednik i ministar obrane ispraćeni su na onaj svijet. U američkim bolnicama za njih nije bilo lijeka. Nije u redu da se duševno problematični Plenković i Krstičević liječe kod nas, o našem trošku.



(!?2.) Briga struktura za pilotsku struku je providna laž. Uništavanje pilotske struke provodilo se već 90-ih. Naša eskadrila borbenih helikoptera doslovce se raspala. Helikopteri su trunuli na Plesu kao “lovci u žitu”. Srbijanski zrakoplovi zaobilazili su Pleso da se ne zaraze s tom očiglednom korozijom. Odgovarajuća postrojba pilota bila je zatvorena u jednu zatočeničku baraku na Plesu, označenu žutom zvijezdom. Praktično su je ugušili utjecajniji migovci i anovci, koji su dolazili na čelo naših zrakoplovnih baza i brinuli prvenstveno za najbližu profesionalnu svojtu. Prevladala je filozofija da se ne može samo bez lovaca i transportera. Od vojnih helikoptera održali su se samo oni transportni.

(!?3) Naravno da svi znaju kakve borbene zrakoplove imamo, naravno da je dobrodošla javna rasprava o vrsti zrakoplova koje trebamo kupovati, pa i o alternativnim oblicima zaštite nacionalnog neba, ako takvo postoji, ali je nedopustivo na sve strane ukazivati na loše stanje naših postojećih eskadrila, posebno nakon našeg ulaska u NATO i obustavljanja “regionske kontrole naoružanja”, koja je našim susjedima omogućavala uvid u stanje svake naše konkretne vojne letjelice. Najveća poniženja već smo prošli. Inspekciju naših vojnih zrakoplova i njihovog stanja proveo je unutar srbijanskog tima i srbijanski pilot koji je raketirao televizijski toranj na Sljemenu. Odao je osobnu počast svakom našem zrakoplovu, kao dragom prijatelju koji je izdao svojtu. U inspekcije naših zrakoplovnih baza dolazila je i postrojba / delegacija iz takozvane Republike Srpske, u “kraljevskim” odorama i s kokardama na kapama. Provela bi postrojavanje i kraći mimohod. Pravo nam budi. Danas se i Ameri kaju što nam nisu za Oluje dopustili ulazak u Banja Luku.

(!?4) U našim eskadrilama imali smo pilote koji su stanovali u Sloveniji i svaki dan s posla odlazili doma zajedno sa svojom radnom memorijom, solidnog kapaciteta. I još su takvi tvrdili kako Slovenci ne znaju gdje ti slovenski piloti rade. Tko je u Sloveniji toliko pametan da se zapita, zašto piloti svakodnevno prelaze granicu? Nisu svi naši piloti “podrijetlom” iz JNA stigli kao prebjezi. Zašto toliko podcjenjujemo Srbe, Srbijance i Slovence? Valjda je neke od “prebjega” poslao naš neprijatelj, na zadaću, kao labradorovce. Prirodno tome, uvijek kada se planira ili događa neki izvanjski pritisak na RH, naši su zrakoplovi neispravni, a sve se odvija u okvirima psihološkog rata, jer se stanje naših eskadrila (suludo) otvara naciji i cijelom svijetu, za potrebe generiranja psihoze ugroze, odnosno raspoloženja da nismo u stanju odgovoriti na agresiju ili zakidanje naših državnih granica. Toliko je sve dovedeno do apsurda da se naši migovi razbole čak i za hrvatsko-slovenske polemike oko zavičajnosti nekog vina.

Referendum!

Vlada RH dala je zeleno svjetlo ministru Damiru Krstičeviću da se do kraja 2017. odabere tip borbenih zrakoplova koje ćemo kupiti. Glede odluke Vlade RH da će u državnom proračunu za 2018. osigurati prvih 350 milijuna kuna za kupnju borbenih zrakoplova, Robert Podolnjak traži široku javnu raspravu i nacionalni konsenzus, odnosno referendum. (?).
Trebaju li Hrvatskoj, maloj državi članici NATO, borbeni avioni? Svoje borbene zrakoplove nemaju baltičke države, Slovenija, pa niti Albanija. Njihov zračni prostor čuvaju zrakoplovstva drugih država. (??) Zar je Hrvatska danas sigurnosno ugroženija od baltičkih država Litve, Estonije i Latvije? Zračni prostor svake od tih zemalja čuvaju zrakoplovi saveznika te zemlje, koji su stacionirani u bazi u toj zemlji. (???) Trebaju li nam borbeni avioni više od kanadera i vatrogasne opreme, i jačanja civilne zaštite. (?4) Jesu li borbeni zrakoplovi važniji od ulaganja u zdravstvo, obrazovanje, znanost i istraživanja?

“Odluka o kupnji borbenih aviona ne može biti odluka samo Vlade RH, predsjednice Republike i čelnih ljudi u Saboru“, kako je jučer rekao predsjednik Vlade, Plenković.
Prije nekoliko godina švicarska Vlada je predložila kupnju novih borbenih aviona (Gripen), ali su Švicarci putem građanske inicijative zatražili da se o tome odlučuje na referendumu. I pogađate, na referendumu su većinom glasova – odbili kupnju novih aviona. Očekujem najmanje da i u Hrvatskoj građani imaju posljednju riječ i da sami odluče je li kupnja borbenih aviona dobra odluka” – kategoričan je Podolnjak.
Taj mi čovjek nije jasan. Na čemu će on pobrati proviziju?

Čemu histerija?

Tko će napasti Hrvatsku, ako imamo borbenu eskadrilu? – pita nas Davor Ivanković. I zaključuje: Nitko! Zar zaista vjeruje da bismo 90-ih izbjegli agresiju Srbije da smo imali snažnu eskadrilu migova? Hoće li nas Srbija napasti već sljedeće godine, kada dobiva ruske i bjeloruske 29-ke? Zar nam Slovenci ne otimaju Savudrijsku valu, iako “slovensko” nebo čuvaju Talijani? Hoće li se Slovenci pokupiti sa Svete Gere i iz Savudrijske vale, ako nabavimo novu eskadrilu borbenih zrakoplova? Nitko nikada nije kupio nešto za Hrvatsku zato što smo to trebali, nego da – pobere proviziju. Bitno je sačuvati pilotsku struku i zrakoplovnu tradiciju, pa u tome smislu trebamo ozbiljno razmotriti nabavku južnokorejskih trenažnih FA50, po cijenu da je glede toga Damir Krstičević u sukobu interesa, jer mu je treća domovina tvrtka “M Sun”, koja je zastupnik nekih južnokorejskih brandova. Možemo li vjerovati nekome tko nije javno povukao zakletvu Titu? Uz ono: “Tako mi Bog pomogao!”

Tko traži da se Hrvatska odrekne borbene eksadrile? Koliko znam, Hrvatska ima borbene zrakoplove, koje smo popravljali u Rumunjskoj i Ukrajini, sve to skupo platili, pa se sada to ne može gurnuti pod tepih kroz kupnju novih borbenih zrakoplova. Kako se moglo dogoditi da dobijemo lošije zrakoplove od onih koji su otišli na remont? Kako se moglo dogoditi da ta veleizdaja procuri u Javnost, na razini pritisaka na Hrvatsku? Nije Vlada RH osigurala 350 milijuna kuna
 u 2018. za prvu ratu borbene eskadrile, kako to tvrdi Davor Ivanković, nego će se s istog naslova zadužiti svake godine u milijardama kuna, jer će uz preuzimanje nove eskadrile morati izgraditi posve novu infrastrukturu, kao i nove sustave za školovanje i obuku pilota i ostalih zrakoplovnih stručnjaka.
Malo je čudno da smo članica NATO-a, da smo uključeni u njegove vojne zadaće, a da nas taj vojni savez ne štiti. Kao, mi trebamo pokriti svoju nacionalnu obranu, uključujući naše more i naše nebo, angažirati se izvan naših granica za potrebe naših vojnih saveznika, ali ne možemo računati na zaštitu istog saveza. Što radimo u takvom vojnom “savezu”? Nema niti administrativne podrške – “kontaminirana arbitraža” oko Savudrijske vale završila je u korist Slovenije, koja je nova istura Rusije.
Premijer Andrej Plenković istresao je u Kijevu sve diktate Unije, a onda nam je Unija hladno zabila nož u leđa, a Ameri pridržavaju morfij i čekaju da nas oštra bol što više prikloni na njihovu stranu. Sve se zatvara u dobro nam poznati krug: možemo računati samo na proviziju. Korupcija je spas!

Tužna priča o ‘našim’ migovima

Gledano iz današnje perspektive, posve objektivno, nisu sve Tuđmanove odluke bile pogrešne. “Regionski sporazum o ograničavanju naoružanja” bio je pozitivan, jer je tako izbjegnuta uvijek skupa utrka u naoružavanju. Krameraj se rezao uz kontrolu, sve daleko od naprednih tehnologija, jeftino i podnošljivo. Dočekate četnike srdačno, pokažete čelične kosture, odvedete ih na leskovački voz, i život ide dalje. Iako to tada nismo mogli proniknuti, probleme je donio naš ulazak u NATO, koji zahtijeva modernije naoružanje, bolju opremu i profesionalnu vojsku.
Nije za sve krivo niti Plenkovićevo zaletavanje u Ukrajini. Regionska utrka u naoružanju pokrenuta je prije toga. Svoj dio zadaće obavile su i ruske i druge strane banke, ruski i svjetski kapital, kao i strane obavještajne mreže u RH, uključujući zanemarenu slovensku. Primjerice, kroz financijsko i obavještajno uvlačenje Agrokora u preuzimanje slovenskog Mercatora, koji je prethodno supstancijalno isisan. Kroz jednostavnu vijest da Srbija nešto dobiva na poklon, Rusi prisiljavaju RH da se dodatno zaduži za novu borbenu eskadrilu, u vrijeme kada nasušno treba svaku proračunsku kunu.
Jednim udarcem Rusija proizvodi iste probleme Albaniji, Bugarskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj, pa se tako Putin potvrđuje kao trgovački putnik zapadnih proizvođača borbenih zrakoplova. Svoj dio kolača dobiva i majka Rusija, jer se u tome nadigravanju nađe i onih koji kupuju rusko naoružanje. Prisjetimo se kako je na koljena bačena jedna Grčka. Za koju smo vjerovali da može pristojno živjeti samo od atenske Akropole. Generirana je Ciparska kriza, koja se prelila u utrku u naoružavanju između Grčke i Turske. Grčka je ušla u neodrživu prezaduženost, u kakvoj se trenutno nalazi Hrvatska, a nismo bankrotirali samo zato što još ima prostora za dodatnu pljačku.

Nova mantra za naivne Hrvate je strategija odvraćanja nekog našeg neprijatelja od napada na Hrvatsku kroz kupnju kvalitetne borbene eskadrile. Vidite, svoje osobne neprijatelje držim na distanci od svoga posjeda tako što na granicama svog teritorija držim one stare tumbaste “televizore odvraćanja”, s desetorostrukim zračenjem u odnosu na novu tehnologiju. Kada ih prolaznik ugleda, proglašava me za pećinskog čovjeka i neće svratiti niti na čašu vode. Moja prva susjeda pokušala je navesti moju suprugu da naše tehnološki zastarjele kućne uređaje zamijenim s linijama Miele, ali to kućni budžet nije podnio. Jednostavno sam odbio sudjelovanje u lokalnoj utrci u opremanju.

Lako je Plenkoviću, Krstičeviću i Božinoviću kupovati nove borbene zrakoplove, kada se za to zadužujemo svi mi. Glede javne nabave najviše su pod žižu Javnosti dolazili ministri obrane, dok bi se ministri policije provukli, ne zato što su bili pošteni, nego zato što nije pametno zamjeriti se policajcima. Oružane snage obuhvaćaju i našu policiju, pa to uključuje i ministra policije, Davora Božinovića, bilo u odlučivanje, bilo glede provizije. A svi smo mislili da je Božinović prebjegao na čelo MUP-a da spasi jugoslavenske kadrove. Sudjelovao je u skoro svim petljanijama “samostalne” RH, a napose za mandata Andreja Plenkovića.
Prisjetite se naoružavanja u ranim 90-im godina prošlog stoljeća, u uvjetima direktne srbijanske agresije. Tada je hrvatske branitelje i sve domoljube ispunjavao nevjerojatan osjećaj odgovornosti za naciju i obranu zemlje. Pa se i tada našlo dovoljno domaćih lopova. Oružje iz vojarni i skladišta JNA preuzeli su domaći i regionski psi rata. Prodavano je kao suho zlato, od Hercegovine i Bosanske Posavine do Katara, dok su uštede na saveznoj administraciji preusmjerene u kupnju istog takvog naoružanja i opreme, sve na crno. Oružje na crno duplo je jeftinije, ali samo za hrvatske cucke isto je duplo skuplje.
Naš slavni ZTZ u Velikoj Gorici, koji je popravljao zrakoplove sovjetske proizvodnje za mnoge zemlje, proglašen je neupotrebljivim, da bi Jozo Radoš popravljao naše migove u Rumunjskoj, a Ante Kotromanović u Ukrajini. Kao u krađi automobila, trebali su preuzeti druge bolje konzervirane zrakoplove, one iz polja migova u bivšem DDR-u, prekucati brojeve, platiti što košta, i to bi bilo to. Gramzivost je učinila svoje, pa su naši ispravni migovi prodani na crno, a dobili smo natrag neispravne, u dijelovima.
Zar “naš” obrambeni raketni sustav S-300 nije ostao u dijelovima čak i za Oluje? I još je takav razbacan na tri udaljene lokacije, da ga kojim slučajem ne montiramo. Nije peta kolona među nama – mi smo peta kolona već po svojoj neodgovornosti za nacionalni interes. Tako je bilo 90-ih, a možete samo zamisliti kako je danas, kada je korupcija ušla u sve pore našeg života. Da nam danas Rusi poklone 29-ke, Vlada RH hladno bi to odbila, jer provizija sjeda samo kroz kupnju ili prodaju…

Podrška Vladi RH

Poziciju Vlade RH žestoko brani Davor Ivanković, koji je u Večernjaku odgovorio na poziv Roberta Podolnjaka da se u svezi nabavke novih borbenih zrakoplova raspiše referendum. (!) Prema Ivankoviću, zloupotrebljavaju se svježe rane požara oko Splita, u smislu veće potrebe da se umjesto borbenih zrakoplova nabave kanaderi. A ono, Dalmacija trpi nove svježe rane, kao da je raketirana s našom novom borbenom eskadrilom. (!!) Neki traže da se isti novci ulože u školstvo i zdravstvo. (!!!) Pitaju: “Što će nam avioni u zemlji s takvom demografijom?” (!4) Za neke je to militarizacija društva. (!5) “Tko će nas napasti?” – tako glasi pitanje koje je najviše pogodilo Ivankovića. (!6) “Štiti nas NATO” – Ivanović naglašava našu najčešću zabludu.
Ivanković citira ratnog pilota Ivana Selaka: “Da smo 1991. imali borbenu eskadrilu, hrvatske ratne štete bile bi manje za 30 milijardi američkih dolara”. Selak ukazuje na funkciju borbene eskadrile – odvraćanje. Sinkrono Krstičeviću, Ivanković ukazuje na povezanost vojne sigurnosti, stranih investicija i gospodarskog razvoja. Hrvatska godišnje zarađuje desetke milijuna eura od preleta putničkih i cargo zrakoplova – sigurnost rute smanjuje osiguranje za prijevoznike.
“Kada RH ne bi imala svoj airpolicing, to bi za nas morale raditi Mađarska i/ili Italija, a to bi stajalo više od ove ‘rate’ od 350 milijuna kuna, koliko će Vlada godišnje izdvajati za kredit za eskadrilu.” Sve u svemu, Ivanković je nesvjesno svojim argumentima obranio i baltički model. Ivanković je na kraju pomalo teatralan:
“Ako nam ne trebaju avioni, ne trebaju ni tenkovi, ni mornarica, ni vojska na kraju. A to jest država – policija, vojska, škole, bolnice, ceste. Na vojsku se sada u RH troši 4,3 milijarde kuna. Sutra će to biti 4,8 mlrd. Tek 2021. vojni će se proračun dignuti iznad 5 mlrd. kuna. I još neće dostići onaj iz 2011. To je novac koji otprilike država godišnje potroši na lijekove na recept. Kakva ‘militarizacija’? Pa, RH ima 16.000 vojnika pod oružjem, a vojni budžet nam je 20 puta manji od zarade od turizma. I, pitanje – kolika bi ta zarada bila da turisti Hrvatsku ne doživljavaju sigurnom?”
E, u Hrvatskoj se turisti najviše boje naših zrakoplova. I, čemu tolika panika? Tko treba ovakvu državu?

 

Obilježavanje Samudaripena prošlo je dostojanstveno

Obilježavanje romskog Porajmosa (sječa) iliti Samudaripena (masovna smaknuća) u Jasenovcu i/ili Gradini, u organizaciji Saveza Roma “Kali Sara”, prošlo je bez poziva da Rome zaštitimo s novim borbenim zrakoplovima. Ali, ako kupimo izaelske F-16, to se može gledati kao korektan odnos prema Holokaustu.
Zastupnik talijanske manjine, Furio Radin, kao predstavnik Hrvatskog sabora, korektno je pozvao da se odupremo zaboravu glede svojih zločina. Na “vječnuju pamjat” pozvao je i srpski svećenik, u svojoj zasebnoj molitvi. Kako se uzima, u Auschwitzu je 2./3. kolovoza 1944. likvidirano 2897 Roma. Navodno su Romi upućeni u Jasenovac odvojeni u selo Uštica, odakle su se razišli, a po srbijanskoj tezi, ustaše su ih prebacili na “stratište Gradina”, kako Srbijanci kvalificiraju drugu obalu Save, u odnosu na logor Jasenovac.
Imamo tu perverznu situaciju da se Hrvatska i Republika Srpska otimaju za žrtve Holokausta. Romi su stradali na sve strane, uključujući nama susjedne zemlje Italiju, Sloveniju, Mađarsku, Srbiju, a tko je počinio zločine u NDH, jesu li to proveli nacisti, ustaše, četnici ili partizani, još uvijek nije znanstveno potvrđeno. Imamo fenomen da su svuda djelovali njemački paravojni eskadroni smrti, takozvane Einsatzgruppen, osim u NDH. Svuda su ubijali njemački nacisti i talijanski fašisti, samo su u NDH ubojice bili Hrvati.
I baš kada je sve tako krasno protuhrvatski posloženo, stižu nam podaci kako je opaka Einsatzgruppe E operirala u NDH pod zapovjedništvom Ludwiga Teichmanna, Günthera Herrmanna i Wilhelma Fuchsa. Pronađena je dokumentacija o etničkom čišćenju u Vinkovcima, Sarajevu, Banja Luci, Kninu i Zagrebu. A baš sam se navikao na famu da smo mi Hrvati izuzetni. Uvijek dobro informirani Britanci krenuli su s procjenama da je u NDH umrlo i/ili stradalo oko 20 tisuća Židova, Roma i Srba, a danas tu brojku vežu samo za smaknuća Roma. Kako se uzima, u likvidacijama Roma prednjačile su Litva, Estonija i Hrvatska. Na što vam to vuče? Fenomen je i Action T4, odnosno program eliminacije hendikepiranih osoba, koja se u modernim filmovima podmeće Hrvatima u vrijeme Domovinskog rata, sve snimljeno i upakirano o našem trošku.
Sve treba imati svoju granicu. Hrvatima u NDH ne može se predbaciti medicinsko eksperimentiranje s Romima. Kako god to uzmete, nismo bili na toj razini. Što možemo, kada umjesto znanosti dominira “vječnaja pamjat”.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI