Simboli nestajanja

1
643

Uvijek se u Hrvatskoj uslijed skretanja s planski trasiranog političkog puta loše prolazilo, usprkos ljepotama drugih pravaca i bogatstava hrvatskih prostora duž njih. Poput usuda i kazne povijesnog prisvajanja prostornih bogatstva na dugom isto tako povijesnom putu prema istočnoj jadranskoj obali. Poput geografije koja određuje sudbinu, poput Oliverovog pogleda u daljinu, poput mora i kamena koji dišu i pisme koja nas vodi

Vožnja po Hrvatskoj izvan autocesta, velikih gradova i ustaljenih pravaca kretanja ljudi uvijek iznova pokazuje pomalo već zaboravljene posebnosti i ljepote, ponovo otkriva bogatstva koja ostavljamo, svaki put potvrđuje vrijednosti koje ranije nismo uočili i osjećaje koje smo napustili, nostalgično vraća idilična vremena puna života, školske djece i vjerovanja kako će Hrvatska postati, kao u poslijeratnim idealističkim i idiličnim pobjedničkim vremenima i pjesmama, obećana zemlja koju nikad nitko neće napuštati. Izmjenjuju se slike brda, planina, visoravni, nizina, ravnica, krša, jezera, obala, otoka, rijeka, potoka, ponornica, izvora, šuma, šikara, makije, strmih i blagih padina, prisojnih i osojnih strana, krških polja, ponikava, aluvijalnih poplavnih riječnih nizina, uskih prolaza, krških vrleti, gorskih prijevoja, „beskrajnog” kamena… nevjerojatnog bogatstva, raznolikosti i vrijednosti kojih u brzoj, opterećenoj s puno toga egzistencijalnog i nemilosrdnoj svakodnevnici većina prolaznika uglavnom nije niti svjesna.
Poput antologijske velikog Olivera posvećene moru, ljepoti, ljubavi i pripadanju. Tragovi u beskraju, moru, kamenu i našim srcima i pogledi prema moru koji donose smiraj, smisao, pismu, daljinu i budućnost koja ne bi trebala biti upitna. Poput otkucaja u kamenu.
Ka i uvik gledan more ovu tajnu koja diše ovu mrižu sto me vuče u tamne dubine sve kroz pismu u daljine
Uvijek se u Hrvatskoj uslijed skretanja s planski trasiranog političkog puta loše prolazilo, usprkos ljepotama drugih pravaca i bogatstava hrvatskih prostora duž njih. Poput usuda i kazne povijesnog prisvajanja prostornih bogatstava na dugom isto tako povijesnom putu prema istočnoj jadranskoj obali. Poput geografije koja određuje sudbinu, poput Oliverovog pogleda u daljinu, poput mora i kamena koji dišu i pisme koja nas vodi.

Ne skretati s puta

Loading...

Sloboda pjesme, prostora, vremena, pripadanja, misli i ritma Zagore (i drugih hrvatskih krajeva) posvećena hrvatskoj budućnosti novija su odstupanja od suvremenih europskih univerzalnosti u kojima nema puno mjesta za navedene slobode. Društveni i politički pomak ukupnog djelovanja i dokazivanja prema europskim pravilima, postupanjima i interesima sustavno nas i polako, ali sigurno odmiče od vlastitog okruženja i stvara predodžbe jedinih vrijednosti kojima bi se trebali svi klanjati i s novog (njegovog) puta ne skretati. Kao što se nekad zanosno i pokorno pjevalo i obećavalo u kolektivnoj paranoji pokornosti, ideološke porobljenosti i intelektualne zatupljenosti slijediti njegov put.
Svi koji nisu podlijegali kolektivnom zanosu hoda njegovim putem odmah su proglašavani državnim neprijateljima, nacionalistima (tada se pojam populisti nije još koristio jer bi vrijedio za iste) i protunarodnim elementima, a svi koji danas ne razumiju nove oblike pokoravanja europskom putu, jesu populisti i oni koji apsolutno ništa ne razumiju.
Vremenski pomak, ali obrasci isti i u oba je slučaja potreban ideološki ustroj, pokoravanje, novo poučavanje, stranačka pokornost i po potrebi premještaj na drugu stranu. Primjenjivost se oba modela u različitim vremenima i političkim sustavima, u različitim državnim ustrojima i u različitim ideološkim predznacima mjeri intenzitetom odlaska i brojem ostanaka. Ljudi, naravno, i pritom nema uzbuđenja niti odgovornosti, nema promjene politike niti želje za rješenjima, nema na kraju niti razumijevanja stvarnosti i bogatstva koja nas okružuju na putovima izvan njihova svijeta europskih stilskih želja.

Regionalni razvoj

Područja posebne državne skrbi (kao eufemizam za bivša okupirana područja za vrijeme srbijanske agresije na Hrvatsku), ratom stradala područja, brdsko-planinska područja, otočni prostori, potpomognuta područja, nerazvijena područja, područja ispod hrvatskog prosjeka, NUTS regije (francuski: Nomenclature des unités territoriales statistiques – Nomenklatura prostornih jedinica za statistiku), NKPJS – Nacionalna klasifikacija prostornih jedinica za statistiku, itd. itd. Terminologija, frazeologija, poigravanje pojmovima, prostorna preslagivanja, europska usmjeravanja, podjele, razvlačenja, nestručnost, neučinkovitost, znanstvena neutemeljenost i slično dosad ništa dobro nisu donijeli Hrvatskoj, a pogotovo nisu promijenili razinu razvijenosti i demografsku sliku područja izvan autocesta i velikih gradova. Prostorna je polarizacija na gradske i izvangradske ili ruralne prostore izrazita, a praznina koja zahvaća ruralna područja i središnje gradove u njima vidljiva čak i u prolazu ostavlja u svakom dobronamjernom težak osjećaj promašenosti, nemara i zaborava.
Regionalni je koncept razvoja i ustroj Uprave za regionalni razvoj u okviru nekadašnjeg Ministarstva razvitka i obnove, na temelju kojeg se ustrojilo i današnje Ministarstvo regionalnog razvitka i fondova Europske unije, primarno postavljen i ustrojen u funkciji rješavanja demografske problematike u komplementarnom odnosu s gospodarskim i ukupnim razvojem. Zato su i parametri izdvajanja primarno bili demografski i cijela koncepcija utemeljena na zaustavljanju demografskog sloma Hrvatske u cjelini, a posebno njezinih ruralnih područja. Danas se sve zasniva na europskim fondovima i „novcima koje daje Europa” u totalnoj zabludi kako se fondovski s hrvatskim novcima koje kriterijski usmjeravaju kohezije i slične zablude može riješiti ključni, strateški i najvažniji problem suvremene Hrvatske. Apsolutno se dosad ništa u prostoru od toga ne vidi, niti se išta fondovski može dogoditi u područjima posebne državne skrbi (bivša okupirana područja za vrijeme srbijanske agresije na Hrvatsku) i prevladavajućim ruralnim područjima ili područjima izvan velikih makro regionalnih i regionalnih centara.
Regionalni je razvoj danas u Hrvatskoj samo pokriće ili paravan za nepostojanje nacionalne razvojne strategije, za nepostojanje ozbiljnije želje za zaustavljanjem demografskog sloma (prirodnog pada i iseljavanja stanovništva) i za zaborav i nestajanje posebnih hrvatskih područja. Poput Zagore i njezinog ritma s otkucajima u kamenu.

Ritam Zagore

Neovisno o promjeni nazivlja u modernističkom europskom pokoravanju u svemu, ratom su izravno i neizravno stradala područja (prošireno područje oko okupiranog) i područja izvan funkcionalnih zona velikih gradova danas upravo prostori s početka teksta. Bogatstvo koje nestaje i gubi funkcije i nikakva ih gospodarska fondovska politika ne može spasiti bez istovremenog djelovanja cijelog sustava na ostanak, povratak i dolazak najvrjednijeg faktora svake djelatnosti i prostora – ljudske populacije. Obilazeći te prostore i boraveći u njima uz razgovor s preostalima, naprosto se shvati sva težina problema i njihov osjećaj bespomoćnosti. Njihovi su pogledi prema državnom vrhu poput blagdanskih molitvi, a očekivanja poput rođendanskih darova maloj djeci. I nakon svega još se uvijek nadaju…
Piše mi prijatelj Branko Štulić, prije nedavnog odlaska u Zagoru, o svojoj Kozici, naselju iza gore koje nestaje poput drugih i gubi životni ritam, traži nadu i pokušava otkriti „tajnu koja diše”.
„Prije 100 godina, 1921., moje rodno selo Kozica, kod Vrgorca, imalo je tisuću i 139 stanovnika, danas Kozica ima samo 26 stanovnika! Često se sjetim pjesnika Ivana Grljušića i njegove proročanske haiku pjesme ‘Kozica’. ‘Križevi, groblje! Hrastovi stari prastari’. Demografski je Kozica već dugo mrtvo selo! Zadnji je put Kozica imala rađanje i krštenje prije 20 godina. Jedna moja kolegica, majka petero djece, je rekla: ‘Dok u selu zvono označava podne i Zdravo Mariju, dok se drži sveta misa i dok postoje obitelji u kojima se ruke sklapaju na molitvu, još uvijek ima nade, još nije sve mrtvo!’ U godinama oko mog rođenja (1952.) rađalo se više od 20 djece godišnje. Kad sam pošao u osnovnu školu u prvom nas je razredu bilo 26 učenika. Sve je u Kozici ukinuto i nestalo: trgovine, škola, pošta! Ostala je samo crkva i župa sa župnikom”. I nada, koja kako kažu – posljednja nestaje s ljudima.
Danas je od Kozice ostala samo ljepota u prolazu, pohranjene slike u sjećanju i bogatstvo u prostoru s kojim u fondovskim iluzijama ne znamo što činiti. Kozica je samo simbol nestajanja koje malo koga uzbuđuje u modernim europsko-hrvatskim igrama prijestolja. Niti podsjećanje u pjesmi ne pomaže (Zlatko Radanović Zlaja: Ekološka svijest).
Kad napadaju snigovi i cili kraj se zabili i komin kad se zadimi okupe se moji svi. Pojidu i popiju o legendama pričaju i nikom nije važno što interneta nemaju. Jebeš život kada kupus kupuješ na ček u malo mista puno ljudi nikom nije ni do čeg. Pusti sada kale, vale, Baće, rivu in lokale dođi živit u Zagoru gori krave još su zdrave.
Takva je danas Zagora i velik dio ruralne Hrvatske; stvarnost koju vidiš na putevima u prolazu (kako bi zapjevala isto tako velika Meri), slike koje te podsjećaju na značenje, nostalgija za vremenima kad se razmišljalo primarno o Hrvatskoj i idealizam koji nestaje s ljudima. Ostala su, ipak, zvona i vjerovanje kako se može. Kad bi se sustav s kojim vladaš željelo usmjeriti prema hrvatskoj budućnosti, slušajući ponekad mudrost koja dolazi iz ritma s otkucajima u kamenu…

  • Davorin Klajn

    E, da upravo tako. 🙁 Lijepi pozdrav bivšem prof. Štercu!