Terorizam pred našim vratima

0
250
Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Za razliku od hrvatskih pesimista i optimista, realisti nas govorom šutnje upozoravaju da stvari mogu otići do vraga, neočekivano i nepredvidivo. Neželjeni scenariji sa šokantnim vijestima s barcelonske La Ramble, mogu se u trenu preseliti na dubrovački Stradun, hvarsku Rivu ili pak na Opatijsku rivijeru. Kakve bi to sve posljedice imalo za kolabirajuće hrvatsko gospodarstvo, bolje da i ne pomišljamo...

Teroristički napad na La Ramblu, prekrasnu pješačku zonu u Barceloni, zapravo njezinu žilu kucavicu,  može se, lapidarno rečeno, sažeti u dvije riječi: “Već viđeno”. Izvještaji u medijima napisani su po istoj shemi koja oprilike glasi: “Prema posljednjim informacijama poginulo je 13 ljudi, a više od 100 je ranjeno, od kojih je 15 u kritičnom stanju.” Nakon informacija o broju pregaženih, slijede vijesti da policija traga za vozačem kombija koji je nakon vožnje po pješacima, napustio kombi i jednostavno pobjegao. Svjedoci nesreće prenijeli su medijima da se  “bijeli kombi pojavio niotkuda”, da je “jurio rušeći sve što je mogao ispred sebe”, te da su ljudi “padali kao pokošeni”. Opisana situacija podsjeća na kamiondžiju iz Berlina koji je vozio po građanima koji su došli na Božićni sajam prije osam mjeseci. Šokantne ekspresionističke slike završavaju uobičajenom konstatacijom da je Islamska država preuzela odgovornost za napad u La Rambli. Tako je javila propagandna agencija islamističke skupine Amaq. Nakon Amaqova preuzimanja odgovornosti za teroristički napad u Barceloni, obično se oglašava naše Ministarstvo vanjskih i europskih poslova da, prema saznanjima, među poginulima – nema hrvatskih državljana.

Dan nakon šokantnog terorističkog napada imali smo priliku čitati o valu hapšenja koje je provela tamošnja policija. Riječ je o mladićima s islamskim imenima i arapskim prezimenima koji dolaze iz siromašnih prigradskih četvrti. Svi su oni, tvrde njihovi roditelji, bili fini i pristojni dečki, željni poštena rada i mirna života, ali su zavedeni, indoktrinirani, pa su se povezali s pogrešnim ljudima i debelo zastranili. Uglavnom je riječ o doseljenicima iz susjednoga Maroka koji obavljaju poslove koje običan Španjolac ili Katalonac ne želi raditi. Nakon provedenih hapšenja, postupno izlazi na vidjelo da se radilo o dobro organiziranoj i uvježbanoj terorističkoj skupini koja je već dugo planirala napad na najpoznatiju pješačku zonu u Barceloni. Ponegdje se može pročitati kako je CIA već prije pola godine upozorila španjolsko Ministarstvo unutarnjih poslova o pripremama terorističkih napada.

Loading...

Britanski i njemački mediji obično idu korak dalje, pa su donijeli podrobne informacije i reportaže o tome da je, navodno, mozak ekipe, imam Abdelbaki Es Satty iz malog mjesta Ripoll na obroncima Pirineja, uz francusku granicu. Navodno je imenovani imam već dobro poznat katalonskoj policiji zbog krijumičarenja hašiša iz Maroka, zbog čega je odležao dvije godine u zatvoru. Neobični imam iz Ripolla, poznat je inače po skromnom, isposničkom načinu života. Ostaje otvoreno pitanje, je li oduševljenje za hašiš nastalo čitanjem poznatog eseja Waltera Benjamina i kako poslovanje s hašišom uskladiti s doktrinom svete knjige Kuran koju dotični propovijeda u džamijama. Epilog terorističkog napada na prekrasnu La Ramblu potvrđuje da nekoliko kilometara od grada, koji na vrhuncu turističke sezone diše punim plućima hedonizma, žive također mladi ljudi, isposnici i “ratnici” Allaha, spremni žrtvovati ovozemaljski život za život vječni. Djevice koje ih čekaju u nebu, daleko su ljepše od “kurvetina” koje se šepure u bikinijima ili pak u toplesu po katalonskim plažama. Dokle god budu postojali mladići koji su spremni žrtvovati krhki ovozemni život za život vječni, gledat ćemo nove nastavke već viđenoga serijala. Tijekom adventskih i božićnih sajmova, napadi će se pretežno odvijati na sjevernom dijelu Europske unije, dok će u vruće ljeto vrijeme stradavati kupači na obalama Mediterana.

Dok gospodarski razvijena Europa živi u šoku od strahota terorizma, hrvatska javnost je već oguglala na šokantne vatrene stihije koje gutaju čitava sela i prigradska naselja. Kao što su prije tri tjedna vatrogasci nadljudskim naporima uspjeli obraniti Split, ovih dana na sličan način su uspjeli obraniti Drniš. U međuvremenu svima je postalo jasno da nas od novih požara može sačuvati samo dragi Bog.

Naši mediji, međutim, javljaju drugu šokantnu vijest, gdje je očito i svemoćni Bog nemoćan, da, naime, zbog naglog porasta broja turista, Hrvatska “puca po šavovima”. Padaju rekordi noćenja u Istri, na Plitvicama, a Turistička zajednica Dubrovnika javlja da je situacija postala alarmantna, jer zbog prevelikog broja turista postaju i sami kulturni spomenici ugroženi. U Španjolskoj je, primjerice, prije tri tjedna objavljeno da im dolazi previše turista, te da uvode posebne mjere ograničenja kako bi se smanjio broj dolazaka turista. Turistički laissez-faire razmahao se diljem Lijepe naše, a njegove posljedice sve više osjećamo na kulturnoj devastaciji koja je produkt jednog takvog oblika poslovanja. Kao što napisa duhoviti Ante Tomić, dobri Bog na nebesima smilovao se svom vjernom katoličkom narodu rekavši kako “ima i gadnijih načina da zaradite novac”, nego što je slučaj s turizmom. Hrvatski pesimisti reći će, dobro je da nam barem negdje ide, dok će optimisti, po običaju elaborirati dugoročne strategije razvoja koje nikada neće zaživjeti, ali će trošiti za znanstvene studije novac što su ga zaradili konobari i sobarice, čestiti porezni obveznici koji uredno pune državni proračun.

Za razliku od hrvatskih pesimista i optimista, realisti nas govorom šutnje upozoravaju da stvari mogu otići do vraga, neočekivano i nepredvidivo. Neželjeni scenariji sa šokantnim vijestima s barcelonske La Ramble, mogu se u trenu preseliti na dubrovački Stradun, hvarsku Rivu ili pak na Opatijsku rivijeru. Kakve bi to sve posljedice imalo za kolabirajuće hrvatsko gospodarstvo, bolje da i ne pomišljamo. Kada je prije dvije godine na 66. dubrovačkim ljetnim igrama trebao biti izvođen poznati francuski dramaturg i romanopisac Michel Houellebecq, Ministarstvo unutarnjih poslova izdalo je priopćenje da bi izvedba Houellebecqove „Elementarne čestice“ predstavljala “sigurnosni rizik”. No, tadašnji gradonačelnik Dubrovnika, Andro Vlahušić, rezolutno se usprotivio zabrani, rekavši da je Dubrovnik uvijek bio slobodan grad, bez cenzure: “U vrijeme Republike, Držić je bio neprijatelj sustava, no ipak nitko nije zabranio njegove predstave. Houellebecq je opstao. Ako moramo nešto malo više i platiti, nema veze”. Houellebecqova „Elementarna čestica“ ipak je izvedena na Dubrovačkim ljetnim igrama, a daleko šokantnije od samoga teksta bila je režija kontroverznog Ivice Buljana, koja je obilovala scenama agresivnosti, golotinje i seksualnih perverznosti. Vlasnik uglednog dubrovačkog restorana Orhan, fini gospodin Dominik Kuzma, zabranio je pristup u svoj restoran ravnateljici dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, gospođi Mani Gotovac s obrazloženjem da je građanima Dubrovnika nametnula izvanredno stanje: “Oni su okupirali grad koji živi od turizma, stavili nas sve pod izvanredno stanje, s predstavom visokog rizika. Sedamdeset policajaca i sedamdeset glumaca. A moja cijela obitelj živi od turizma, cijela Hrvatska od toga živi. To je ista situacija kao 1991. godine, samo bez pucanja! Ni u ratu nije bilo toliko policajaca u Gradu kao tih dana.”

Ovih dana mogli smo pročitati kako je crnogorski muftija Rifat Fejzić pozvao džihadiste iz cijeloga svijeta da dođu živjeti u Crnu Goru. Elem, simpatični muftija, inače deklarirani protivnik Islamske države, nudi opću amnestiju zalutalim ovčicama i poziva ih da se vrate na pravi put. Muftija je, međutim, zaboravio na jednu stvar da, naime, džihadisti nisu brali ljubičice u Islamskoj državi na području Sirije i Iraka, nego da su tamo počinili brojne zločine nad lokalnim stanovništvom, protjerali najstarije kršćanske grupacije, uništili kulturne spomenike. Valjda bi za takva (ne)djela trebali negdje i odgovarati? U kojoj bi mjeri dolazak bivših džihadista u Crnu Goru ugrozio Dubrovnik kao europsku turističku Meku, drugo je složeno pitanje za ozbiljnije analize i studije.

Svima nam je jasno da ni izbliza ne raspolažemo sigurnosnim mehanizmima koji bi mogli spriječiti takve neželjene pojave. Čisto sumnjamo da će politički moćnici iz Bruxellesa učiniti nešto za obranu svojih rubnih područja, s obzirom da su godinama njihovi sofisticirani eksperti usredotočeni na tihi rat s umreženjima potencijalnih terorista. Za sada se naš “klasni neprijatelj” fokusirao na podmetanje požara. Šokantnije od zgarišta koja ostaju kao posljedice takvih fenomena je nefunkcionalnost obrambenih mehanizama. Dok je hrvatska Vlada, zaokupljena teškim pitanjima koje ćemo borbene zrakoplove kupiti, premijer nam je poručio sredinom srpnja da imamo dovoljno kanadera, te da su nam potrebniji vojni avioni. Valjda je htio reći da moramo bombardirati “isilovce” u iračkim i sirijskim brdima, kako ne bi došli u diskače na Hvaru i Dubrovniku ili zapartijali na Zrću. Neposredno nakon premijerove izjave da imamo dovoljno kanadera, uslijedile su lavine požara, zastrašujuće vatrene stihije. Došlo je do prvog otvorenog nesuglasja između predsjednice i premijera o provedbi sigurnosnih mjera, angažiranju vojske i policije u gašenju požara. Bojim se da bi uskoro požari mogli postati tabu tema u Hrvatskoj, kao što je jedno vrijeme bio slučaj s plagiranjem.