Šarec nikad nije imao nikakvu odgovornost: nije napisao niti jedan članak, kamoli knjigu; nije osnovao nijednu tvrtku: nikada nije putovao u inozemstvo, jednostavno zato jer je jedini jezik koji zna – dijalekt mjesta Kamnika, na sjeverozapadu Slovenije. No, on je ipak učinio jednu bitnu 'vanserijsku' stvar: imao je šest popravnih ispita na srednjoj zanatskoj školi (obrada drveta).
Hrvatska će i dalje nametati tempo u odnosu na Sloveniju. Građanu Republike Slovenije ovo je teško priznati, ali u isto vrijeme – kao politični analitičar – ne mogu zanemariti neke činjenice koje se nameću u prvom planu. Sporazum o arbitraži je godinu dana nakon objavljivanja mrtvo pismo na papiru. Pisac ovih redoaka je više puta kazao kako je 2010. godine – poput hrvatske Crkve – bio protiv arbitražnog sporazuma. Bilateralne odnose trebaju bilateralno regulirati obje zemlje: ako ih se prebaci na arbitre, konsekvence ovog čina mogu se osjetiti još desetljećima. Godinu dana nakon najave arbitražnog sporazuma, jasno je i da je Hrvatska u to doba bila bolji strateški igrač. Čovek ovdje ne bi uzimao u obzir tajnog đokera Plenkovićeve vlade, generalnog sekretara Europske komisije Martina Selmayera. Selmayer, osobni prijatelj predsjednika hrvatske vlade utjecajna je figura ali ne toliko da bi se to integralno odražavalo na diplomatsku situaciju. Paradoksalno – najveća hipoteka slovenskog naroda u tom periodu bila je – njegova vlast. Miro Cerar i Karl Erjavec vanjsku su politiku orijentirali prema davno izčezlim postulatima hladnog rata: umjesto da su se obratili Washingtonu i Bruxellesu, sve nade su stavili na Moskvu. Putin je usluge slovenskih vlasti primao ali ni jednu nije vratio. Slovenska vlast u odnosu do arbitraže počinila je toliko antoloških pogrešaka da bi to valjalo u budučnosti spomenuti u udžbenicima međunarodnog prava. U smislu kako se vanjska politika ne radi!
Karlu Erjavcu su izbori 3. lipnja otkazali mjesto koje mu ide. Naime, ostao je bez mandata saborskog zastupnika. Nikada više neće biti u poziciji da kao ministar vanjskih poslova pravi toliku štetu. Nešto slično se dogodilo i Miru Ceraru. Ali kao rošadu za ova dva pijuna slovenska duboka država (kojoj je egzistencijalni refleks uvijek bio i ostaje titioizam i privilegiji vlasti) već je pripremila novog igrača. Uprkos tome što je stranka Janeza Janše relativni pobjednik izbora, drugo mjesto usvojila je lista Marjana Šareca za koga unazad 10 mjeseci niko nije ni znao. On ima potencijal napraviti koaliciju od posttitoističkih slovenskih stranaka (ima ih pet) i dubokoj državi osigurati još jedan mandat. Janezu Janši čiji je program sistematsko razgrađivanje posttitoističke države nekadašnja nomenklatura nikada neće prepustiti vladanje. Ona kontrolira ekonomiju, bankovni sustav, medije i ima posvemašnju vlast. Umjesto njega doći će Marjan Šarec (ili neko u njegovo ime).
Ali NEGATIVNA SELEKCIJA ? Još jednu godinu nazad znali su ga samo oni ispred kojih je imitirao komički lik ‘Serpentinšeka’, poluinteligentog seljaka kojem je »poslanstvo« vrijeđati žene. To je činio na svadbama ili na seoskim feštama (https://www.youtube.com/watch?v=As_vFA5f9sk). Marjan Šarec nikad nije imao nikakvu odgovornost: nije napisao niti jedan članak, kamoli knjigu; osnovao nije nijednu tvrtku: nikada nije putovao u inozemstvo, jednostavno zato jer je jedini jezik koji zna – dijalekt mjesta Kamnika, na sjeverozapadu Slovenije. Sa svojim referencama Marjan Šarec nikada ne bih bio prihvaćen na bilo kojem opisu odgovornog radnog mjesta, bilo domaće ili međunarodne tvrtke. No, Marjan Šarec ipak je učinio jednu bitnu ‘vanserijsku’ stvar: imao je šest popravnih ispita na srednjoj zanatskoj školi (obrada drveta). Autoru ovih redaka povjerio je tu vijest netko tko je istodobno pohađao istu školu. Inače, to je postalo javnom tajnom u slovenskim medijima.
I može li takav čovjek biti premijer suverene države? To je moguće samo zato što Slovenija provodi potpuno retitoizaciju društva, dok je negativno odabiranje jedan od osnovnih ‘kriterija’ koji omogućuje, da pojedinac napreduje u takvoj sredini. Razlika između Slovenije i većine Europske unije leži u činjenici da je negativni odabir (negativna selekcija) ono što omogućuje političku i svestranu društvenu promociju pojedincima. Ovo je najgora perspektiva za budućnost zemlje 28 godina nakon prvih demokratskih izbora 1990. Na primjer, Karl Erjavec bio je primjer negativnog izbora: njegov intelektualni doseg bio je na razini šefa općinske uprave jedne od slovenskih općina. Ali u postkomunizmu Slovenije, četiri mandata obavljalo je najvažnije političke funkcije. Bio je član svih stranaka koje su postojale u Sloveniji od 1990. do 2018. godine: bio je član svih vlada. Stalno je lagao biračima (u 2008. godini je, prije izbora, obećao umirovljenicima 1000 eura mirovine: danas je prosječna mirovina u RS oko 600 eura). Tek kada su njegove laži došle do ekstremne točke asimptotskog približavanja nuli birači su ga odbacili. Suvišno je navoditi, da je Karl Erjavec jedan najuvjernijih posttitoista u Sloveniji. U isto vrijeme je i Putinofil. Zato mu je u novoj vladnoj konstelaciji obećana važna funkcija u UN-u.
Bitni elemenat vladajuće koalicije Marjana Šareca je Alenka Bratušek. Poslije nekoliko mutnih kombinacija postala je premijer u 2013. Posebno je poznata po činjenici da je odmah nakon njenog imenovanja izbio skandal. Ispalo je da je plagirala magisterij, a bilo je tako očito da je to bilo izvan svake ‘racionalne sumnje’ (reasonable doubt). To su utvrdili stručnjaki za kontrolu autentičnosti univerzitetskih radova i diploma. Sljedeći je skandal bio pronevjera vladinih zapisnika uz pomoć kojih je Alenka Bratušek samu sebe kandidirala za europskog povjerenika (ljeto 2014.). Ali hladni tuš za čitavu naciju tek je uslijedio. Kada je 6. listopada 2014. Alenka Bratušek bila na saslušanju za funkciju europskog povjerenika (https://4d.rtvslo.si/arhiv/na-tretjem/174298072), bio je to najgori performans kojeg je Europski parlament ikad vidio – a vidio je mnogo stvari! Iako je Bratušekova govorila na slovenskom jeziku (druge jezike nezna), njezina je prezentacija bila katastrofa: takvo mnoštvo neinteligentnih rječi u tako kratko vrijeme šokiralo je auditorij Europskog parlamenta. Nije uvjerila ni jednog parlamentarnog zastupnika ali je osramotila svoju zemlju. Europski parlament prepoznao ju je kao potpuno nekompetentu osobu unatoč tome što ju je otvoreno podupro predsjednik Europske komisije, Juncker. No, upravo u vladi Marjana Šareca ponovo je predviđena za povjerenika na mjestu Violete Bulc koji taj posao obavlja sada.
Slovenija je žrtva negativne, postkomunističke selekcije, u kojoj “nova klasa” (Milovan Đilas) vlada naprijed, bez obzira na posljedice. Postoji jedna pozitivna stvar: Hrvatski se ne treba plašiti zbog svojih vitalnih interesa na slovenskoj granici. Nitko naime ne može učiniti toliku štetu Sloveniji kao njena vlada.
Preview YouTube video Ivan Serpetinšek – Zenska resnica