Pitanje Agrokora je prvenstveno geopolitičko, ne ekonomsko. Ironija je da je iza pada prethodne hrvatske vlade, one Oreškovićeve s Karamarkom u glavnoj ulozi, vjerojatno, na prvom mjestu, stajala želja Washingtona da se spriječi ulazak ruskog kapitala u Hrvatsku. Uz bojazan od hrvatskog približavanja 'odmetnutima' Mađarskoj i Poljskoj.
A taj kapital je već davno ušao u zemlju, preko Agrokora, na mala vrata, bez da je itko u javnosti to primijetio. Bar od onih koji su trebali primijetiti. Dvadeset godina traje sotonizacija Todorića u javnosti i medijima: od načina na koji se obogatio, do toga koliko plaća blagajnice, koliko uvozne robe ima na policama, koliko kasni s plaćanjem dobavljačima, koliko dobiva poticaja, pa i teorije zavjera da on ne mora plaćati PDV i tako dalje.
Sva upozorenja da je to sve u krajnjoj liniji posve nebitno pred činjenicom da mimo Agrokora hrvatska poljoprivredna proizvodnja i izvoz praktički ne postoje – niti trenutno mogu postojati – su nailazila na gluhe uši. Da Agrokor nije tek neka firma koja se može tek tako prepustiti tržištu, već firma od koje u velikoj mjeri ovisi cijela ekonomija Hrvatske, i da je zato politika ipak trebala voditi brigu – u okviru svojih mogućnosti i ovlasti – da se Agrokor ne nađe u ovakvoj situaciji, dok je za to još bilo vremena. Ne, naravno, da bi se zaštitilo Todorića, ni da bi ga se spašavalo povlasticama i državnim jamstvima kao škverove, već da nekontrolirani pad kompanije u propast ne bi za sobom povukao cijelu državu. No Hrvatima je prečesto teško izdignuti se iznad sitnog jala i pogledati širu sliku.
Sad svi peru ruke, kažu “jedini odgovoran za Agrokor je Todorić”. Da, je, samo pad Agrokora nije prvenstveno Todorićev problem, nego problem Hrvatske. Problem je što je sad ruski medvjed stavio šapu hrvatskoj vladi na međunožje, dok ona guta knedlu. Ironija je da su sve vlade spašavale besperspektivne poslove i beznačajne tvrtke poput Kamenskog i tko zna čega, mediji su mjesecima pisali kako ovo ili ono ne smijemo pustiti da propadne. Milijarde su otišle na spašavanje koječega što je kasnije ionako propalo. A radilo se o firmama s par stotina zaposlenih, koje nisu imale nikakvih izgleda. Agrokor nije besperspektivan, niti proizvodnja hrane. Kad je trebalo primijeniti golu ekonomsku logiku i stvari prepustiti tržištu, vlade su ubirale jeftine političke bodove kod birača skupim državnim jamstvima i kreditima. Sad, kad treba razmišljati dalje od ekonomije, svi glume liberalne kapitaliste, kako bi prebacili odgovornost na Todorića, i sakrili činjenicu da niti jedna vlada nije vodila nikakvu brigu o tome što se događa s Agrokorom niti nadzirala što radi Todorić. U čemu je razlika između škverova i Kamenskog, i Agrokora? U tome što Hrvatska zavisi od potonjeg u velikoj mjeri, pa Agrokor nije i ne može biti samo problem Ivice Todorića.
I da stvari nisu baš jednoznačne, da Todorić, ako i nije spasitelj, svakako nije niti grobar hrvatske poljoprivrede. Da bi ga, da ga nema i da ga nije bilo, možda trebalo izmisliti. I da nama u Hrvatskoj ne trabaju tisuće seljaka s po pet kravica u štalici koji jedva preživljavaju uz pomoć izdašnih poljoprivrednih potpora, ni “kupujmo hrvatsko” kampanje jer je Hrvatska ionako premalo tržište da bi bila samodostatna u današnjoj ekonomiji veličine. Tek zadnjih dana do glave dolazi da moramo izvoziti hrvatsko, ne kupovati. Da nam ne treba proizvodnja svega od igle do lokomotive za sebe, već dvije ili tri velike transnacionalne korporacije sa sjedištem u Hrvatskoj koje će izvoziti nekoliko prepoznatljivih brandova, kako bismo sve ono što nam se ne isplati samima raditi, od čipova do banana, mogli uvoziti. Danas, u svijetu kojim caruje visoka tehnologija i globalna povezanost tržišta, ako među ekonomistima oko ičeg postoji konsenzus, postoji oko “komparativnih prednosti”. Svaka zemlja – kao uostalom i svaki čovjek – da bi ekonomski najbolje moguće prošli, moraju se specijalizirati u onom u čem su u usporedbi s ostalima najbolji. Ili najmanje loši. Onim za što imaju prirodne preduvjete. Nijemci rade aute, jer imaju smisla za tehniku, to je plod njihovog načina razmišljanja i kulture. Talijani modu i dizajn. Danci izvoze hranu i lego kocke. Kinezi štancaju čipove koje projektiraju Amerikanci. Ugrubo. To ne znači da Hrvati ne bi trebali raditi aute, niti da Englezi ne bi trebali kuhati, samo znači da se treba koncentrirati na ono po čemu ste na dobrom glasu i što možete prodati. Tko će vam kupiti tehničku robu “Made in Croatia”, osim ako se ne radi o nečem iznimnom i što nije namijenjeno širokom tržištu? Biste li vi kupili tehničku robu na kojoj piše “Made in Bulgaria”? Za Hrvatsku, kao logična specijalizacija se nameću turizam i proizvodnja hrane. Sigurno nećemo Japancima konkurirati s tehnologijom.
Todoriću je konačno crkla krava – što sad?
To je možda najbolje objasnio poznati francuski modni dizajner Karl Lagerfeld – koji je za francusku modu ono što je Todorić za hrvatsku ekonomiju. On u jednom intervjuu prije par godina rekao, “Osim mode, nakita, parfema i vina, Francuska ni u čemu nije konkurentna. Ostatak naših proizvoda se jednostavno ne prodaje. Tko uopće kupuje francuske aute? Ja sigurno ne!” I znate, čovjek ima pravo – više oni uvezu njemačkih auta nego što cijeloj Europi prodaju svojih. On nije stao na tome kritizirajući Hollandeovu politiku visokog oporezivanja ne samo bogatih, poput njega, već i korporativnog biznisa. On je tu politiku nazvao idiotskom, doslovce, a da je bio u pravu potvrdilo se kad su brojne korporacije preselile poslove van Francuske (sebe same su vlasnici preselili već ranije u poreznu oazu Monaco, ionako). “Taj će idiot napraviti više štete nego Zapatero”, rekao je (španjolski socijalist koji je najodgovorniji za dovođenje Španjolske pred bankrot). Lagerfeldu naime nikako nije legao porez od 75% na prihode za one koji zarađuju preko milijun eura godišnje (logično). “To je katastrofa. On želi kazniti bogate i naravno da nitko ne ulaže (u Francusku). Stranci ne žele ulagati u Francusku i to jednostavno ne funkcionira”.
Da, dvadeset godina mediji i javnost, desni i lijevi, Hrvati i Jugoslaveni, vlast i oporba, mole Boga da Todoriću crkne krava. Svatko iz svojih razloga, ali najviše iz želje da se preuzme kontrola nad njegovim poslovnim carstvom “u ime naroda”. Božo Petrov je tu bio najeksplicitniji kad se založio da država praktički nacionalizira Agrokor – čime bi samo preuzela dug Agrokora spram Rusa i prebacila ga na porezne obveznike, ali bi to Boži omogućilo da postavi svoje Mostovce i familiju iz Metkovića uzduž i poprijeko Agrokora. Sad, kad je Todoriću krava konačno crkla, nekako dolazi do pameti da to za Hrvatsku baš i nije jako dobro. Dolazi do ušiju što već godinama pokušavam objasniti – da nije bitno tko je Todorić, nije bitno kako je stekao prvi milijun, i nije bitno živi li u potleušici ili dvorcu (koji bi ionako propao i bio ruševina kao i brojni drugi da ga nije obnovio). Nije bitno ni koliko je uvoznih proizvoda na policama, jer ih je onoliko koliko kupci žele kupiti: da Todorić više zarađuje na domaćim proizvodima, da su konkurentniji, prodavao bi ih više. Uvozni lobi u stvarnosti ne postoji – uvozni lobi su samo i jedino kupci koji radije kupuju kineski češnjak koji je, doduše, smeće po dvadeset kuna za kilu nego domaći po pet za glavicu. I kineski grah koji je isto tako smeće, ali je bar dvostruko jeftiniji od domaćeg. Trgovci samo slijede kupce, tržište. Ako to ne rade, propadnu.
Naši i njihovi ku*vini sinovi
Ono što jest bitno je da je Agrokor 15% hrvatskog BDP-a. Najveći dio hrvatskog realnog sektora ekonomije. Da Agrokor generira skoro jednako onoliko hrvatskog BDP-a koliko i turizam. Da je Agrokor dovoljno velik da može plasirati hrvatske proizvode na inozemno tržište, što mali proizvođači ne mogu. Da je Agrokorova kupovina Mercatora udvostručila hrvatski izvoz hrane u Sloveniju. Da je Agrokor 40.000 zaposlenih u Hrvatskoj, i još 23.000 izvan nje. Da je Agrokor najveći pojedinačni izvor poreznih prihoda za RH. I da je Agrokor kao takav tvrtka od nacionalnog interesa. Taj nacionalni interes nitko nije prepoznao na vrijeme, jer su svi bili zabavljeni Todorićem. Ljudi se više vole baviti time tko je Todorić, i je li on ku*vin sin. To nije važno. Uostalom, da nije, ne bi bio milijarder. Jednom davno jedan veliki američki predsjednik – Roosevelt – je, navodno, kad su ga pitali zašto SAD štite nikaragvanskog diktatora Anastazia Somozu koji je “ku*vin sin”, rekao “naravno da je on ku*vin sin, ali on je naš ku*vin sin”. Drugim riječima – on je naš igrač, i brana prodoru Rusa. Kasnije je u Nikaragvi izbila revolucija koja je zadala dosta glavobolje stratezima u Washingtonu i polučila nekoliko jako nezgodnih afera.
Trebamo li se mi uopće braniti od prodora Rusa na hrvatsko tržište? Od njihovog preuzimanja Agrokora, koje je praktički gotova stvar, neovisno o tome što će oni, kao vjerovnici koncerna, dalje s njim uraditi? Sad je o tome kasno razmišljati – država je imala desetljeća za razmišljanje o tome je li Todorić, smatrao ga tko ku*vinim sinom ili ne, ipak netko čiji biznis (ne i njega osobno!) trebamo zaštititi od neprijateljskog preuzimanja. Drugi ku*vini sinovi koji će preuzeti biznis možda neće biti naši i igrat će za neku drugu ekipu. Nije loše sjetiti se Luke Rajića, jednako omraženog biznismena koji je propalu socijalističku mljekaru s pedesetak potkapacitiranih zaposlenih pretvorio u multinacionalnu kompaniju Lura, potom je prodao Francuzima, da bi nakon toga mljekarski biznis u Hrvatskoj jednostavno propao. Kako je Luka stekao prvi milijun? Opet, posve nebitno: bitna je sudbina mljekarstva u Hrvatskoj.
Trebamo li se uopće braniti od ulaska stranog kapitala u strateške kompanije? Ne, zapravo, ali moramo držati stvari pod kontrolom. Nitko ne smatra da je Volvo manje švedska kompanija zato što su vlasnici Kinezi, niti da Opel nije njemački zato što je zadnjih 88 godina bio u vlasništu Amerikanaca (General Motors), a od nekidan je u vlasništvu Francuza. No bitno je da vlada sjedne za stol s predstavnicima Sberbanke, kako bi dogovorila modalitete budućeg poslovanja Agrokora. Bilo bi bolje da je sjela s Todorićem na vrijeme, doduše. Ne da bi spašavala svojim novcem njegov biznis, naravno, nego da bi osigurala hrvatsku stratešku prevlast u proizvodnji i distribuciji hrane u regiji, s Todorićem ili bez njega. Umjesto toga naše se vlade bave imbecilnim idejama o otkupu ovog ili onog, kao da će to išta riješiti na dugi rok!
Na vladi je odgovornost za dalji razvoj situacije
Hrvatska nije u situaciji postavljati bilo kakve uvjete Rusima, ali Rusi trenutno i te kako jesu Hrvatskoj. Sami smo se doveli u taj položaj. Zato bi sad najbolje bilo vidjeti kakve su namjere Sberbanke, te umjesto idiotskih sukoba na štetu prije svega Hrvatske kao u slučaju MOL-a pokušati pronaći zajednički interes, pokušati vidjeti može li se ovo okrenuti ikako u hrvatsku korist – primjerice, Rusi uvoze ogromne količine hrane, pa bi s te strane to mogla biti i izvozna prilika za hrvatsku prehrambenu industriju, koja je samu sebe uvođenjem sankcija Rusiji isključila s tog ogromnog i gladnog tržišta. S druge strane, Agrokor može Rusima, kao kompanija sa sjedištem u EU i pristupom cijelom zajedničkom tržištu, poslužiti bilo za plasman njihovih određenih proizvoda, bilo za dalja preuzimanja tvrtki na zapadu i time ostvarenje određenih političkih i ekonomskih ciljeva. O potezima Vlade i tome što će hrvatske vlasti ponuditi Sberbanci će uvelike ovisiti kako će se stvari dalje razvijati. Tu ne govorim o novcu, njega Rusi imaju i previše, već o uvjetima poslovanja i zakonskoj i drugoj zaštiti njihovih interesa. Ukoliko to izostane, vjerovnici mogu isto tako odlučiti poslati većinu proizvodnje, od Belja i Jane do Vrbovca i Vukovara u stečaj, jer Agrokor većinu prihoda ostvaruje od maloprodaje, dok je proizvodnja uglavnom nerentabilna ili na rubu rentabilnosti. Hrvatska te firme ne može spašavati nikakvim nacionalizacijama ni otkupima, jer za to nema novca, niti bi to igdje vodilo osim u rast moći političara nad ekonomijom, na štetu ekonomije i svih nas.
Ruse, jasno, prije svega zanima maloprodaja. Na nama je da im damo argumente da zadrže većinu onog što je u sklopu Agrokora i dalje, jer usitnjavanje i prodaja komada po komad Agrokora opet ne bi vodila ničem dobrom za Hrvatsku u cjelini, najveća naša korporacija bi se našla rascjepkana a većina kompanija u sustavu vjerojatno time osuđena na postepeni gubitak tržišta i nestanak pod udarom konkurencije iz EU. Kako sam već napisao govoreći o ovoj temi – Hrvatska ne može spasiti Agrokor, prevelik je, i nema smisla da ga spašava svojim novcem. To i nije posao države. Ali jest posao države da se dogovara s ljudima iz poslovnog svijeta, bili oni domaći ili stranci. Trump je, što je prošlo nezapaženo, u prvih desetak dana svog mandata održao sastanke s predstavnicima svih bitnih američkih industrija, od Boeinga do Harley Davidsona, od predstavnika auto-industrije do Applea. Biznis je biznis. Oni im je iznio svoje ponude, oni njemu svoje zahtjeve i probleme. Tako se rješavaju stvari prije nego što neka smdrljiva stvar uleti u ventilator.
No, nadati se da će hrvatski političari jednom za promjenu na vrijeme i razumno reagirati, uvažavajući stvarnost onakvu kakva jest, a ne se ravnajući po pustim željama, je možda ipak malo preoptimistično. Kao i nadati se da će oni jednom za promjenu upravljati događanjima, a ne samo propisivati vatrogasne mjere kad ih zbivanja zateknu, kao i uvijek, nespremne. Odnosno, kad im dogori do noktiju. Ovako, doveli su se u poziciju između čekića i nakovnja, između EU s jedne strane koja traži stalno sve oštrije sankcije Rusima, i Rusa s druge, koji su u poziciji da hrvatsku vladu ucjenjuju Agrokorom. Oni ga mogu jednostavno raskomadati i pustiti da propadne, bez uloženog novca oni mogu.