Ustavni poredak svih zemalja ima za cilj spriječiti ponovni izbor političkih dužnosnika. Zakon RH ograničava mandat najviše dužnosti, predsjednika Republike, na dva mandata. Isto je u svim zemljama EU-a. Međutim, Manfred Weber je zloupotrijebio to pravilo, tako što se sada četvrti put kandidira za istu funkciju. Istodobno, njegova biografija ne pokazuje nikakvo posebno postignuće, osim što je gurnut na vrh EU-a - uklanjanjem konkurencije, gdje će zamijeniti Jeana-Claudea Junckera...
Ovih dana diljem Europe – posebno u zemljama koje mogu pridonijeti odlučujućim glasovima na predstojećim europskim izborima u svibnju 2019., putuje – Manfred Weber. On je takozvani „Spitzenkandidat”, glavni kandidat najveće političke skupine koja vodi Europu – Europske pučke stranke (EPP). Ali tko je Manfred Weber? Rođen je 1972. godine, diplomirao je na Münchenskom institutu, osnovanom 1971. godine – godinu prije njegova rođenja. Za njega nitko nije čuo do 2004. godine: kada je postao član Europskog parlamenta ove, a kasnije je još bio na listi CSU-a 2009. i 2014. godine.
Prvi problem koji vidimo u svemu tome je da ustavni poredak svih zemalja ima za cilj spriječiti ponovni izbor političkih dužnosnika. Zakon Republike Hrvatske ograničava mandat najviše dužnosti, predsjednika Republike, na dva mandata. Isto je u svim zemljama EU-a.
Međutim, Manfred Weber je zloupotrijebio to pravilo, tako što se sada četvrti put kandidira za istu funkciju. Istodobno, njegova biografija ne pokazuje ni jedno posebno postignuće, osim što je gurnut na vrh EU-a – uklanjanjem konkurencije. Znamo što se u političkim strankama događa iza zatvorenih vratiju. To je borba za vlast po pricipima – na život ili smrt. Tako će Weber nakon sljedećih izbora, zamijeniti Jeana-Claudea Junckera.
Grljenje i druženje s muškarcima…
Valja reći da Manfred Weber utjelovljuje simptome Europske unije. Prvo, otuđenje vođa od građana Unije. Manfred Weber također nema ni politički koncept. Bolje je reći, da je njegov politički koncept – ne zamjerati se nikome i otići na vrh, nakon dogovora unutar uskih lobističkih skupina. To s interesima građana EU-a nema ništa zajedničko.
Kažimo još i to, da je žestoko podupro najkontroverzniji dokument u posljednje vrijeme – Marakešku deklaraciju. Kada je Europska pučka stranka postavila ultimatum „Fideszu“, Viktora Orbana i Mađarskoj, zbog plakata na kojem je Juncker, Weber je bio među prvima koji su taj manevar podupirali. Nitko se tada nije sjetio, da su europske zemlje već jednom u povijesti uređivale političke stvari s ultimatumima. Bilo je to 1914. poslije atentata u Sarajevu. Uslijedio je Prvi svjetski rat, za njim Drugi, a potom je Sovjetski savez okupirao pola Europe.
Manfred Weber također nije član post-analogne, digitalne sfere modernih država. Njegov je izgled je daleko od holivudskih modela; njegovi intelekt i sposobnost da vide u budućnost Europe, stavljaju ga na rep svake moguće konkurencije. Manfred Weber se čak ne uklapa ni u najosnovnije standarde čovjeka, da bi ga se klasificiralo kao – vođu. On je oslabljen i izrazito nekarizmatičan. Usporedite ga samo sa Jacquesom Chiracom ili Tonyjem Blairom…
Osobno mi, u smislu mog životnog iskustva, djeluje – neobično. To bez sumnje razotkrivaju fotografije na kojima se grli i druži s muškarcima… Budući da građani Europske unije više nemaju nikakav utjecaj na stvarne izbore – izborni sustav je stvoren da generira stare i iste političke elite – građani tako sve manje izlaze na izbore. Bit će zanimljivo vidjeti prosječni odaziv birača na europskim izborima ove godine jer je sadašnje rukovodstvo Europske unije postavilo neke nezaboravne povijesne rekorde.
Kao opasnost od NLO-a…
Naime, Velika Britanija napušta EU, što će dovesti do manje ili veće ekonomske krize, koja se u ovom trenutku još ne može procijeniti. Poziv Angele Merkel Europi u 2015. godini, privukao je milijun i pol imigranata s Bliskog istoka i Afrike. To je dovelo do destabilizacije Njemačke, kakva nije bila od Drugog svjetskoga rata. Danas su, pak, neintegrirani imigranti najveća sigurnosna prijetnja Europi. No, milijuni ih još uvijek stoje pred vratima i čekaju da počnu pješačiti do obećane zemlje. Put će ih voditi „balkanskom rutom“ – kroz Hrvatsku i Sloveniju.
Manfred Weber, je u intervjuima koje je prošlog tjedna dao u Sloveniji, rekao da je glavni cilj stvoriti politički savez kako bi osudio Orbanovu politiku obrane stare Europe, stalno upozoravajući na opasnost od “nacionalizma”. Mi, koji razumijemo politički jezik, znamo da je ova opasnost stvarna kao i opasnost od “nepoznatih letećih objekata – NLO-a”. Ako opasnost fiktivno postoji, nije ju moguće dokazati.
Ako su se Njemačka i Francuska uspjele dogovoriti u Europi, nakon stoljeća ratova (pruska agresija na Francusku, Prvi svjetski rat i Drugi svjetski rat), mogu se dogovoriti i o trajnom miru. Vidjevši fakat da taj mir traje sedamdeset godina – razmišljanje o opasnostima “nacionalizma“ je – suvišno. Suvišno, koliko je suvišan i Manfred Weber…
autor je profesor na Sveučilištu u Ljubljani, član Hazuda