Odstranjivanje sramotnih spomenika najvećem zločincu Titu može se gledati i kao formacijska korekcija komunističkog režima, koji se pogubio u prevladanoj vrsti spomeničarstva. Novootkriveni spomenik Franji Tuđmanu u Zagrebu je zanimljivo umjetničko ostvarenje, ali prihvatljivo negdje po strani. Vrijeme je iznad svih tih prolaznih i suvišnih političkih likova. Manija podizanja spomenika "prvom hrvatskom predsjedniku" dokaz je izostanka tranzicije. Zar je normalno da imamo sve te spomenike Franji Tuđmanu, a niti jedan Anti Paveliću, bez obzira kako Pavelića ocjenjujemo.
Snažne osobe poput Napoleona i Aleksandra promijenile su svijet. “Osjećam da sam nošen nekom neobjašnjivom silom” – zapisao je Napoleon. Hitler i Staljin slično su umišljali, ali nisu bili te razine, dok Pavelić i Tuđman jedva da su postojali. Tuđmanove biste ne mogu promijeniti tu istinu o njemu i svakome od nas. Pavelića je onemogućilo nama nesklono vrijeme, dok je Tuđman bio posve suvišan. Lopovi koji su pokrali Lijepu našu zgurali su se pod okrilje besmislenog kulta Tuđmana. Jedan branitelj doviknuo je premijeru Andreju Plenkoviću da je Franjo Tuđman zločinac jer je prodao Bosansku Posavinu. Bio je fizički napadnut s leđa od starijeg obožavatelje Tuđmana. Navodno je riječ o provokatoru i kosovcu. U malobrojnu grupu Zagrepačana s transparentima “Današnja Hrvatska – najvjerniji spomenik Tuđmanu” i “Neću dozvoliti oporbenu situaciju” zgurala se “feministica” Rada Borić i tako pokvarila njihov tihi prosvjed. Povjesničar Davor Marijan reče da je Tuđman najoklevetanija osoba hrvatske povijesti.
Spomeničarstvo prevladanih formacija
Lijepa naša svjetski je poznata po lijepim ženama i ružnim muškarcima. Ovih su dana svi ti ružni Hrvati očajni. Niti jedan kipar nije u stanju vjerno isklesati mrzovoljno lice Franje Tuđmana a da ne ispadne ružno, hrvatsko. Kao, nije Francek bio ljut na sebe i na cijeli svijet, nego kipari ne znaju svoj posao. Gledano strogo na razini umijeća i umjetnosti, kip Kuzme Kovačića je zanimljivo ostvarenje. Tuđman korača prema Spomeniku Domovini, koji je planiran za slijedeću godinu. Spomenik aerodrom ipak je nešto veći. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, počasni nositelj bedža s Titovim likom, došao je na ideju podignuti spomenik samom sebi podizanjem spomenika Tuđmanu, ali je završio u bolnici, pa su mu Andrej Plenković i ekipa ukrali predstavu. Kod Hrvata je običaj da kipove podižu i ruše. Kip hrvatskog bana Josipa Jelačića pojavio se na središnjem zagrebačkom placu 1866. Uklonjen je 1947. i vraćen 1990. Prije desetak godina munjare i komunjare u Osijeku pokušali su odstraniti spomenik Anti Starčeviću. S Trga Ante Starčevića! Za Antu Pavelića u ovoj SRH/RH nema niti ukopnog mjesta. Eto, državničko lice Ante Pavelića moguće je vjerno isklesati, pa trebamo razmisliti o tome da kipove i biste prvog hrvatskog predsjednika zamijenimo s onima prvog hrvatskog poglavnika. Druga je mogućnost da kipove mrzovoljnog Franje Tuđmana zamijenimo sa skulpturama njegove predivne supruge i naše prve dame Ankice Žumbar. Žena je heroj već zbog toga što je tolike godine izdržala uz svog otresitog druga. Spomeničarstvo NDH i SRH bilo je dokaz formacijskog zaostajanja u vremenu. SRH/RH prirodno je zadržala taj koncept. Skidanje Titovih bista – da, podizanje nekih novih političkih – to je budalaština.
Tuđmanovi obožavatelji Stazić, Nobilo, Hudelist i Butković
Na sramotu svih nas, potvrdile su se moje zloguke najave da će najveći protivnici samostalne hrvatske države postati najveći Tuđmanovi obožavatelji. I da će posve izblijediti ugled onih koji su obranili RH ili dali neki drugi svoj pozitivan doprinos. Vjerovali ili ne, danas imamo posve redizajniran odnos Nenada Stazića prema Franji Tuđmanu. “Režimski novinar Mirko Galić” reče da je u Tuđmanovo vrijeme “znao da je pilot u avionu”. Tada ga to smetalo, ali mu danas to nedostaje. Prevrtljivi Stipe Mesić ugrizao se za jezik, pa danas kaže da je Tuđman bio predsjednik RH u dva mandata i prema tome velik čovjek, zanimljivih transkripta. A on, Mesić, bio je predsjednik RH u dva mandata i posljednji predsjednik Jugoslavije. K tome i jako važan haaški svjedok, kojemu je ovakva SRH/RH sigurna kuća. Ako trostruki predsjednik Mesić ikada odapne, morat ćemo barem dvije njegove biste dodavati uz svaki spomenik Tuđmanu. To nam govori da će RH sve više biti rugoba u Lijepoj našoj. Zbog ološa i kipova ološa. Čast izuzecima, Hrvatski sabor, Banski dvori i Ured predsjednika jesu slikovnice ološa. Kako se drže oni kojima je dužnost nametala sliku Tuđmana u uredu? Dva bivša “hrvatska” veleposlanika u Francuskoj, Mirko Galić i Ivo Goldstein, ovih dana provode reviziju svog odnosa prema Franji Tuđmanu. A prema Galiću, u najvećoj depresiji je nitko drugi do Anto Nobilo – “nedostaje mu Tuđmanove državotvornosti”. A “državotvorni Tuđman” dao je “režimskom tužitelju” na raspolaganje zaseban ured na trećem katu MORH-a, u centrali SIS-a, gdje je Nobilo prekopavao naše najosjetljivije arhive i prikupljao dokumentaciju protiv svog naivnog zaštitnika, pa i protiv same RH. Ivo Goldstein upozorava nas na ocjenu Tuđmanovog biografa Darka Hudelista da je Tuđman bio “ekstremno narcisoidan čovjek”. Adrenalin vlasti pretvorio je umirovljenog Tuđmana u teniskog šampiona. Davor Butković, nekada veliki kritičar Tuđmana, danas drži da je Tuđman “osnivač moderne hrvatske države i ratni zapovjednik”.
Raspadi dvije Jugoslavije
Nemoguće je govoriti o Samostalnoj koja je prirodna posljedica raspada druge Jugoslavije, a zaobići Nezavisnu koja je žrtva raspada prve Jugoslavije. Ante Pavelić bio je daleko inteligentniji i pametniji od Franje Tuđmana, ali nije bio osnivač famozne NDH. Naša slavna Nezavisna bila je žrtva dva fašistička protektorata, četničkog divljanja, i sovjetske agenture. Pavelić je bio osuđen na neuspjeh, a Tuđman je preuzeo SRH/RH prije srbijanske agresije, u Jugoslaviji raspadnutoj formacijski, daleko od svjetskog rata. Raspad prve Jugoslavije bio je determiniran s prvim slijedećim ratom, a raspad druge Jugoslavije zacrtan je s nametanjem komunističke formacije, koja se raspala relativno brzo. Posve izvan tog vremena, ekonomski nepismeni Tuđman odabrao je najgoru društvenu formaciju, ispod divljeg kapitalizma. Pogrešno je u državotvornu osnovu ugrađivati bilo kakav negacionizam. Kod nas je prisutna kampanja da se RH postavi nasuprot NDH, što otvara prostor regresivnoj tranziciji. Za razliku od Tuđmana, Pavelić je 1941. u uvjetima višestruke okupacije, nametnutih rasnih zakona, i širokog Holokausta, ušao u veliki nutarnji problem zbog Židova koji su prišli Ustaškom pokretu. Nakon što su neki Židovi napustili Ustaški pokret a novi se nisu pridodavali, Ustaški pokret izgubio je svoju intelektualnu težinu – Židovi su bili pretežito visoko obrazovani ljudi. Tuđman je na čistu miru proveo nešto posve suprotno – prihvaćanje naših neprijatelja i najgorih primitivaca na svim razinama države. Tuđmanovo nakazno pomirenje po krvnim zrncima uvuklo je u “novu” državu udbaše, munjare, komunjare i kriminalce svih vrsta. Pavelić je “djelovao” u uvjetima prekomjerne okupacije od strane talijanskih fašista i njemačkih nacista, a uz četnike u Kninu bile su talijanske postrojbe. Uz četnička klanja događala su se i ona sovjetske agenture. Za razliku od Pavelića, Tuđman je protiv nas imao samo četnike, pa smo jedva izašli na granice SRH, a i to uz takozvanu mirnu reintegraciju, koja zapravo nije provedena, nego se svodi na podivljalu obrnutu diskriminaciju. Dok su HOS-ovci i drugi hrvatski nacionalisti i domoljubi zaustavljali agresiju Srbije na RH i BiH, titoist Tuđman i njegova ekipa proveli su reokupaciju SRH/RH. Nakon 10 godina vladanja, “republikanski monarh” nije na Jadranu proglasio naš gospodarski pojas.
Pohvala Tuđmanu od Mirka Galića
“U turbulentnim vremenima general je vodio Hrvate prema vojničkoj pobjedi, povjesničar je slijedio bilo povijesti, državnik je Hrvatima podario državu” – izjavio je za Franju Tuđmana Mirko Galić. “Za sto godina nitko neće pitati kako je Tuđman na privatnim dražbama rasprodavao državno blago i tako podijelio naciju na malo bogataša i puno sirotinje ni je li vladao državom kao republikanski monarh.” Što je Mirko Galić krivo percipirao? Prvo, Tuđman nije bio general JNA na razini vojne taktike i vojne strategije, nego je general postao kao kadrovik JNA, koji je samom sebi dodijelio visok vojni status. Drugo, Tuđman je bio samouk i kao povjesničar, kao i većina Hrvata. Nedostatak sustavnog obrazovanja nije bio Tuđmanova osobna krivnja, ali se to zrcalilo u njegovoj smušenoj politici i u njegovom promašenom konceptu ekonomije. Treće, nitko nam nije podario državu, pa niti naš sudbonosni Branimir, kada smo davne 879. prvi put priznati od Rima. Tito je bio daleko veći protagonist, pa ipak nije stvorio drugu Jugoslaviju. “Državu nitko ne dobiva na poklon” – Galić opovrgava svoju prethodnu tvrdnju. A onda je ipak brani: “Taj je projekt bio formiran kad je Tuđman počeo sa svojim programom, prvo osnivanjem stranke.” Jeli Tuđman osnovao HDZ kao stranku u Jugoslaviji? Nigdje Hrvatske, čekamo da je Tuđman izmisli i da nam je pokloni, a prije toga osniva stranku u Hrvatskoj! Kako je to Franjo Tuđman postao prvi predsjednik države nakon što je tu državu nama podario? Naprotiv, obrana Hrvatske i državotvornost Franje Tuđmana bili su dva suprotna procesa – drugi je prva faza privatizacijske pljačke. Svjesno ili nesvjesno, bio on vrh Labradora ili zaista hrvatski disident, Tuđman je usporavao osamostaljenje SRH/RH, ali je hrvatska državnopravna baština toliko snažna da je nitko ne može zaobići. Osobno sam se tada očitovao s tekstom “Ako smo u Jugoslaviji genocidna nacija, pustite nas van”, koji je izazvao reakciju Veljka Kadijevića. Umjesto brzog proglašenja nezavisnosti, uslijedilo je dugo natezanje oko ničega, usporavanje procesa koji se već dogodio. Nešto nije u redu s nama Hrvatima. Kada smo ušli u EU tada je za to bilo kasno i za našu samobitnost posve kontraproduktivno. U Eurozonu ulazimo u vrijeme evidentnog raspada Unije! Kakva će Hrvatska ostati iza raspada EU? Tuđman Hrvatima nije podario ništa, a Srbima je podario novu zapadnu Srbiju u BiH, u istrgnutom trbuhu Vitke naše. Tuđman je potpisao i autonomiju takozvane RSK u RH, ali Srbi nisu prepoznali da je to bio njegov poklon. Galić je 1999. podnio ostavku kao član uprave Tuđmanovog HRT-a, kako reče zbog blokade u transformaciji HRT-a u javnu televiziju i neslaganja s programskom i uređivačkom politikom, a nju je određivao “republikanski monarh”. Uz pristanak pilota, Galić je 1997. putovao u prvoj klasi u Upravu HRT-a.
Ivo Goldstein ublažava svoju retoriku
Prema Goldsteinu, Tuđman je glavni krivac za ovakvu SRH/RH. Zar glavni krivac nije naš slavni Tomislav famoznog Drage Toljina? Strašno je da Ivo Goldstein ovih dana poteže Tomislava Brzovića zbog njegovog mladalačkog fizičkog napada na Vladu Gotovca, kojega osobno poštujem, ali Gotovca na marginu nije otjerao mladi hrvatski vojnik Brzović, pa niti ostarjeli general Franjo Tuđman, nego oni koji su Gotovcu preoteli HSLS – posebna skupina udbaša pod kišobranom naivnog Dražena Budiše. Tuđman se održao na čelu Udbe ili RH, svejedno, a nakon njegove smrti, takozvana Samostalna ostala je udbašima, kao njihov feudalni leno. Goldstein je previdio udbaše – sve bi slično završilo, s Tuđmanom i bez Tuđmana. Smeta me što židovski nacionalist hrvatskom predsjedniku prigovara hrvatski nacionalizam. Naime, Ivo Goldstein je čelnik židovske vjerske zajednice Bet Israel, gdje slovi kao čovjek vjere, a riječ je o Izabranom narodu, što je kompot ekstremnog nacionalizma i vjerskog fundamentalizma. Kao, možete biti nacionalist ako vam je nacionalizam zadan kroz vašu religiju. Ivo Goldstein iz nekog razloga tvrdi da je Tuđman bio opsjednut “da uzme dio BiH”. Zar nije Tuđman potpisao u BiH takozvanu Republiku Srpsku sa središtem koje je Pavelić planirao za glavnu metropolu NDH? Tuđman je bio krivi čovjek u osjetljivo vrijeme upravo zato što nismo uzeli dio BiH, pa i cijelu BiH. “Umjesto da gaji kult slobode, on je stvorio i razvijao kult države, umjesto da njeguje individualizam, on je izabrao nacionalizam, umjesto moderniteta on je izabrao tradicionalizam, umjesto da potiče prosvijećenost dopuštao je primitivizam, umjesto slobode govora pronosio je govor mržnje, umjesto pristojnosti i zdrave ljubavi prema naciji i nacionalnom izabrao je šovinizam, umjesto slobodnog tržišta stvorio je ekonomiju u kojoj sve ovisi o njegovoj partijskoj ekipi” – veli nam Goldstein za Tuđaman. Očekivao sam da će Goldstein prepoznati da slobodno tržište ne postoji, osim kao mantra s kojom se manje suverene zemlje otvaraju za robu onih snažnih i zaista samostalnih.
Nered u Zagrebu
“U 90-im je vlada bila Tuđmanov izvršni, a Sabor zakonodavni servis. Tako se dogodilo da vlada donese uredbu za jedan dan, koju je Tuđman iskoristio da otkupi čitavu vilu u Nazorovoj ulici u Zagrebu, u kojoj je do 1990. imao stanarsko pravo za samo jedan stan” – kaže nam Goldstein, prilično na tragu prigovora koje je izrekla Rada Borić. Mišljenja sam da Goldstein poteže problem koji je daleko širi. Kako su korisnici društvenih stanova tu povlasticu uživali bez naknade i na kraju te naše stanove otkupili u bescijenje? Za potrebe objektivne ocjene ovakvog prigovora, bilo bi zgodno usporediti imovinska stanja Tuđmanovih i Goldsteinovih – ako je Tuđman bio takav diktator, za očekivati je da njegova obitelj ima tisuću puta veću imovinu od Goldsteinovih. Mišljenja sam da je država trebala otvoreno riješiti stambene probleme Tuđmanovih, bez tih glupih igara ispod žita. Goldstein nas upozorava na Tuđmanovu opstrukciju lokalne samouprave. Tuđman nije potvrdio kao zagrebačkog gradonačelnika nekoliko HSLS-ovaca. Mirjana Kasapović nazvala je to “najsnažnijom autoritarnom regresijom u povijesti postkomunističke Hrvatske”. Ovdje Goldstein i Kasapović nisu prepoznali da se zagrebačka lokalna korupcija skrivala iza Tuđamanove autoritarnosti. S novom gradskom postavom stigla bi nova korupcija, drugi izvođači radova u gradu i slično tome, što smo vidjeli na jednoj drugoj razini, kada je HSLS preuzeo MORH, što vidimo i posljednjih godina, kada se Milan Bandić lako održao usprkos svim svojim nedopustivim gafovima. Regresiju je pridržalo gospodarstveno i drugo podzemlje. Umrežena banda dobijala je u bescijenje poslovne prostore, različite lokalne koncesije, a izvođači koji uzimaju i dijele grabili su unosne lokalne poslove.
Mlakonje na čelu države
Oznaš Tuđman nije nikoga ubio, nego je za Drugog svjetskog rata titoistički cinkao drugove koji su sumnjali u Staljina. Koliko je umiješan u likvidaciju velikih hrvatskih domoljuba Mire Barešića, Ante Paradžika, Blaža Kraljevića, Ludviga Pavlovića i brojnih drugih, to tek trebamo istražiti. Kada uspoređujemo Antu Pavelića i Franju Tuđmana, prevaga je na strani obrazovanijeg Pavelića. Nalazimo mnoge suprotnosti, ali i jedan zajednički defekt, poguban za naciju. Naime, obojica su intimno bili hrvatske mlakonje, nedorasli izazovima koje je nametnulo vrijeme. Političar spreman na suradnju s vragovima svih boja mora na svoj način biti princ zla. Pavelić je svoju mlakost skrivao iza svoje ozbiljnosti, a Tuđmanu je zgodna fasada bila njegova mrzovolja – prividno je bio ljut na cijeli svijet, pa je znao okolo sijevati tvrde poglede kao da je odbornik Posljednjeg suda. Pavelićeva pisma značajnim osobama njegovog vremena razotkrivaju njegov veliki strah da će skriviti smrt nekog nevinog Srbina i da će tako poslužiti protuhrvatskoj propagandi. Tuđman je slično davao naputke da policija i vojnici ne smiju prijeći granicu dopuštenog i prihvatljivog. Za vrijeme Oluje bilo je nemoguće neke starije Srbe navesti da napuste Krajinu, da se sklone. Svi su Srbi bili naoružani – svi oni koji su ostali u Krajini, bilo u vojnim odorama, bilo u civilnoj odjeći, pružili su oružani otpor. To je bilo neizbježno, pa je Oluja bila promašaj već na razini Tuđmanovih očekivanja. Nije sve u tome da neki okupirani hrvatski grad ponovno postane hrvatski. Da se paradržava RSK održala, Knin bi bio metropola. Danas je Banja Luka metropala u RS, a da smo je vratili u hrvatske ruke, svela bi se na kasabu prije zemljotresa. Srbi i Srbijanci razorili su Vukovar, ali da je ostao pod srpskom i srbijanskom okupacijom, Vukovar bi danas bio europska metropola. Nedostatak najsurovijeg pragmatizma kod Pavelića i Tuđmana vodi nas u raspad hrvatske nacionalne ideje. Da su Pavelić i ustaše zaista proveli istragu Srba, izostali bi Bleiburg i Križni put, pa i agresija Srbije iz 90-tih. Najvjerojatnije bi izostale i obje Jugoslavije, ako ovu SRH/RH tako vidimo. Ili bi bile podnošljive, bez dominacije Srba. Koliko bi bilo manje Srba, toliko bi bilo više Hrvata. Prikazivanje Pavelića kao ratnog zločinca gurnulo je u drugi plan srpsku i velikosrpsku diskriminaciju u prvoj Jugoslaviji, ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu i posljedično posve opravdano osnivanje Ustaškog pokreta. Slično su naši neprijatelji pokušavali Tuđmana prikazati kao ratnog zločinca. Kao, sama hrvatska nacionalna ideja je zločin, bez obzira kako se i koliko realizira. Koliko je postigao, toliko je ratni zločinac! Tuđman je sa svojom prijetećom fasadom ljutitog vođe prikrivao svoje slabosti i svoje nesnalaženje, nesposobnost za zločine u interesu nacije, što je drugim nacijama okosnica operativnog djelovanja. Tuđman je iz više izvora upozoren da su se Srbi spakirali, da će Srbi glumiti egzodus, i da je zbog toga mudro odgoditi Oluju, ali se on baš za to uhvatio – ako pobunjeni Srbi napuste našu Krajinu, neće biti ubijenih na srpskoj strani. Odgodio je Oluju za godinu dana, zbog izbora! Tako se ne gradi država. Vidite, nakon što su Srbi poklali muslimane Srebrenice, ona je priključena Republici Srpskoj. A ta naša bedasta Oluja pokrenuta je nakon srpskog pokolja nad muslimanima Srebrenice, kada se očekivalo slično u Bihaću i Cazinskoj kotlini. Jesmo li od predstavnika bosanskih muslimana čuli jasno i glasno hvala? Pragmatik na čelu RH pustio bi da se Srbi i bosanski muslimani što više poubijaju, i onda ušetao ispred međunarodne zajednice, kao arbitar. Na kraju je Tuđman abolirao najgore četnike. Strašno je da se dogodio rat, strašno je da se dogodila agresija Srbije na RH i BiH, a još strašnije da nam se dogodio mlakonja Franjo Tuđman.