Sarajevski gradonačelnik Abdulah Skaka trebao bi imati na umu da Sarajevo nije prćija njegove partije, nego je glavni grad svih građana, sva tri konstitutivna naroda BiH-a, pa u skladu s tim primjerena dekoracija grada ne bi smjela biti ograničena samo na proslavu islamskih blagdana
Sarajevo je jedan od rijetkih glavnih gradova u Europi u kojem ovih dana niste mogli primijetiti gotovo nikakvih znakova da se bliže božićni blagdani.
Dijelom je to razumljivo ima li se u vidu najnovija nacionalna i vjerska struktura grada. Prema popisu stanovništva od prije četiri godine u Sarajevu je živjelo 80 posto Bošnjaka, pet posto Hrvata i četiri posto Srba. Desetak posto građana Sarajeva nije se htjelo izjasniti u pogledu nacionalne i vjerske pripadnosti. Uzme li se u obzir popis stanovništva Sarajeva iz 1971. godine, kada se njegovi građani još nisu izjašnjavali kao Jugoslaveni ili “ostali”, može se reći da je Sarajevo bilo u pravom smislu riječi multietnički grad koji je imao 47 posto Muslimana, 31 posto Srba i 13 posto Hrvata.
Bila su to vremena kada je Sarajevo zbog svoga nacionalnog i kulturnog pluralizma dobilo nadimak – europski Jeruzalem.
Danas, kada dođete u Sarajevo, nećete, nažalost, primijetiti gotovo ništa od njegove nekadašnje multietničnosti.
Dojam je također da je sve manji stupanj tolerantnosti, te da će stanje stanovnika glavnoga grada Bosne i Hercegovine koji nisu muslimani, biti sve nepovoljnije. Jednako vrijedi i za muslimane europske orijentacije.
Izostanak svečanijeg božićnoga dekora u Sarajevu ide na dušu sadašnjega gradonačelnika iz proislamističke Stranke demokratske akcije, Abdulaha Skake, za koga se u Sarajevu priča da je marioneta Sebije Izetbegović, koja drži sve konce u bošnjačkoj politici. Očito je odluka bivšega šefa SDA, Alije Izetbegovića, da na samrti preda “u amanet” Bosnu i Hercegovinu turskom sultanu Recepu Erdoğanu, dobila svoju potvrdu u praksi odnosom političara iz SDA prema običajima i kulturi koja dolazi iz europskih zemalja.
Alijin sin, Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, rado i često podsjeća građane svoje države na neobičnu oporuku svoga oca.
U tom kontekstu nimalo ne začuđuje reakcija čelnika bosansko-hercegovačkih Srba, Milorada Dodika, da u “BiH žive dva kršćanska naroda u čije ime Alija nikada nije govorio niti je imao mandat govoriti”. Vladajuća vrhuška iz proislamističkih partija trebala bi pokazati veći stupanj senzibilnosti u raspodjeli proračunskih sredstava namijenjenih za dekoraciju povodom blagdana.
Dovoljno je pogledati Sarajevo u vrijeme blagdana Bajrama, te u predbožićno vrijeme, pa će postati jasno da je priča o jednakopravnosti naroda u Federaciji – najobičnija fraza, prazna floskula. U pogledu izvanjskog obilježavanja blagdana ne bi smjela postojati isključivosti i netrpeljivost.
Sarajevski gradonačelnik Abdulah Skaka trebao bi imati na umu da Sarajevo nije prćija njegove partije, nego je glavni grad svih građana, sva tri konstitutivna naroda BiH-a, pa u skladu s tim primjerena dekoracija grada ne bi smjela biti ograničena samo na proslavu islamskih blagdana.
Nadalje, treba se imati u vidu da je Sarajevo istodobno glavni grad Federacije BiH u kojoj su oba naroda, Bošnjaci i Hrvati, jednakopravni. Skromno okićeni bor ispred sarajevske katedrale, zapravo, jedini je pokazatelj da u Sarajevu žive građani koji također slave Božić. Ignorantski odnos sarajevskoga gradonačelnika prema božićnim blagdanima izazvao je poseban revolt kod velikog broja europski nastrojenih Bošnjaka, koji u tome vide problem pomanjkanja kulture i civilizacijskog odnosa prema sarajevskim katolicima, ali i prema činjenici da je Božić blagdan obiteljskog druženja u zemljama liberalne civilizacije.
Novi val neskrivene islamizacije javnoga života pokazuje se u velikim trgovačkim centrima i hotelima. Tako, primjerice, u najvećem trgovačkom i poslovnom centru BBI, u središtu Sarajeva, koji je izgrađen sredstvima Islamske razvojne banke, te Abu Dhabi Islamic Bank, vrijede stroga pravila zabrane prodaje alkohola i svinjetine.
U kompleksu izgrađenom na 43 tisuća kvadratnih metara ne možete ništa kupiti što nije u skladu s poštivanjem šerijatske tradicije. Slično je i u drugim trgovačkim centrima koji su izgrađeni kapitalom islamskih zemalja, kao i hotelima koji su dospjeli u njihovo vlasništvo. Prošle godine pri dočeku nove godine u Sarajevu, bilo je zabranjeno točenje alkohola. Slično će biti i u ovoj godini kada će Sarajlije na otvorenom zabavljati njihov bivši sugrađanin, Zdravko Čolić.
Zabrana Djeda Mraza u vrtićima i školama postala je već univerzalna praksa u Sarajevu, jer sve to, navodno, nije u skladu s bošnjačkom religijskom tradicijom.
Moji sarajevski kolege, filozofi koji su prošli tjedan organizirali međunarodni simpozij “Humanizam u suvremenom svijetu”, također dijele moju zabrinutost u pogledu rapidne islamizacije društvenog života u Sarajevu. Problem je što, po njihovu sudu, Sarajevo sve više gubi svoj europski štih, a turski i arapski utjecaji dobrano dolaze do izražaja. Broj Arapa drastično se povećava u pojedinim dijelovima Sarajeva, a njihovim dolaskom etablira se i nova životna forma koja je strana Sarajlijama. Slično je s kafićima u kojima se ne prakticira točenje alkohola.
Orijentalni utjecaj posebno dolazi do izražaja u pušenju nargile, koja je postala hit među mladim Bošnjacima. Gotovo svi nekadašnjih kafići na Baščaršiji danas su mjesto okupljanja za opuštanje uz nargilu. Nargila je posebno popularna u Turskoj i arapskim zemljama. Stručnjaci za ovisnost vide veliki problem da se sarajevskim maloljetnicima, umjesto vlažnog duhana, obogaćenoga aromama sušenog voća, često nudi primjesa kanabisa i drugih supstanca koje povećavaju ovisnost. Sve to izaziva kod mladih povećanu agresivnost, nezadovoljstvo i bezvoljnost.
Inspektori se tuže da ne mogu gotovo ništa učiniti jer ne postoje jasni propisi što treba sadržavati obična porcija nargile. Trend bošnjačkih političara da se BiH približi Turskoj i arapskim zemljama zadobio je novu artikulaciju u životnoj formi s orijentalnim obilježjima. Pažljivi analitičari su primijetili da je Bakir Izetbegović, kao bošnjački član Predsjedništva BiH-a, u vremenu dok je bio predsjedavajući devet puta posjetio Istambul, a samo jednom Bruxelles.
Postoje, doduše, u Sarajevu oaze sekularizma u kojima ćete se osjećati kao u većini europskih gradova. Tako je bilo u poznatom okupljalištu mladih u novom dijelu Sarajeva, Dolac Malta, koji ima jednostavan i prepoznatljiv naziv “The Pub”.
Tamo sam s kolegama iz Njemačke ispijao whiskey za dobro duši pokojnog generala Slobodana Praljka. Sarajlije koji su čitali moju kolumnu “Zbogom i hvala Generale”, vjeruju da sam vjerojatno u pravu glede svega što sam napisao, ali za njih je ipak odluka Haaškoga suda svetinja. Sudilo se zločinu, a pogreške se uvijek događaju, smatraju Sarajlije.
Slično misle i čelnici njemačke Biskupije Rottenburg-Stuttgart koji su svojom okružnicom zabranili svećenicima u hrvatskim katoličkim misijama služenje mise zadušnice za generala Praljka. Obrazloženje je vrlo jednostavno: general Praljak je prema presudi Međunarodnoga suda za ratne zločine u Haagu osuđeni ratni zločinac.
Na tu temu pročitao sam izvrstan komentar kolega Ante Periše i Ante Sesara na jednom hrvatskom portalu. Kolege tvrde da takva odluka šefova Biskupije Rottenburg-Stuttgart nije u skladu s duhom kršćanskoga oprosta.
Ako je Isus na križu pomilovao osuđenoga razbojnika, rekavši mu: “Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,43), u duhu kršćanskog oprosta ne vidim nikakve prepreke da se služi misa zadušnica za generala Praljka. Uostalom, treba imati na umu da je i Isus Nazarećanin po kriterijima rimskoga prava osuđen i razapet na križu kao zločinac. Ako je postojala u kršćanskoj tradiciji drukčija hermeneutička praksa Isusove osude i smrti na križu od presude rimskih vlasti, valjda bi kod nasljednika kršćanske zajednice čovjek mogao očekivati nešto veći stupanj hermeneutičke tolerantnosti u pogledu tumačenja sporne presude Međunarodnoga suda za ratne zločine u Haagu.
To pišem kao građanin države koja je istom presudom idiotski optužena za – “Zločinački pothvat”.
Slika Božića često se kod nas poistovjećuje s kičastim jaslicama, pastirima, volom i magarcem, te djetešcem koje je svoje prve dane provelo u hladnoći, kako nas je izvijestio evanđelist Luka. U svemu tome pada u zaborav jedna druga, daleko značajnija odrednica koja se, kao što je lijepo rekao Hegel, pojavila u liku i djelu Isusa Nazarećanina. Riječ je o zapadnoeuropskom liberalizmu koji je proizišao iz duha Isusova naviještanja, da su svi ljudi slobodni.
Zahvaljujući kršćanskom nauku dolazi do masovnog prijelaza robova na kršćanstvo koji postaju u duhu evanđelja jednakopravni svojim gospodarima.
Samuel Phillips Huntington je uvjerljivo pokazao da je Hegelov duh slobode ostvaren jedino u protestantskim i katoličkim zemljama u svijetu. Blagdansko vrijeme Božića jedinstvena je prilika da se također prisjetimo ove posebne blagodati u kojoj živimo, a koja nije obilježje država s islamskom i azijskom civilizacijom.
U tom smislu svojim čitatelji(ca)ma želim sve najbolje u povodu božićnih blagdana.