Srbi trebaju ustaše za održavanje svog protuhrvatskog identiteta

0
803

Hrvate je ovih dana zgrozila vijest da su u RH prisutne stotine pripadnika Labradora samo među novinarima, pa takvih najvjerojatnije imamo i među hrvatskim biskupima. Srpska pravoslavna crkva djeluje poput Labradora - dolazi nam umilno, s pozivanjem na Hristosa, a onda ispliva opako svetosavlje. Mimikrija karakterizira i hrvatske svjetovne dužnosnike. Kriju se iza civilizacijskih vrijednosti, a zapravo su drumski razbojnici.

Kako objasniti najnovije religijske odnose jezikom najnovijeg doslovnog prijevod ranijeg prijevoda Biblije koji nije bio doslovan? Najprije je Jeronim preveo verzije svetih zapisa koji nisu bili originali, a preveo ih je onako po smislu, kako ga on shvaćao. Teba je postala Aleksandrija, jer narod ne zna što je Teba. Po svemu sudeći, moramo naučiti helenski jezik i čitati originalnu Septuagintu, odnosno onu Bibliju koju je čitao i citirao sam Isus. Kako ponovno postati Helen? Pokušao sam nekih mjesec dana biti Srbin. Nije loš osjećaj. Na sve strane je Srbija, naši su na vlasti, ustaše se pakuju i odlaze.

Dva pisma dva naroda

Loading...

Rečeno u okvirima modernog biblijskog jezika koji to nije, vremešnom srpskom vjerskom poglavaru Miroslavu Gavriloviću alias Irineju trebala su tri mjeseca julijanskog kalendara da pročita prosvjedno pismo hrvatskih biskupa, natipkano na punih pet A4 stranica. Koliko će godina pisati odgovor? Nema žurbe. Gavrilović će najvjerojatnije odgovoriti sa slijedećom agresijom Srbije na RH i BiH. “Neka ista gospoda izvole dokazati i pokazati da nema ustaški nastrojenih biskupa u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji” – izjavio je Gavrilović, i time postavio okvir za odgovor srpske crkve. Razumijete li kako Gavrilović aplicira presumciju nevinosti? Kako neki hrvatski biskup može dokazati da nije “ustaški nastrojen”? Hrvati imaju teški strateški defekt da nikada nisu izvršili agresiju na Srbiju, pa se povijest ratovanja između Hrvatske i Srbije svodi na iščekivanje nove agresije Srbije na Hrvatsku, uključujući masovne zločine, razaranja, spaljivanja hrvatskih kuća, pljačku i silovanje Hrvatica. Nije sve naše zlo u tome da najveći kreteni vode našu ekonomiju. Neprekidno stanje ugroze od strane srpstva i svetosavlja, kao i pripadno divljanje Labradora, sve je to navelo mnoge naše mlade da napuste Lijepu našu, da duhovno i duševno potrebiti mir potraže drugdje.

Dvije strane uz civilizacijsku granicu

Prelazak našeg Branimira 879. u feudalno stablo Rima otvorio je u Bizantu prostor Bugarima, a u našem istočnom susjedstvu i Srbima. Crkveni raskol dogodio se 1054. godine. Kreirao je nove vjerske i nacionalne ratove unutar Crkve. Prema Oswaldu Spengleru, stvorena su dva osnovna tipa kristjanskih nacija. U krilu Katoličke crkve slabio je nacionalni naboj, dok su takozvane “pravoslavne crkve istočnog obreda” izgradile opako jedinstvo vjere i nacije. Rusi i Srbi iskoristili su gregorijansku reformu kalendara iz 1582. da se odvoje i glede datuma kristjanskih blagdana. Carigrad je u svojim novim isturama kreirao nove paraklite, za te narode značajnije od Isusa. Kod Srba je Hristos dio kristjanske mimikrije, a sve diktira svetosavlje. Stoga smo imali pojavu da blaženi Alojzije Stepinac i ostali hrvatski biskupi, nadbiskupi i kardinali brinu za pripadnike drugih religija, uključujući Židove i Srbe, dok je ortodoksno svećenstvo srpske religije slijedilo nacionalne interese i nacionalna zastranjivanja. U nekim vremenskim razdobljima upravo je Srpska pravoslavna crkva poticala Srbe i Srbijance na nasilje prema drugim nacijama i prema drugim religijama. Asimilacijsku krilaticu Vuka Karadžića “Srbi svi i svuda”, Gavrilović je parafrizirao sa svojom izjavom: “Gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u Bosni, bilo u Vojvodini, bilo u Crnoj Gori i drugim mestima”. Koliko znamo, to je bila ideja vodilja agresije Srbije na RH i BiH. Svetosavski koncept srpstva je izvorno rasistički. Koncept Židova kao Izabranog naroda ima neku priču, ima i tragično iskustvo Holokausta, intelektualne veličine i prilično kapitala, a koncept Srba kao Izabranog naroda srpskog paraklita Save je prazno ništa. Veličanstvena povijest kristjanstva već se dogodila, davno prije Rastka. Da se tako izrazim, Apsolut koji Hrvate ili Srbe postavi za Izabrani narod gubi svoj autoritet.

Kome treba Mesija koji je Srbin?

Za svoje crkveno ime Gavrilović je uzeo Irinej, kako se u srpskom jeziku i srpskoj tradiciji izgovara Irenej – bio je biskup lyonski iz druge polovice drugog stoljeća, praktično papa svog vremena. Kao, nije Gavrilović samo pravoslavni obveznik istočnog obreda, nego je i pravovjeran. Osobno zazirem od svakog kristjanina koji za svoje crkveno ime odabere Irenej. To su u pravilu jako zaguljene osobe. Naime, Irenej Lyonski je autor dogmatskog djela “Protiv krivovjerja”, u kojemu osuđuje gnosticizam. A u nekim gnostičkim tezama, Isus nije razapet, ili je razapet njegov brat blizanac, a sam Isus sklanja se u Lyon. Svejedno, Irenej Lyonski osobno je bio nezadovoljan s Isusovom blagošću, pa je tragao za novim vehementnijim paraklitom i za novom ekstatičnijom Objavom. Šteta da nije živio početkom 13. stoljeća, kada se konačno pojavio Rastko Nemanjić, naše gore list, namjenski Mesija za Srbe. Posve je jasno da bi pravovjerni Irenej Lyonski glatko odbacio mogućnost da je Rastko bio kristjanin, a kamo li novi Mesija. Ostajem na svome konceptu: ako je Rastko novi Mesija, onda je Isus bio Hrvat. Usprkos tim i takvim pakostima srpske religije, Hrvati ne pristaju na mržnju prema srpstvu i svetosavlju, Jednostavno smo alergični na sve civilizacijske zaostatke, u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Eto, srpski Irinej vidi da su hrvatski biskupi ustaški nastrojeni, a ne smeta ga što najviši srpski svećenici pjevaju četničke zornice. Za srpske svećenike Hrvatska je fikcija, a realnost su Slavonija, Lika, Istra, Dalmacija i Krajina, zapadne zemlje u kojima žive Srbi, a tamo gdje živi barem jedan Srbin, tamo je Srbija.

Tko je mogao spriječiti agresiju Srbije?

Nitko! Jer su tu agresiju poticale sve strukture Srbije i srpstva, uključujući srpsku nacionalnu religiju. Ako niste znali, Crkva u Hrvata mogla je spriječiti Domovinski rat. Tako tvrdi Irinej. A stvarna je istina da je agresiju Srbije na RH i BiH mogla spriječiti samo Srpska pravoslavana crkva, koja je postupila suprotno. Nakon toga, nitko nije mogao zaustaviti obrambeni i oslobodilački Domovinski rat. SPC ima taj svoj ugled u Hrvatskoj. Činjenica da je agresiju Srbije na RH i BiH zagovarala i poticala SPC, dodatno je motivirala hrvatske branitelje. Još ću jedanput spomenuti očitovanje kardinala Franje Kuharića, koji se prije agresije Srbije zahvaljivao Stvoritelju na proglašenju samostalne RH bez kapi prolivene krvi. Nekoliko dana nakon pogibije hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, Gavrilovićev prethodnik Gojko Stojčević alias Pavle citirao je “umnog Srbina”, zapravo ratnog zločinca Nikolaja Velimirovića: “Ako bi se Srbi svetili ravnom merom za sve zločine koji su im u ovom veku učinjeni, šta bi morali da rade? Morali bi da žive ljude sahranjuju, da žive peku na ognju, da živima skidaju kožu, da decu seku na komade, pred očima roditelja.” (Svetosavsko zvonce, br.1, Beograd, 1991, 1-4.) Nije uman, nego umobolan. “Posle Drugog svetskog rata niko nije prisiljavao Jevreje da žive zajedno sa Nemcima u istoj državi. Srbi su, međutim, bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima u okviru Jugoslavije” – izjavio je Stojčević. “Granice te Hrvatske nisu ni istorijske ni etničke, nego određene voljom Josipa Broza Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti.”

Budalaštine ekumenizma

Ekumenizam ima svoj zavodljiv civilizacijski prizvuk, ali je u životnoj praksi obična budalaština, koja u konačnici produbljuje međureligijske podjele. Kako ujediniti različite religije, kada je nemoguće objediniti samo jednu religiju bez velikog krvoprolića. Sama Katolička crkva ima svoje brojne biskupije, nadbiskupije i svu silu crkvenih redova, koji međusobno ratuju. Za Jugoslavije smo imali neshvatljive nasrtaje petrovaca na franjevačke župe u Hercegovini. Nisu bili opasnost komunjare, nego petrovci, pa su u nekim deložacijama surađivali petrovci i udbaši. Ovih dana promatramo kako petrovci glatko preuzimaju hercegovačko svetište Međugorje, a za Jugoslavije bi zbog toga izbila pobuna. Što nam kaže Vatikan? Hvala vam franjevci što ste za Turske sačuvali vjeru u Hrvata, a sada prste k sebi, jer su vaše župe naš plijen. Jorge Bergoglio je argentinski Talijan. Došao je na čelo Katoličke crkve kao isusovac i uzeo crkveno ime Franjo, da bi na kraju nastavio vatikansku represiju nad hercegovačkim franjevcima. Crkva se dijeli od svojih prvih početaka. Isusova izvorna Objava je uništena, a kroz četiri kanonska evanđelja Crkva je pokušala uvući židovstvo u kristjanstvo, izmišljajući genealogiju Isusa koja vodi do Davida. Uslijedili su sukobi oko prirode Isusove osobe, mnogi su iskreni kristjani ubijeni ili prognani, da bi Crkva odbacila gnosticizam, odnosno svoju duhovno jaču stranu. Na prvim crkvenim koncilima događali su se potresi i raskoli, pa su tako odbačeni arijevci i ekumenski manihejci, da bi došlo do Velikog raskola u granicama podijeljenog carstva, pa su uslijedili reformacija, protestantizam, i odvajanje engleske crkve. I, nakon cijelog tog nereda kristjanstva, koje nije u stanju pridržati svoje sastavnice i sve te nepotrebno odbačene hereze, provodi se nekakav ekumenizam na razini svih svjetskih religija, što je zapravo jedna tragična komedija. Jer, u konačnici ekumenizma, Katolička crkva mora prihvatiti sve odbačene kristjanske opcije. Tako poremećeno papinstvo pod izgovorom ekumenizma čeka da crkve koje su kanonizirale ubojice dopuste kanonizaciju istinskog mučenika Alojzija Stepinca.

Kakvo bi bilo hrvatsko pravoslavlje?

Koga Srbi više mrze, Hrvate ili Albance? “Dok je Srba, bit će i Kosova! Kosovo je duša Srbinova! Zato će Kosovo i Metohija biti i ostati naša zemlja, jer su tu naša Golgota i naš Jeruzalem” – izjavio je Gavrilović prije dvije godine, u svojoj Božićnoj poslanici. Kada pokušavamo razumjeti neko vrijeme, pametno je sagledati neku alternativnu povijest i alternativnu budućnost. Da su Hrvati ostali unutar bizantskog feudalnog stabla sve do pada Carigrada u svibnju 1453. godine, Hrvatska bi se protezala od Trsta i jadranskih otoka do današnje Bugarske. Carigrad ne bi imao nikakvu računicu da kreira srpsku naciju i svetosavlje, nego bi podržao Hrvate kao svoju isturu na zapadu, prema Rimu. Zacrtani (hrvatski) patrijarh Sava ili Drava postao bi hrvatski paraklit i osnivač autonomne Hrvatske pravoslavne crkve, temelj hrvatskog svetosavlja i hrvatske nacije. Nakon odvajanja Hrvata od Bizanta, koncept Save apliciran je na tadašnjem marginalnom plemenu Srba, koje će pokušati proširiti srpsko svetosavlje i na Savu i na Dravu. Bilo bi krasno da smo ostali iliti postali pravoslavci, da Istru nikada nismo prepustili Italiji, da se NDH stoljećima prostirala između Trsta, Beča, Pešte i Sofije, i da 1945. krasno isprašimo nekakav Ustaški pokret u Srba, uz Križni put za Srbe, koji isti Srbi uporno sanjaju a nikako da se dogodi. Zamislite Istru koja nije bila fašistička istura Mussolinija, nego ponos Hrvatske. Da je Turska pokorila hrvatske zemlje kao pravoslavne, Hrvati bi uživali punu toleranciju kao sastavnica bizantske zajednice crkava. U svakom slučaju, Hrvatska bi zapravo bila nešto poput Austrougarske. Pruga za Tursku i Bliski istok nesmetano bi prolazila kroz Hrvatsku, bez ikakve potrebe da Hrvatska postane uzrok svjetskih ratova. Sarajevski atentat nikada se ne bi dogodio! Izostao bi Veliki rat, a Drugi svjetski rat bio bi prvi svjetski, i posve zaobišao Megale Hrobatia. Hrvati su se dragovoljno podveli Rimu, da bi nas isti Rim izigrao, a krajnja je poruga vatikanska komisija sa pravoslavnim Srbima, za kanonizaciju hrvatskog blaženika Alojzija Stepinca. Ne, hvala! Ne trebamo katoličkog sveca s pečatom svetosavlja.

Mit o Kosovu

Srbi su proglasili svojim ono što je u krizi Bizanta bilo izloženo pljački za svakoga. Tamo gdje je jedan Srbin, tamo je Srbija – to je odrednica takozvanog Dušanovog carstva. Prepliva jedan Srbin Korintski zaljev i Sparta je srpska. Zacrtaju Srbi da je sve njihovo do Dubrovnika, a ono je prije bitke na Marici iliti Černomenu iz rujna 1371. godine, srpska vojska iskrvarila u lipnju, u bitci za Skadar, koji nije osvojila. Silnog li carstva! Jedva da je to bila kneževina. Turcima su se na Marici suprotstavili zapadni Bugari i Albanci, dok su se u bitkama na Kosovu polju i Nikopolju Srbi borili na turskoj strani. U hrvatskoj famoznoj Bitci na Kosovu polju, hrvatskoj (bosanskoj, katoličkoj) strani od Srba se pridružio samo Lazar Hrebljanović, zato što je bio obvezan to učiniti po tadašnjem feudalnom pravu – ne samo da nije bio car ili kralj, zemljoposjednik Srbin Lazar sa svojim OPG-om srednje veličine bio je slabiji vazal hrvatskih Kotromanića. Mit o “srpskoj bitci protiv Turaka na Kosovu polju” ulazi u red najvećih povijesnih krivotvorina, slično srpskom antifašizmu za Drugog svjetskog rata, kada su partizani prisiljeni napustiti Srbiju, da bi Srbiju oslobodili Bugari, Albanci i Ukrajinci. Srpski mit o srpskoj bitci na Kosovu polju je krađa veličanstvene hrvatske prošlosti i hrvatskog državnopravnog prava na zemlju, u kojoj su sukobi s Avarima, Bugarima i Turcima bili tadašnja najviša razina svjetske povijesti. Kao što je bizantski Carigrad jačao Srbe za potrebe suzbijanja Hrvata i Rima, slično je postupila turska Porta. Zapad je progutao mnoge srpske bajke, jer je na njima gradio svoj projekt Srbije kao prometne smetnje, prvenstveno za njemački i austrougarski interes.