Ako Hrvatska propadne, hoće li nestati Srbi u Hrvatskoj? Svako zlo za neko dobro. Zašto se opcija konačnog rješenja aplicira samo prema Hrvatima? Nezgoda je što je danas hrvatska samosvijest proporcionalna broju Srba u Hrvatskoj.
Iza nas su još jedni dani mrtvih i svetih. Naravno da je među takvima Srba više nego Hrvata, ali živi odlaze na grobove svojima, pa neinformirani turisti steknu dojam da je genocid proveden nad Hrvatima. Ima nekoliko godina kako nisam sreo Srbina, uključujući Srbe u Hrvatskoj. Nije da se izbjegavamo, nego Srba jednostavno više nema. Tko ih može napripraviti za toliko genocida? Prije pet godina, tamo negdje iza Siska, moja široka hrvatska dinarska glavurda uočila je šiljatu pojavu kako se iskrada iz šume Brezovica i odmiče udoljem. Usko lice, uska glava, slika današnje Hrvatske, kao da ga napravio neki Karađorđević. Tko je taj lik sa stisnutim mozgom? Skriveni Srbin u Hrvatskoj, koji se sklonio u šumu? Koliko pamtim, svi su Srbi za Oluje i nakon Oluje protjerani iz Hrvatske. Oluja je za njih konačno rješenje, barem na papiru. Pritrčao sam iznenađen, a nesretnik se uplašio. Reagirao je pozitivno, pregazio Unu, i tako jednostavno prestao biti Srbin u Hrvatskoj. I onda taj novopečeni bosanski Srbin hoće natrag u zemlju iz koje je protjeran! Čovječe, samo sam te htio pozdraviti! I tako ponovno imamo konflikt na ligvističkoj razini. Jeli taj lik Srbin u Hrvatskoj, Bosanski Srbin, ili ipak Srbin iz Srbije? Rahmetli Aleksandar Vučić je u pravu. Srbin je samo Srbin, i ništa više od toga. Iza Une, do Drine, i iza Drine. Svi su Srbi zapravo Srbi protjerani iz Hrvatske, koja opet ne postoji. I oni kojima je Kosovo kolijevka Srba i Srbije, protjerani su iz Hrvatske. Srbi su tako najportabilniji narod u povijesti. Nisu se prije Oluje spakirali, nego su stalno spakirani. Malo je teško za shvatiti, ali ako sve gledate kroz prizmu Srpske pravoslavne crkve, sve to ima smisla. Ako su Srbi protjerani iz susjednih zemalja barem na lingvističkoj razini, time generiraju svoje pravo na sve te zemlje. Dovoljno je da se unzipaju.
Iako je uska poput Srbina, još i trula i lako probavljiva, Hrvatska je iz nekog razloga Srbima i/ili Srbijancima kost u grlu. Srbi u Hrvatskoj skrojili su Hrvatsku po svojoj mjeri. Stiskali su je još više, ali je pokrenuta ta nesretna Oluja. Otrpjeli su Srbi i Hitlera i Staljina, ali ih još uvijek žulja naš prvi predsjednik Ante Pavelić. Veliki problem u svakom smislu, pa se to prenosi i na lingvističku razinu, unutar hrvatskog jezika, koji je po Srbima zapravo srpski, što nije daleko od istine, jer je ovakav hrvatski nikakav, kao i današnja Hrvatska do Une. Srbima je i ustaški hrvatski jezik zapravo srpski jezik. Da je hrvatski jezik promašaj, dokazuje njegova sličnost sa srpskim. A da zapravo ne postoji srpski jezik dokazuju Lužički Srbi – polovica njih govori češki, a druga polovica poljski. Jedna polovica te neobične etničke skupine tvrdi da je češki zapravo srpski jezik, a druga polovica tvrdi da je poljski jezik zapravo srpski. Veselim se budućoj tezi da je albanski jezik zapravo srpski. Srbi svi i svuda! Dakle, humanoidi prisutni u Hrvatskoj i duhovno (?) prisutni u Srbiji vode se i kao Srbi u Hrvatskoj, za njihove potrebe obrnute diskriminacije, odnosno lagodnog života bez rada i muke, a dalje od toga Hrvatska za dobar dio njih ne postoji. Oni su poput djece koja ne vole svoje roditelje, ali prihvaćaju nasljedstvo. U novoj reviziji Daytonskog ugovora, Republika Srpska u BiH treba postati Entitet Bosanskih Srba, što vjerojatno iritira oba Milorada, kao i Aleksandra Vučića, koji je podrijetlom Srbih, ali uspješno skriva tu pozitivnu crtu svoje zavičajnosti. Razvojačeni četnik više se niti ne sjeća da je bio ratoborni pobočnik vojvode Vojislava Šešelja.
Daltonska SPC ne prepoznaje Hrvatsku
Još nisam čuo da neki srpski svećenik za “pravoslavni” blagdan uputi čestitke Srbima u Hrvatskoj, ili na bilo koji drugi način spomene ili prizna postojanje Hrvatske, nego šalje dobre želje Srbima u Dalmaciji, Srbima u Slavoniji, i tako redom. Srbima u svim srpskim zemljama, kako ih vide. Ima tu u određenoj mjeri estetske pristojnosti. Zanimljivo je da mnogi Srbi i/ili Srbijanci ne prepoznaju Hrvatsku, ali je za iste postojala Nezavisna Država Hrvatska. Trajala je kratko, ali je utisnuta u sjećanje svih Srba. Bože, kako su četnici bježali pred ustašama! Naša famozna ratna NDH otela se zaboravu jer je na svoj način veličaju Srbi i Srbijanci. Govorimo o godinama kada je Srba u Hrvatskoj bilo više nego Hrvata, a onda je manjina provela genocid nad većinom. A Srba je u NDH bilo toliko, da ih nakon genocida ostalo dovoljno za novi genocid, a neću se iznenaditi ako se među nama skrivaju Srbi za treći genocid nad Srbima u Hrvatskoj. Eto, Milorad Pupovac, predstavnik preostalih, posljednjih Srba u Hrvatskoj, najviše se boji novog pogroma nad Srbima u Hrvatskoj. U terminološkoj zbrci koju Srbi proizvode, današnji pojam Hrvatske prihvaćaju samo uvjetno, koliko je potrebno za konstrukciju da su “iz Hrvatske tijekom Oluje protjerani”. Živjeli su u Republici Srpskoj Krajini, posve izvan Hrvatske, ali su ipak protjerani iz Hrvatske? Time se dovode u kontradikciju da su prognani iz zemlje koja zapravo ne postoji, koju su negirali, pa se može reći da su ih prognali Hrvati, ali ne može niti to, jer ne postoje niti Hrvati, koji su zapravo Srbi, pa je u tome začaranom krugu Ustaški pokret i obrana Hrvatske za Domovinskog rata zapravo nutarnje veleizdaje na razini srpstva. Nikako mi nije jasno zašto Srbi svoje nutarnje probleme Ustaškog pokreta prevaljuju nepostojećim Hrvatima?
Ponovno na najvišoj razini Srbije i Srpske pravoslavne crkve imamo četničku i velikosrpsku tezu da je Srbija tamo gdje žive ili su pokopani Srbi, gdje živi barem jedan Srbin, koji je slučajno preživio genocid, ili je neki Srbin tamo živio, pa i zanoćio, ili je slučajno tamo ukopan. Srbi se u našem susjedstvu pojavljuju kao proizvedeni kolektivitet tek krajem 9. stoljeća, kao odgovor Bizanta na Branimirov prelazak Rimu. Objektivno gledano, na fiziološkoj razini, Srbin ne može negdje provesti niti jedan dan a da ne zapiša teritorij. Cijela Zemlja je zapravo gigantski srpski pisoar. Veselim se izrazu lica posrbljene Angele Merkel kada će srpski gastarbajteri formirati nekakav novi Istočni Berlin, a nije tajna da su Srbi prisutni i u Beču, gdje će uskoro s njima ući u velike probleme kaplar Sebastian Kurz. Nositelji autonomaškog pokreta u Istri, u odnosu na hrvatsko državnopravno naslijeđe, bili su talijanski fašisti i jugoslavenski orjunaši, a danas su to uglavnom Srbi u Istri, koji su za sada podskupina Srba u Hrvatskoj, iako Istra nije hrvatska zemlja. Zanimljivo, Srbi u Istri osjećaju se Istrijanima, a Srbi u Hrvatskoj ne osjećaju se Hrvatima, niti 1 posto. Srpskom “istarskom” autonomaštvu pridodaju se i “Istrijani” podrijetlom Srbi, kao i Talijani priženjeni Srbima ili Srpkinjama. Već po poznatoj matrici, među predstavnicima talijanske manjine u Istri imamo osobe priženjene iz obitelji umirovljenika JNA, pa i KOS-ovaca. Odnosi su toliko isčašeni, da danas Hrvati moraju slijediti tu matricu, tražiti katoličku ravnotežu u Istri kroz tezu da je Istra talijanska, i da zajedno s okupiranim Slobodnim teritorijem Trst treba biti vraćena u državni sastav katoličke Italije, što je naš prvi predsjednik Pavelić svojevremeno mudro proveo. Bitka za Savudrijsku valu samo je slovenska obmana, koja nas treba udaljiti od pomisli da je došlo vrijeme da se katolička Istra i katolička “slovenska” obala priključe matici Italiji. Koga briga što ćemo mi Hrvati nekome pokloniti? Zašto su antifašisti u Hrvatskoj zapeli da Istra ostane u Hrvatskoj, dok istovremeno Hrvatsku ne priznaju? Kao, antifašisti su vratili Istru u sastav Hrvatske, a onda su Hrvatsku poništili. Zašto populacija hrvatske Istre i “slovenskog” primorja (Slobodna zona Trst) treba živjeti u Hrvatskoj ili u Sloveniji, ako bi istoj populaciji u Italiji bilo bolje, i još bi morske granice na sjevernom Jadranu bile značajno pojednostavljene. Kako se dogodilo da Tršćanski zaljev prestane biti talijanski? “Partizanski” pohod na Trst ostavio je svoj trag otimačine tuđeg.
Imamo nepristojnost da vodeći političari Srbije našeg kardinala i blaženika Alojza Stepinca, koji je na svoj način bio Jugoslavenčina, Srbin u Hrvatskoj, nazivaju ustaškim vikarom, u negativnom smislu, kao da se Ustaški pokret u svojoj pobuni protiv “nebeske Srbije” digao protiv samog Boga. Nasuprot primitivizmu čelnika Srbije, vrh Hrvatske treba hladno otvoriti pitanje državnopravnih temelja Srbije, koja se preklapa s teritorijem koji je stoljećima pripadao Turskoj, koji je korijenski Beogradski pašaluk, koji moćnoj Turskoj treba biti vraćen. Neću se iznenaditi ako Srbi pred Turcima ponovno pobjegnu u planine, a Hrvati ponovno izađu na Kosovo polje. Nadam se da su Hrvati danas pametniji, i da ih Izetbegović mlađi i Šešelj mlađi neće uvući u novi rat protiv Turske. Ako Srbi i/ili Srbijanci, i/ili Srpska pravoslavna “crkva”, ne prepoznaju Hrvatsku, zašto Hrvati trebaju prepoznati nekakvu Srbiju, ili Republiku Srpsku? Ako je povratak Sarajeva u Tursku uvjet naše kontrole nad Neumom, zašto bi to nas smetalo? Bilo bi krasno na našim zapadnim i istočnim granicama imati Italiju i Tursku, a kako bi prošle izmišljene slavenske nacije, koga briga za to? Do kada ćemo ginuti za imperije pastirskih skupina? I, kome trebaju Srbi u Hrvatskoj koji ne prepoznaju Hrvatsku? Zar nije bolje da umjesto njih prihvatimo izbjeglice s Bliskog istoka? Kojima ne pada na pamet negirati Hrvatsku, koji svoje prigodne čestitke upućuju na razini Hrvatske, uz poštivanje ove najuže Hrvatske do Une, koju nije uspjela pokoriti niti silna Turska. Vrijeme je da se zapitamo gdje je bio naš interes u potiskivanju Turske, i jesmo li ovako ostali i bez Bosne i bez Hrvatske? Vidite, dok je bilo Turske, Hrvati su kao katolici u njoj bili tiho, ali tada pravoslavnim Srbima nije palo na pamet formirati svoje paradržave u Hrvatskoj, uključujući BiH, niti uz podršku Beča.
Crne rupe hrvatstva i srpstva
Problemu identiteta različite znanstvene discipline prilaze različito. Što je to hrvatstvo, a što je to srpstvo? Hrvatstvo ima svoju evoluciju, od Edena na ovamo, dok je srpstvo ostalo u okvirima njegove početne zadaće s kraja prvog milenija. Jer, kada je riječ o srpstvu, nije to identitet na bazi nekog svojstva ili više njih, nego na osnovu zadaće, koja je od Bizanta postavljena prije tisuću godina. Srpstvo se održalo unutar sveukupne politike protiv Rima i Katoličke crkve, pa se tako rodilo u Bizantu i preživjelo Tursku, i komunizam. Rim je oslabio, Vatikan je postao strašilo za ptice, pa “Srbi antikatolici” trebaju nestati, evoluirati u nešto drugo, ali se to ne događa, nego Srbi i dalje obavljaju danas besmislene bizantske zadaće. Za dvije Jugoslavije i ta dva vala kreiranja besmislene jugoslavenske nacije, te sramotne rasne kategorije, Beograd je bio glavni grad, a Srbi dominantni, pa je jugoslavenstvo ipak ostalo okvir za posrbljivanje. I zato se raspalo. Jugoslavenstvo je bilo toliko “pravoslavno”, srpski pravoslavno, da su u drugoj Jugoslaviji muslimani odstranjeni u zasebnu naciju, da ne remete jugoslavenstvo na razini hristjana, odnosno jugoslavenstvo srpstva i srpskog pravoslavlja. Bizant, Turska, protestantizam, anglikanstvo i komunizam jačali su srpstvo, a nesretno (katoličko) hrvatstvo oslabljivao je i sam Rim, što zbog talijanskih interesa na Jadranu, što na razini nutarnjeg hrvanja s novim, kreiranim identitetima, poput slavenskog iliti slovenskog. Sve to nije oslabilo antihrvatski i antikatolički karakter srpstva. Usprkos tome, dogodilo se da relativno snažna i autonomna hrvatska nacija, katolička brana prema Istoku, postane marginalna u odnosu na sve te kreirane identitete. Srbi su ostali problem za sve zbog slabe kvalitete hrvatske nacije.
Svatko od nas je na svoj način Jason Bourne, koji ostaje normalan zato što zaboravlja i svoje mane, pa ga takva spasonosna slabovidnost može odvesti u ugodnu amneziju. Ludlumov Bourne u amneziji posve zaboravlja svoj identitet ubojice, onaj svoje skupine i svoj osobni, uključujući svoje osobno ime. Umjesto da uživa u toj blagodati, uporno traga za svojim identitetom društvenog smeća. Narod koji se ponašao kao opaki ubojica, i koji je to potisnuo u svome sjećanju, trebao bi postati bolji, u tome “suočavanju sa svojom prošlošću”, ali boljitak u našem susjedstvu ne prepoznajemo. Nitko ništa nije oprostio, nitko ništa nije zaboravio, osim što amnezija zahvaća isključivo Hrvate, kojima se natura definicija da su činili zlo, pa tek nakon što to prihvate, mogu se suočiti sa svojom recenziranom prošlošću. Takav hrvatski identitet zaista je fikcija, podmetanje drugih. Možda se naš hrvatski identitet održao samo na bolesnoj kršćanskoj razini preuzimanja nekakve krivnje, koja se prirodno uklapa uz razapinjanje? Jer, ako smo kao Iliri nekoga nagazili, to se može gledati kao dopušteno uspostavljanje reda u Domaji. Da smo ostali Avari i drugima počinili stostruko veće zlo, to bi se gledalo kao prirodna manifestacija takvog određenja. Teško se oteti dojmu da je hrvatstvo danas nekakav zadani oblik katoličkog defetizma i katoličkog pristanka na vlastito zatiranje. Institut kolektivne krivnje danas je pridržan samo za Hrvate i Poljake. Hrvatski identitet nosi sa sobom svoje istinske grijehe, napose one prema Ilirima i Avarima, ali je nekako proveden redizajn da te grijehe zaboravimo i na toj razini preuzmemo kasnije grijehe drugih.
U svih 8 debelih svezaka Opće enciklopedije JLZ iz 1981. nećete pronaći pojam “Srbi u Hrvatskoj”. Kako se samosvijest Hrvata gasila, posebno u formalno samostalnoj RH, tako su se pojavili Srbi u Hrvatskoj. Malo je neobično da su Srbi s ove strane Une “Srbi u Hrvatskoj”, a oni između Une i Drine samo Srbi. Kao da Bosna i Hercegovina nisu hrvatske zemlje. Obje te prividno različite etničke skupine skupine mogao bi pokriti termin “Srbi u NDH”. Kada malo dulje razgovarate s nekim “Srbinom u Hrvatskoj”, shvatite da je zapravo samo Srbin. Vučić je u pravu. Dobro, a kada će konačno krenuti asimilacija tih Srba koji su različiti od nas? Eto, kažu da govorimo isti jezik, da smo istog podrijetla, a ipak je nemoguće asimilirati Srbina u Hrvatskoj, niti kada se tako predstavlja. U Hrvatskoj su Srbi manjina, i možemo dopustiti njihovo pozitivno nacionalno i vjersko okupljanje, u smislu da u Hrvatskoj Srbi koriste svoja manjinska prava, ali ako idemo protiv Vučića i dalje dopuštamo pojam Srba u Hrvatskoj u nekom zasebnom obliku u odnosu na manjinske Srbe, to može biti opasno, da ne kažemo kako je nekorektno prema Srbijancima. Vidite, u Srbiji nije dopuštena manjina niti nacija “Hrvata u Srbiji”. Pretvaraju ih u zasebnu naciju Bunjevaca, s gušenjem njihovog hrvatskog određenja i hrvatskog podrijetla. Bizant je prošlost, Turska će teško ponovno prijeći Drinu, a srpski i srbijanski rat protiv hrvatske nacije provodi se i dalje, na svim razinama. I još se bosanski Hrvati islamske vjere više osjećaju Turcima nego Hrvatima.
========================================================
DNEVNIK DIVNE ZEČEVIĆ ZDUNIĆ
Domovina je pjesnički i demagoški rekvizit
Divna Zečević Zdunić, hrvatska pjesnikinja srpske nacionalnosti, autorica je zbirki pjesama Netremice (1976), Pjesme i fragmenti (1990) i Autoportret s dušom (1997), u kojima je izrazila osjećaj osamljenosti, čime je zapravo izražavala svoj osobni otpor kolektivnom identitetu. Novost je njen dnevnik “Život kao voda hlapi” – selekcija njenih dnevničkih zapisa po izboru Marije Ott Franolić i uz filter Zdunića, supruga Divne Zečević i nasljednika autorskih prava, koji je do 2026. zabranio objavu nekih zapisa Divne Zečević o poznatim suvremenicima. “Šešelj je vukodlak, a vukodlaci stvaraju povijest u krvi” – zapisala je Divna 1. kolovoza 1991. “Pričaju neki da se vodi osvetnički rat. Osvete nema. Postoje samo ubojice i žrtve.” Nadnevka 10. listopada zapisala je: “Vukovar je okružen i napadaju ga sa svih strana već 45 dana. Uskoro će 17 sati i vijesti. Poginulo je preko dvije hiljade ili dvije do tri hiljade srpske vojske u osvajanju Vukovara. Ljudi ginu ni za što. Ginu ljudi da bi sve bilo vraćeno zemlji kojoj pripada gradić… Nakon rata – prepolovit će se broj Srba u Hrvatskoj, najmanje je da će se prepoloviti; stradanja će se nastaviti i nakon rata, jer je mržnja protiv osvajača ogromna; stradat će i krivi i nedužni.” Jeli to bilo proročanstvo ili su originalni zapisi prošli neku kasniju recenziju? “U Osijek su došli neki Srbi iz Antunovca, protjerani, samo u papučama; sigurno da ima međunacionalnih lokalnih obračuna” – napisala je 21. studenog 1991. “Pao je Vukovar… U Hrvatskoj se sprema zakon o manjinama, kao da to nisu mogli odmah učiniti, možda ne bi došlo do ovog užasa, tko zna; ali – lako je moguće da bi došlo do osvajačkog rata usprkos svemu. Grupa ljudi – osjetila je silu u svojim rukama, armiju …”
Bilo da smo preživjeli avanturizam grupe ljudi, bilo da smo pretrpjeli agresiju pomahnitalog srpstva, dnevnički zapisi Divne Zečević predstavljaju najviši izraz razumijevanja sa strane srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Dalje od toga imamo nepremostive razlike u biću nacije, u koncepciji nacije. Divna Zečević pisala je na latinici, ali se dugo mučila s potrebom da svoje pjesme objavljuje na ćirilici, da ih nakon hrvatske prakse i potpune integracije u hrvatski život i hrvatsku znanost, prividno postavi u okvire srpske književnosti u Hrvatskoj. Glede najava da će njen odnos prema Domovini kao pjesničkoj izmišljotini izazvati reakcije, one su na svoj način opravdane. Naime, 3. svibnja 1991. Divna je zapisala: “Ne postoji ideja za koju bih poginula, najmanje za pjesničku izmišljotinu 19. stoljeća – domovinu! Domovina je pjesnički i demagoški rekvizit. Država, međutim, ona pripada Hrvatima; ne bih ni za državu ginula, ni za hrvatsku ni za srpsku državu.” Duga je hrvatska državnopravna povijest, ali na razini duše ipak dominiraju Domovina i Lijepa naša. Mi imamo Domovinu, a Srbi Otadžbinu, i to će tako ostati. U osnovi toga ne leži pjesništvo. Tankoćutna Divna ipak nije prepoznala kulturološki i civilizacijski značaj doma i Domovine u hrvatskom identitetu i u svakodnevnom bitisanju većine Hrvata, pa nas ne treba čuditi nerazumijevanje od strane balvana Aleksandra Vučića, pobočnika Vojislava Šešelja, kao niti sveopća protuhrvatska histerija u Hrvatskoj i šire protiv našeg određenje za dom i Domovinu, određenja koje nije postavio prvi hrvatski predsjednik, nego se takvome određenju priklonio, što je civilizacijska obveza svih nas, svih Hrvata.