Potpuno je apsurdno da se pred našim očima vodi ovakav rat osvjedočenih udbaških aktera, kojima bi zbog definicije Udbe, trebao biti zabranjen svaki javni nastup, a osobito javno političko djelovanje. Umjesto razobličavanja Udbe kao zločinačke organizacije, umjesto razobličavanja aktera te udružene zločinačke hobotnice, u mainstrem prostoru se stvara dojam da bez Udbe ne bi bilo Hrvatske, da bez Udbe ne bi bilo HDZ-a...
Danas, kada u javnom prostoru svjedočimo brutalnom ratu „Udba protiv Udbe“, kada se glavni akteri tog rata, Stjepan Mesić i Vladimir Šeks, svim mogućim sredstvima nadmeću tko je bio veći, a tko manji udbaš, kada cure strogo povjerljivi dosjei na sve strane, mi hrvatski državljani ostajemo zatečeni i posve paralizirani, kao žaba pred zmijom i osuđeni na medijske instrukcije, ne bi li se opredijelili za manjeg ili većeg udbaša, za onoga koji više nije na vlasti (barem nominalno) ili za onoga koji je glavni ideološki kreator današnje vladajuće kaste i tvorac Plenkovićevog lijevog centrizma.
Iz cijelog konteksta ovog nametnutog udbaškog rata, potpuno je iz medijskog fokusa nestala definicija Udbe kao najzločinačkije, morbidne organizacije, koja ovim prostorima vlada već više od 70 godina. Udba je ubijala, slala na robiju, skidala i postavljala političke glave, kreirala politike, a čini se da to čini i dan danas. Udba je ubijala prije Domovinskog rata, a u vrijeme Domovinskog rata likvidirali su Barišića, Pavlovića, Paradžika, Kraljevića i sve one za koje su znali ili sumnjali da bi u budućnosti Hrvatske mogli biti smetnja njihovom nastavku zločinačkih politika.
Karamarku treba skinuti glavu…
Potpuno je apsurdno da se onda pred našim očima vodi ovakav rat osvjedočenih udbaških aktera, kojima bi zbog definicije Udbe, trebao biti zabranjen svaki javni nastup, a osobito javno političko djelovanje. Umjesto razobličavanja Udbe kao zločinačke organizacije, umjesto razobličavanja aktera te udružene zločinačke hobotnice, u mainstrem prostoru se stvara dojam da bez Udbe ne bi bilo Hrvatske, da bez Udbe ne bi bilo HDZ-a…
Jedini koji se javno suprotstavio ovoj udbaškoj paradigmatskoj relativizaciji uloge te zločinačke organizacije u Hrvatskoj nakon osamostaljenja, bio je Tomislav Karamarko. S jasnim izričajem o lustraciji i borbi protiv uvoznog lobija, na toj političkoj platformi je uz pomoć domoljubnog puka podigao HDZ iz pepela „sanaderovštine“ i ostvario niz od 5 izbornih pobjeda, dovevši Kolindu Grabar Kitarović na Pantovčak. Politički je marginalizirao udbaške aktere rata „Udba protiv Udbe“ koji danas bijesni pred našim očima, a ovi mu to nikada nisu oprostili.
I Mesić i Šeks bili su na zajedničkom partijskom zadatku rušenja Karamarka, rušenja domoljubnih politika, a kada danas gledamo taj njihov rat do istrebljenja, logično je postaviti pitanje – nije li to samo još jedna predstava za javnost koja treba prekriti svu mizeriju duboke države? Šeks je svojedobno, za vrijeme najveće hajke na Karamarka, govorio za njega: „Karamarko je već pao, samo toga još nije svjestan“, a Mesić je pripomogao Šeksu izjavama: „Karamarko je rovokopač“, „Karamarko je hodajući politički mrtvac“…
Danas, kada znamo kakva je organizacija bila Udba, tko su njeni istaknuti akteri, svjedočimo apsurdu nad apsurdima. Mesić i Šeks pomoću svog prijatelja, najvećeg oznaša i udbaša, Manolića, pokušavaju Tomislava Karamarka staviti u svoje zločinačko krilo Udbe, žele ga proglasiti udbašem, a njihovi mainstream mediji to donose kao najveći Karamarkov krimen, odvraćajući na taj način simpatije domoljubnog puka koji je slijedio Karamarkove politike. Dakle, za Šeksa i Mesića, koji su do danas kreirali i provodili sve hrvatske politike, činjenica da dolaze iz udbaškog miljea nije krimen, a zbog tog istog, nedokazanog krimena, Karamarku treba – skinuti glavu. Naravno, kada bi se mladoženja Manolić udostojio doći na zadnju sudsku raspravu kao tuženik u procesu protiv Karamarka, sve bi maske pale, jer Karamarko je, zapravo, već dobio taj spor. Zbog toga da maske ne padnu, Manolić se, navodno, zbog starosti i bolesti na sudu ne pojavljuje!?
Ono što Tomislavu Karamarku najviše spočitavaju, suradnja je sa Stjepanom Mesićem. Nedavno je Joško Buljan u Hrvatskom tjedniku iznio niz insinuacija i nedokazivih tvrdnji, blateći Tomislava Karamarka, stavljajući ga u kontekst Mesićevih izdajničkih politika, optužujući ga za lov na Gotovinu i čini se da napadi na Karamarka ne prestaju ni u ovoj fazi njegovog potpunog političkog mirovanja. Teško je vjerovati da je to samo slučajno, da je to samo osobni obračun povrijeđenog Joška Buljana zbog sukoba s Karamarkom. Prije bi trebalo vjerovati da se ovdje, a i u drugim medijima koji Karamarku ništa ne zaboravljaju, radi o smišljenoj preventivnoj političkoj kampanji sa ciljem da se Karamarko više nikada ne vrati u aktivnu politiku, pa su osobni sukobi iskorišteni za više ciljeve.
‘Odvjetnik’ Tomislava Karamarka…
Zazvonio je telefon i pitao sam Tomislava Karamarka, želi li demantirati najnovije napade na njega, poglavito u slučaju Gotovina. Dobio sam kratak odgovor: „U slučaju Gotovina, savjest mi je potpuno mirna!“ Još prije dvije godine, u jeku najbrutalnijih napada na Karamarka, napisao sam kolumnu pod naslovom: „Najveći neprijatelji su ti najbolji odvjetnici!“ S obzirom da Karamarko za sada eksplicite odbija svaki mogući politički intervju, spuštanje na osobnu razinu, svaki sukob takve vrste, ne želi ničim naštetiti svojoj stranci, a te pozitivne osobine su ga karakterizirale i u vrijeme njegove političke moći, shvatio sam da ne bi bilo primjereno parafrazirati bilo koji razgovor s njim, a bilo ih je puno, pa sam odlučio potražiti odvjetnika Tomislavu Karamarku. Stjepan Mesić, bivši predsjednik države, „jednom udbaš, uvijek udbaš“, nekadašnji odvjetnik, učinio mi se kao najbolji odvjetnik Tomislava Karamarka, te sam upravo Karamarkovog „smrtnog neprijatelja“ izabrao da ga zastupa pred svekolikom hrvatskom javnošću.
Svi oni koji će pažljivo analizirati Mesićev intervju iz 2011. godine u Novom listu, shvatit će kakva je, zapravo, bila „suradnja“ Mesić-Karamarko, kakva su njihova svjetonazorska polazišta i shvatit će da su ta svjetonazorska i ideološka polazišta duboko ugrađena u političko djelovanje Mesića i Karamarka. I jedan i drugi su svoja oprečna ideološko-svjetonazorska stajališta politički demonstrirali, svaki u svoje vrijeme moći, a Mesić ih demonstrira i danas u vrijeme svoje političke nemoći. Nemoći!? Barem nam se tako čini!?
NOVI LIST: Intervju iz 2011. godine Stjepan Mesić: Karamarko me je duboko razočarao…
U to smo vrijeme raspravljali o mnogim temama, pa i o Narodnooslobodilačkoj borbi. Neke je stvari ocjenjivao drukčije od mene. Pokušavao sam mu objasniti povijesni kontekst, da se oslobodi pretjeranoga pozivanja na ono što je neprihvatljivo. Ne može se, naime, izjednačavati komunizam i fašizam
„Karamarko je precijenio svoje mogućnosti. Koristi policiju za političku funkciju. Čudi me da netko, tko bi trebao biti odgovoran, iskusan političar i povjesničar ne razumije u što se upušta“, kaže Mesić o svom nekadašnjem bliskom suradniku.
Kada ste upoznali Tomislava Karamarka?
– U vrijeme formiranja HDZ-a. Upoznali smo se na stranačkim događajima u vrijeme kada sam bio predsjednik Gradske organizacije HDZ-a u Zagrebu, a potom glavni tajnik.
Je li točno da ste zajedno organizirali HDZ u Zagrebu?
– Ne. Stranačku organizaciju sam ja organizirao. Potom je Karamarko postao šef moga kabineta, kada sam postao predsjednik Sabora. Dobro je radio. U to smo vrijeme raspravljali o mnogim temama, pa i o Narodnooslobodilačkoj borbi. Neke je stvari ocjenjivao drukčije od mene. Pokušavao sam mu objasniti povijesni kontekst, da se oslobodi pretjeranoga pozivanja na ono što je neprihvatljivo. Ne može se, naime, izjednačavati komunizam i fašizam. Fašizam je, kao što sam mnogo puta ponovio, monstruozan zločin i u ideji i u izvedbi. Komunizam je, pak, plemenita, posve idealistička ideja. Problem je u tome što je neostvariv. Ali, kao ideji, nema mu se što prigovoriti. O tim smo stvarima Karamarko i ja raspravljali.
Je li Karamarko tada spominjao da bi Boljkovca trebalo goniti zbog ratnih zločina?
– U ono vrijeme nije se govorilo o antifašističkoj, nego o narodnooslobodilačkoj borbi. Ona je Hrvatsku dovela na pobjedničku stranu, a to je spasilo Hrvatsku. Da Hrvatska nije bila na pobjedničkoj strani, danas je ne bi bilo.
Karamarko tu interpretaciju nije prihvaćao?
– Jest, ali sa stisnutim usnicama. Smatrao sam to posljedicom nedovoljne obaviještenosti.
Ali povjesničar je…?
– Taj dio Karamarko ne može razumjeti, jer on sve te poginule naziva nevinim žrtvama.
Je li sadašnje inzistiranje ministra Karamarka na istrazi zločina poslije Drugoga svjetskoga rata zloupotreba funkcije za političke svrhe?
– Apsolutno. Policija je dobila zadatak da kopa jame, da se stvara atmosfera, kao da se poslije rata ništa drugo nije radilo, nego ubijalo, i to uglavnom žene i djecu. Ali toga se nitko ne sjeća, osim možda Karamarka i Hebranga.
Koja je Karamarkova uloga u hapšenju generala Gotovine?
– Ne znam njegovu konkretnu ulogu, ali njegov je zadatak bio da, kao ravnatelj Protuobavještajne agencije (POA), dozna gdje je Gotovina, jer smo bili sigurni da nije u Hrvatskoj.
I on je to učinio.
– Da. POA je od španjolske obavještajne službe dobila informaciju da je Gotovinin mobitel lociran, te je obavijestila vladin Ured za suradnju s Haagom. Obavio je svoj posao i postupio po zakonu.
Radi li se o harangi protiv Boljkovca i Manolića?
– Otvorena je haranga protiv prvog ministra unutarnjih poslova neovisne Hrvatske, a Boljkovac je taj koji je proveo mirnu tranziciju bivše milicije u hrvatsku policiju. Vodi se i haranga protiv Manolića, drugog premijera hrvatske države.
Za tu harangu smatrate odgovornim Karamarka?
– Ne znam tko je odgovoran, ali znam da je on provodi i vjerojatno računa da će dobiti podršku dijela javnosti koju će politički kapitalizirati.
Kako bi javnost trebala reagirati?
– Policija se ne bi smjela baviti harangama. Ona može provoditi izvide i ono što traži državno odvjetništvo, a ne konstruirati političke slučajeve, optuživati antifašizam i one koji su zaslužni da imamo Hrvatsku.
Je li vas ikada u posljednje vrijeme pitao za savjet?
– Otkad je na ovoj funkciji, ne.
Čudi li vas to?
– Čudi me njegovo nerazumijevanje Drugog svjetskoga rata. Čudi me da netko, tko bi trebao biti odgovoran, iskusan političar i povjesničar ne razumije u što se upušta. Ne shvaćam što se dogodilo. Reći da ga vrijeđa kada mu netko kaže da je antifašist – to je protuustavno. To se naprosto ne može objasniti.
Je li vas Karamarko razočarao?
– Duboko me razočarao. Precijenio je svoje mogućnosti. Koristi policiju za političku afirmaciju. Jako bih volio da se varam, ali moje su se političke procjene dosad u pravilu pokazivale točnima.
Tko je, zapravo, izručio Gotovinu Haagu? Nitko se nije sjetio tražiti ostavke najodgovornijih – državnog vrha!
Državni vrh obavio je sve ‘po zakonu’ koji su sami donijeli i prokazao Antu Gotovinu, a POA je bila samo servis državnog vrha, nadzirana od engleske MI6 tajne službe. Državni vrh je dobro osmišljenim spinovima, naknadnom pameću pomoću svojih kontroliranih medija, svu krivicu vješto prebacio na adresu Tomislava Karamarka, a narod je to jednostavno popasao i prihvatio kao činjenicu
Nakon glavnih naglasaka iz ovog intervjua Karamarkovog odvjetnika Stjepana Mesića, komentirao bih jedan bitan pasus koji bjelodano govori o Mesićevoj manipulaciji istinom, a istinu znam iz povjerljivih i dobro obavještenih krugova. Mesić kaže: „Da. POA je od španjolske obavještajne službe dobila informaciju da je Gotovinin mobitel lociran, te je obavijestila vladin Ured za suradnju s Haagom. Obavio je svoj posao i postupio po zakonu.“
I, naravno, Mesić laže.
Neimenovani službenik POA-e, stručnjak za elektroničko praćenje i prisluškivanje, locirao je razgovor Dunje Gotovine i Ante Gotovine na španjolskom govornom području, zatim je o tome izvijestio Ured za suradnju sa Haagom, zatim je ured obavijestio državni vrh, državni vrh (Mesić, Sanader, Šeks) obavijestili su Carlu Del Ponte, a ova španjolsku obavještajnu službu. Dakle, državni vrh obavio je sve „po zakonu“ koji su sami donijeli i prokazao Antu Gotovinu, a POA je bila samo servis državnog vrha, nadzirana od engleske MI6 tajne službe. Državni vrh je dobro osmišljenim spinovima, naknadnom pameću pomoću svojih kontroliranih medija, svu krivicu vješto prebacio na adresu Tomislava Karamarka, a narod je to jednostavno popasao i prihvatio kao činjenicu.
Proklamirana politika i Haag
Neki domoljubi, poput Joška Buljana, misle valjda da je cijela POA trebala dati ostavku ne želeći sudjelovati kao servis proklamiranoj državnoj politici u suradnji s Haagom? Ili misle da je Tomislav Karamarko najodgovorniji i da je on trebao dati ostavku? A tko bi onda Karamarka naslijedio? Bolji ili gori od njega, jer državna politika bi ostala ista… Nitko se nije sjetio tražiti ostavke najodgovornijih, a to je državni vrh! I danas onaj koji je „identificirao, locirao, uhitio i transferirao“, trese državnim politikama i s Mesićem se natječe tko je veći udbaš, a „mrtvog“ Karamarka i dalje nemilosrdno cipelare. Za čiji račun?
Onog trenutka kada je donesen Zakon o suradnji sa Haaškim sudom, onog trenutka kada je za generalima izdana crvena međunarodna tjeralica, svima razumnima bilo je kristalno jasno da će Gotovina, Čermak i Markač završiti u haaškom kazamatu. S Karamarkom ili bez njega!? Svaka čast onim domoljubima koji su figurirali kao pomagači Anti Gotovini u njegovom skrivanju. Ali, konačno se trebaju upitati – jesu li pritom Hrvatskoj učinili medvjeđu uslugu? Sprdali su se tajnim službama znajući da ih tajne službe nadziru i prisluškuju.
Tako su jednom prilikom, sprdajući se kazali: „Tko će danas Gotovini odnijeti ručak na Hvar?“ Naravno, službe su presrele taj razgovor, a Hrvatska je završila pred Vijećem sigurnosti s optužbom da skriva Gotovinu u Hrvatskoj, prijeteći nam svim mogućim i nemogućim sankcijama. Konačno, znaju li Joško Buljan i ostali pomagači Ante Gotovine, sve o okolnostima uhićenja Ante Gotovine? Je li Gotovina htio bježati ili je zaključio da je došlo vrijeme za predaju? Zbog Hrvatske! Na ta pitanja odgovor zna jedino Ante Gotovina!
Mesić protiv Tuđmana
I konačno, ono najvažnije. Generali Gotovina, Markač i Čermak oslobođeni su svake optužbe, a s njima je oslobođena i Hrvatska teške stigme za „Udruženi zločinački poduhvat“. Etički osuđeni veleizdajnik, Stjepan Mesić, tvrdio je da se Gotovina mora predati i svoju nevinost dokazati pred Haaškim sudom, a istodobno je svojim svjedočenjem protiv Tuđmana učinio sve da Gotovina bude osuđen na doživotni zatvor. Stjepan Mesić, sa svojom urotničkom klikom, vjerojatno je bio najtužniji u Hrvatskoj nakon oslobađajuće presude Gotovini. Zato se svojski potrudio da budu osuđeni general Praljak i hercegovačka petorka i taj trud mu se isplatio presudom i smrću generala Praljka.
Latentni sukob Karamarka i Mesića nije se odvijao samo na svjetonazorskom i ideološkom planu. O tome može svjedočiti dr. Josip Kolanović, bivši ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva, koji je na prijedlog Karamarka izradio ugovor o prebacivanju svih Tuđmanovih arhiva u Hrvatski državni arhiv, sa zabranom korištenja i oznakom „državna tajna“ na 50 godina. Naravno, Mesić je 2000. godine taj ugovor glatko odbio, sukobivši se s Karamarkom i proglasio samoga sebe jedinim „čuvarem“ predsjedničkih arhiva!
Jer, da je Mesić prihvatio preseljenje arhiva u Državni arhiv, kako bi onda mogao nemilice čerupati Tuđmanove arhive i slati ih tužiteljstvu u Haag na svom osvetničkom pohodu protiv predsjednika Tuđmana. Možete li zamisliti, kako bi izgledalo haaško sudovanje Hrvatskoj bez ključnih dijelova arhiva koji su, bez ikakve razumne sumnje, bili državna tajna, a Mesić ih je pretvorio u javno smeće za tužbu protiv Hrvatske. Nije li to, možda, glavni razlog što je Karamarko u Predsjedničkim dvorima boravio tek samo 13 dana i pod hitno je prebačen za ravnatelja UNS-a, kao latentna smetnja Mesićevoj detuđmanizaciji?
Tomislav Karamarko je i u UNS-u kao ravnatelj imao iste probleme s Mesićem kada je UNS-ove arhive htio zaštititi na isti način kao i predsjedničke. To je jedan od glavnih razloga Mesićevog nepovjerenja prema Karamarku i vjerojatno je i zbog toga Karamarko uskoro smijenjen s mjesta ravnatelja UNS-a.
Ljubljanski IFIMES, međunarodni institut za Balkan i Bliski istok, još je 2009. godine označio Tomislava Karamarka kao metu koju treba ukloniti iz politike. Taj isti institut je Karamarka i Kolindu Grabar Kitarović oslikao kao proizvod Tuđmanovog fašizma, tvrdeći da je Tuđman od antifašista postao fašist. O tome je u svojim strateškim analizama pisao general Blagoje Grahovac, glavni IFIMESOV analitičar. Treba li dvaput pogađati tko mu je dao osnove za takve monstruozne analize, ako znamo da glavnu riječ u IFIMESU vode Stjepan Mesić i Budimir Lončar?
Novi/stari napadi na Karamarka
Ako bi željeli na kraju godine analizirati politička dostignuća u 2017. godini, to ne možemo nikako učiniti bez osvrta na burnu 2016. godinu i bez osvrta na način kako je ova politička garnitura došla na vlast. Međunarodnom urotom, potpomognutom unutarnjim veleizdajnicima, srušen je Tomislav Karamarko i to nije bilo ništa drugo nego tihi državni udar. Rušen je klevetama, izmišljenim aferama konzultantica i INA-MOL-om, izmišljenim sukobom interesa, izmišljenim udbaškim pedigreom, eklatantnom krađom barem 6 mandata na parlamentarnim izborima i dugim nizom klevetničkih i protuzakonitih radnji. Srušen je udruženim medijskim zločinačkim poduhvatom – ta haranga trajala je godinama, a traje i danas.
Hrvatska teško plaća izgubljene arbitraže, a uvozni lobi, nakon sloma Agrokora, uvozi 50 posto roba više nego lani. Bogati vladari postali su još bogatiji, narod siromašniji, a Udba nesmetano vodi javni rat „Udba protiv Udbe“, bez ikakvog straha od lustracije. Potpuno su poništene domoljubne suverenističke politike, u HDZ-u je nestao svaki trag demokršćanstva koje im u Statutu stoji samo kao smokvin list. Hrvatska je vraćena deset koraka nazad u postsocijalističku, jugoslavensku republiku, kakvu su neskriveno promovirali gotovo svi politički vrhovi koji su do sada vladali. Takva vratolomna politička promjena i lustracija domoljuba nakon rušenja Domoljubne koalicije, nije ništa drugo nego državni udar.
Novi-stari napadi na Tomislava Karamarka nisu ništa drugo nego poruka svima koji bi se, eventualno, usudili vratiti Hrvatsku Hrvatskoj, koji bi se usudili provoditi Orbanovsku državničku politiku na kršćanskim temeljima. To je poruka: Ako se usudite dirnuti u naše leno, proći ćete kao Karamarko! Sve ostalo, tko je s kim pio kavu, tko je kome bio predstojnik ureda, spada u red trač partije i zabavu za napaćeni hrvatski narod…