Ključ dobrih međunacionalnih odnosa je reciprocitet. Ako su hrvatski Bunjevci nova nacija u Srbiji, mogu li hrvatski Ustaše biti nova nacija u Hrvatskoj? Bilo bi zgodno da Srbe u Hrvatskoj vodimo kao zasebnu naciju Bundžija
Ako mene pitate, Srpkinje u Hrvatskoj trebaju imati tri zastupnice u Hrvatskom saboru, a Srbe u Hrvatskoj može zastupati bilo tko od tih ružnih zastupnika. Meni osobno, Srbi su jako ružni, a Srpkinje su toliko privlačnije. Radije bih asimilirao Srpkinje nego Srbe, već zbog estetskih razloga. Kako netko postane Srbin? O kakvom je fenomenu riječ? Navodno se u pubertetu naše ružnije komšije jednostavno deklariraju kao muškarci. Slavenka Drakulić u svojim romanima interpretira agresiju Srbije na RH i BiH kao rat muškaraca protiv žena.
Srbi u Hrvatskoj svoju dominantnu mušku prisutnost i muška prava vezuju na susjedstvo Hrvata i Srba, ali komšije ne traže reciprocitet u manjinskim i muškim pravima. Prema Miloradu Pupovcu, Srbinu u Hrvatskoj i šire, pa i uže, nakon oslobađajućih presuda dvojici hrvatskih generala Gotovini i Markaču, donesenima u novembru 2012. godine i nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, zaustavljen je napredak u ostvarivanju izgubljenih i neostvarenih prava Srba u Hrvatskoj. Pupovac je specificirao 5 prioriteta Srba u Hrvatskoj.
(MP1) Međunarodni sporazumi. Status srpskih manjinskih institucija, suđenja za ratne zločine počinjenje nad pripadnicima srpske zajednice, povratak izbjeglica i ostvarivanje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.
Koliko znam, za Domovinskog rata nije bilo ratnih zločina nad Srbima, nego su se u tome smislu događali pojedinačni zločini u ratu, u srpskim paradržavama, na ratištima i na slobodnom teritoriju. Ratne zločine počinili su agresorska i/ili pobunjenička strana. Za zločin se mora suditi, a Srbi u Hrvatskoj teško prihvaćaju činjenicu da se za svaki zločin, pa i za zločin u ratu ili pobuni, mora dokazati počinitelj. Ovako imamo nesretnu epizodu da su srpski zločinci prilikom povlačenja iz Hrvatske likvidirali psihički hendikepirane osobe, a onda za to optužili Hrvate, i još je peta kolona o tome “hrvatskom” zločinu snimila film o trošku Hrvatske.
Petokolonaši nisu dopustili da se uvede mrtva straža u neposredno oslobođenim dijelovima Hrvatske, nakon Oluje, pod izgovorom što bržeg revitaliziranja opustošenih područja. Kriminalci iz Hrvatske i kriminalci iz takozvane Republike Srpske nesmetano su pljačkali što su stigli. Jedne kuće su spaljivali zato što nisu pronašli ništa vrijedno, a druge da prikriju tragove, da se obična pljačka kamuflira u etničko čišćenje. Nitko ne sumnja da je među kriminalcima bilo najviše Hrvata. Znanstvena je istina da je u Hrvatskoj broj kriminalaca hrvatske nacionalnosti veći od broja kriminalaca srpske nacionalnosti. Nije potrebito naglašavati sve učinke pete kolone u tome smislu. Nego, tko je opljačkao i spalio hrvatske kuće u hrvatskim krajinama, prije Oluje? Tko je iz hrvatskih krajina prognao tolike Hrvate? Kada će Srbi u Hrvatskoj progovoriti o svojim ratnim zločinima i zločinima u ratu?
(MP2) Historijski revizionizam. Otvorena netolerancija i mržnja prema Srbima preko isključivanja iz hrvatske historije do negiranja zločina počinjenog prema Srbima, naročito historijskog genocida počinjenog za vrijeme NDH.
Pupovac je previdio zakon spojenih posuda, odnosno neke neizbježne pojave u zajedničkom životu nacija, partnera i susjeda. U Hrvatskoj je mržnja prema Hrvatima daleko veća od mržnje prema Srbima. Hrvate mrze i Hrvati. U kojem je smislu značajna prisutnost Srba u hrvatskoj povijesti? Koliko su Srbi u Hrvatskoj jačali hrvatsku nacionalnu ideju, a koliko su išli protiv hrvatske državnopravne povijesti? Mogu Pupovac i ekipa to negirati, ali bi Hrvatska danas bila daleko snažnija, da Srba nije bilo u hrvatskoj povijesti. Hrvati su više puta izloženi tiraniji i agresiji Srba i Srbijanaca. Pogledajte samo ove vratolomije u pisanju, kojima moramo pribjegavati da nas Srbi u Hrvatskoj ne prozovu za nešto nečasno. To nije pisanje, nego hodanje po vlastitim jajcima.
Primjerice, ne mogu jednostavno reći da su se Srbi u Hrvatskoj pobunili i osnovali svoje paradržave, nego moram naglasiti da se samo dio Srba u Hrvatskoj pridružio pobuni Srba u Hrvatskoj. Samo nekolicina Nijemaca bili su nacisti za vrijeme Drugog svjetskoga rata? Postalo je nemoguće da Srbina zlostavlja ili ubije kriminalac ili neki manijak – uvijek se to kvalificira kao nasilje na etničkoj osnovi. Svim katolicima u Hrvatskoj, ne samo Hrvatima, smeta taj antički i srednjevjekovni koncept Izabranog naroda, koji ne prihvaća obrnutu toleranciju kao poklon kulturnog susjeda, nego tu obrnutu toleranciju zahtijeva. Zapravo, neki Srbi žele da tolerancija prema njima bude nametnuta, da se kroz takvu “toleranciju” provodi mentalno mučenje domaćina.
(MP3) Obrazovna i jezična ravnopravnost. Kroatocentričnost nastavnih sadržaja u kojima su izbrisani tragovi zajedničke historije i zajedničkog stvaralaštva; nedovoljna tolerancija i afirmativan odnos prema posebnim manjinskim obrazovnim programima od strane školskih vlasti; odbijanje registracije škola na srpskom jeziku i pismu kao manjinskih škola, koje traje već 20 godina. Proglašavanje ćiriličnog pisma ‘agresorskim’ dodatno je i posebno otežalo ostvarivanje prava na obrazovanje. A što se tiče službene upotrebe ćiriličnog pisma i srpskog jezika, ono je u potpunom zastoju. Ono što je ostvareno do 2014. godine, zamrznuto je i pritisnuto omrazom razvijenom od te godine prema ćirilici.
Neke Pupovčeve jadikovke mogu se svesti pod srbocentričnost. Normalno je da su u Croatiji mnogi nastavni sadržaji kroatocentrični. Koliko znam, kroatistika je znanost. Svidjelo se to Pupovcu ili ne, ćirilica je pismo agresora u posljednjoj agresiji na Hrvatsku. Agresor je tada u većoj mjeri koristio ćirilicu, nego što je to činio prije agresije. Za Hrvate je ćirilica postala simbol agresije, i to je danas teško poništiti.
Kulturni i komunikacijski pad Hrvata uslijedio je nakon uključivanja ćiriličnih “čćđšž” u hrvatsku latinicu. Bio je to suicidan hrvatski ustupak “slavenskoj” kompatibilnosti i komunikaciji, ustupak zajedničkom “stvaralaštvu” Hrvata i Srba, što se u životnoj praksi svelo na kanal za posrbljivanje Hrvata. Hrvatima nije draga niti njihova kirilica. Prilično smo indiferentni i prema svojoj svjetski čuvenoj glagoljici. Ako je istina da je i latinica ravnopravno srpsko pismo, eto smo pronašli osnovu za novi početak.
Što se tiče zajedničkog stvaralaštva, moramo se najprije dogovoriti oko vrijednosti hrvatskog i srpskog stvaralaštva, pojedinačno i zbrojeno, na svjetskoj razini i unutar sveukupne povijesti. Što bi se to značajno promijenilo u ovome svijetu da posve odstranimo i hrvatsku i srpsku kulturu? Srbi moraju shvatiti da Hrvati više ne mogu vlastitoj djeci objasniti značaj hrvatske kulture, a kamoli da im još tovare i srpsku kulturu. Posve izvan realnosti, Pupovac želi da su Hrvati ravnodušni glede hrvatske kulture i istovremeno ponosni na srpsku kulturu. Tragovi zajedničke povijesti postali su neizbrisivi u stogodišnjem razdoblju 1918.-2017. godine. Trebamo li zaboraviti da su Srbi stoljećima pljačkali po Hrvatskoj kao pripadnici turskih formacija, dok su srpski i srbijanski “civili” znali slijediti turske pohode, da ne spominjem što se sve tada događalo.
(MP4) Razvoj povratničkih sredina. Sistematsko zapostavljanje u ratu devastiranih srpskih sredina u Hrvatskoj, a izraženije prisutno proteklih godina, ponovo ih je učinilo najnerazvijenijim i teško održivim životnim sredinama. U nekima od njih i dalje nedostaju elementarne infrastrukturne pretpostavke (struja i voda), a posebno neophodni instrumenti državne razvojne politike. Donošenje tih instrumenata, kao što je Zakon o potpomognutim područjima i formiranje Fonda za potpomognuta područja, od vitalnog su interesa za održivost života u njima.
Pupovac vidi problem srpskog sela u Hrvatskoj, a imamo još veći problem hrvatskog sela u toj istoj Hrvatskoj. Što da radimo? Zapustiti sve svoje obveze i po Hrvatskoj posluživati Srbe sklone osami? Za njima odmotavati strujne, telefonske i vodovodne kabele? Korporacijski svijet jednostavno ne želi Hrvate niti u Hrvatskoj, pa ne vidim zašto treba spašavati samo srpska sela. Srbi i Srbijanci imaju snažniju mrežu u svijetu od hrvatske, pa neka se zauzmu da korporacije, najmoćnije nacije i strana agentura obustave procese iskorjenjivanja Hrvata u Hrvatskoj, pa će onda kod nas oživjeti i srpska sela.
Ovako imamo situaciju da “hrvatska” država nijemo gleda kako Hrvati odlaze iz Hrvatske i da pomaže samo srpska sela, a tako se opustošeni prostori ne mogu oživjeti. Opustošeni i kroz formiranje srpskih paradržava. Hrvatska sela u Hrvatskoj nije podigla hrvatska segregacija prema nacionalnim manjinama, nego odlazak Hrvata na rad u inozemstvo. Ovaj put, Hrvata povratnika neće biti niti u hrvatske gradove, niti će netko u Hrvatsku, Srbiju i cijelu Jugoslaviju slati svoje mukotrpno zarađene devize. Danas Hrvat dio svoje plaće u Hrvatskoj šalje preko granice, kao pomoć svojoj djeci na radu u inozemstvu.
(MP5) Razvijanje antiasimilacijske politike. U gradskim sredinama, posebno među mladima, godinama se bilježe asimilacijski procesi, kako u nacionalnom, tako i u vjerskom smislu. Osmišljavanje i razvijanje antiasimilacijskih politika i programa zbog toga je od posebne važnosti za održavanje vitalnosti srpske zajednice. Te politike trebaju oslobađati od strahova, provoditi destigmatizaciju i primjenjivati afirmativne akcije relevantne za slobodu i identitet Srba.
Pupovac je zapravo pitoma Beba u Hrvatskoj. Podcjenjuje mržnju Hrvata prema Srbima. Nema šanse da neki Hrvat poželi asimilaciju Srba. Osim toga, u ovakvoj Hrvatskoj nemoguće je asimilirati Hrvate. U belgijskom istraživanju glede asimilacije drugih nacija, najviše znanstvenika odlučilo se za Srbe. Zašto? Zato što su često ratovali. E, nama je pun kufer srpskih ratova, srpskog junaštva, srpskog jezika, srpskog pisma i srpske kulture, kao i njihovih ratnih poraza i pobjedonosnih zahtjeva za zelenim stolom.
Neka nam netko objasni ovaj fenomen: Srbi u Njemačkoj i Francuskoj teže što bržoj asimilaciji, a u Hrvatskoj je za Srbe asimilacija Srba najgore zlo. Dobro, niti nas Hrvate to ne privlači. To što Srbi žestoko teže posrbljivanju Hrvata možemo gledati kao srpski kompliment Hrvatima. Kroz miješanje s Hrvatima, Srbi se dižu na višu razinu!
Velik broj Srba čudi se da mi Hrvati nećemo priznati da smo Srbi. A, po njima, govorimo srpski jezik! Dobro, ako govorimo srpski jezik, zašto Srbi u Hrvatskoj traže zasebne škole na srpskom jeziku? Ako od Srba u Hrvatskoj tražite minimalnu političku asimilaciju, odgovorit će vam da su u Lijepoj našoj dovoljno asimilirani već kao Srbi u Hrvatskoj.
Zašto Milorad Pupovac šuti o likvidaciji liječnika Ivana Šretera?
Mnogi su Hrvati odrobijali ili platili glavom svoje kulturne razlike u odnosu na Srbe. Primjerice, kako to spominje Zvonimir Despot u Večernjaku, liječnik Ivan Šreter je u bolnici u Lipiku, pacijentu Stevi Majstoroviću u zdravstvenom kartonu kao zanimanje upisao “umirovljeni časnik”. I fasovao 50 dana ugodnog komunističkog pržuna. Jer je “na javnom mjestu pisanjem omalovažavao socijalističke patriotske i nacionalne osjećaje građana”. I baš spomenuti nacionalno diskriminirani Hrvat u Hrvatskoj, postao je šef pakračkog HDZ-a i šef Kriznog štaba (ili stožera) za Zapadnu Slavoniju.
Uoči napada na Pakrac, četnici su postavili barikadu na cesti, zarobljeni Hrvati odvedeni su u selo Bučje, pretvoreno u logor za Hrvate, a liječnik Ivan Šreter je zatočen i mučen u napuštenoj kući u selu Branešci, nakon čega se oporavljao na uobičajenom zlostavljanju u logoru. Nakon toga, gubi mu se svaki trag.
Slavko Degoricija u svojoj knjizi “Nije bilo uzalud”, u svezi Šretera proziva Milorada Pupovca, koji se 1991. zalagao za dvojicu liječnika srpske nacionalnosti koji su na okupirani teritorij švercali medicinsku opremu. Hrvatska strana tražila je da se Pupovac zauzvrat zauzme za Šretera. “Švercere” smo jednostavno pustili na slobodu. Prema Degoriciji, Pupovac mu je nakon povratka iz Pakraca rekao: “Ne daju ga, jer im treba kao liječnik, znaš kako je, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora, puštaju Šretera.”