Još nitko nije pitao - koliko je situacija s kraja 1918. i početkom 1919. godine, kada su započinjale velike mirovne konferencije (primjerice Versailleska konferencija) koje su transformirale Stari kontinent, različita od onog što imamo danas, 2019. godine?
„Lenjin nosi veliku osobnu odgovornost da je na svaki mogući način pokušao uništiti socijalistički pokret, kojemu bi, za razliku od totalitarnog komunizma, bit bila u društvenoj praksi vjernoj demokratskoj kulturi. Kada je neprestano napadao svoje suparnike i podupirao kulturu nasilja i podčinjenosti, nehotice je pobudio rast ekstremista koji su 20. stoljeće obilježili krvlju i smrtonosno ranili staru Europu. Krah njemačke socijaldemokracije, koja je bila svjetionik međunarodnog socijalizma, imao je, na primjer, dramatične posljedice. Vodio je prema rođenju Hitlera i završio Drugim svjetskim ratom. Što je prouzročilo kratkoročnu vezu između dva velika totalitarna pokreta – komunizma i nacizma.“ (Stéphane Courtois, Lenjin: izumitelj totalitarizma, Perrin, Paris 2017., str. 446).
Ako netko misli da je totalitarizam stvar prošlosti i da je nastupom liberalnog društva nakon pada komunizma stvorena konačna demokracija – ili da smo sada svjedoci kraja povijesti, kako je zamislio Francis Fukuyama – duboko je pogriješio.
Courtoisova analiza može se ponovno aktualizirati u sadašnjom trenutku. Europa se, osim kriza, kojih su puni mediji, suočava i s bitnom krizom – krizom socijaldemokracije, koja je više ili manje prikrivenog karaktera. Pri tome se, da odmah upozorimo, naša ocjena odnosi na klasičnu europsku socijaldemokraciju, kako ju definira u gornjem navodu Stéphane Courtois. Stranke, koje su na kraju totalitarizma (1990.) partijsko ime zamijenile socijaldemokratskim, stoga ne računamo.
Kriza klasične socijaldemokracije
Hrvatski SDP nije iznimka, u tom kontekstu jedina iznimka je Zdravko Tomac. Ali to je druga priča. Kriza, koja danas trese hrvatski SDP nije kriza socijaldemokracije, nego kriza postpartijskog refleksa: vlast držimo pod svaku cijenu, ne samo u sadašnjosti, već i tijekom prošlosti. Filtriranje arhivske građe, koje u vezi Komunističke partije Hrvatske provodi njen pravni nasljednik – SDP, zorno pokazuje koliko je duboko SDP još u vremenu totalitarne paradigme…
Ako govorimo o krizi klasične socijaldemokracije u Europi, tada dolazimo do zaključka da je njeno mjesto – prazno. U Zapadnoj Europi socijaldemokracije su postale sinonim za političke organizme koji staru Europu uništavaju.
Socijaldemokracija, zaista, od Švedske do Portugala, predana je multikulturalizmu, što većem uvozu migranata, iskorijevanju kršćanstva kao duhovnog temelja starog kontinenta i tome sličnog. Stvaraju se temelji s uvjetima u kojima Courtoisova analiza može ponovno stupiti na snagu – naime, „uništenje socijaldemokracije nehotice je probudilo rast ekstremista koji su 20. stoljeće obilježili krvlju i smrtno ranili staru Europu“. Stoga je jedan od najvećih problema modernog doba – sve veći vakuum, kojeg za sobom ostavlja nestanak socijaldemokracije.
U tom smislu još nitko nije pitao koliko je situacija s kraja 1918. i početkom 1919., kada su započinjale velike mirovne konferencije (primjerice Versailleska konferencija) koje su transformirale Stari kontinent, različita od onog što imamo danas, 2019. godine? Ako se slažete s prethodnim pitanjem, naići ćete na zastrašujuće analogije. S obzirom da nije imala rješenje za budućnost – uz konstantnu konkurenciju komunista – njemačka socijaldemokracija počela odumirati. Nacionalsocijalizam, koji je doveo Europu u Drugi svjetski rat, zakoračio je na njeno mjesto. To je bilo zato, jer nitko od tadašnjih političara nije bio sposoban sučeljavati se sa izazovima vremena…
Stvari su se vratile u normalno stanje kada je totalitarni sustav, koji je prije rata vojno zagospodario Istočnom Europom i osvojio većinu Azije, ponovio istu pogrešku kao i politički „očevi“ i tvorci „versaillske“ Europe.
„Sve se promijenilo u Sovjetskom Savezu kada su vrhovni vođe počeli umirati, a to su učinili na vrijeme. Najprije je otišao Leonid Brežnjev (1982.), koji je neko vrijeme prije smrti bio hodajuća mumija. Odmah nakon njega je umro Jurij Andropov, a slijedio ga je posljednji šef i glavni tajnik Komunističke partije SSSR-a, Konstantin Černjenko. Birokrati bi se jedva naviknuli na jednoga, a on je već izdahnuo. Moskovska nomenklatura bila je pojedena panikom, pa je država ušla u duže razdoblje nestabilnosti, iz kojega se nikad više nije izvukla, jer se konačno raspala.“ (Danilo Slivnik, Potnikovo poročilo, str. 83).
Inače, novinar Danilo Slivnik, umro je 2012. u još uvijek nerazjašnjenim okolnostima – istraživao je iste kriminalne pozadine kao i Ivo Pukanić…
Marakeška deklaracija i teror
Paralela s današnjom situacijom ne može biti očitija: okolnostima nedorasli vođe ili kronični bolesnici (Jean-Claude Juncker) vode Europu na isti način kako su to činili tvorci „versaillske“ Europe i najviši predstavnici sovjetske birokracije. Zašto to pišemo? Zato što nas povijesni primjeri uče da se tijek stvari, u situacijama kada autoriteta nema ili se radi pogrešno, može okrenuti u potpuno nepredviđenom smjeru, s nepredviđenim posljedicama. I to u veoma kratkom vremenu…
Danas je vakuum socijalne demokracije – kao što se dogodilo nakon 1918. – uzročnik porasta terora. Za dolazak Hitlera na vlast, ali i za skriveni teror kojeg danas provode vlasti štiteći ekstremiste i teroriste od građana, povijesno se primijenjuju ista načela. U središnjem su dijelu Europe (Francuska, Njemačka, Beneluks, Skandinavija), ubojstva, silovanja, atentati, podmetanje požara, prijetnje i slično postali dio svakodnevnog života. Vlasti ne poduzimaju ništa protiv počinitelja, već protiv onih koji ih osuđuju i pokušaju fenomene vidjeti u cjelovit¬om svjetlu. I tu sliku proslijediti dalje…
Pritom će Marakeška deklaracija dodatno ubrzati proces terora – a uzimajući u obzir sve navedeno, svijet se već nekoliko godina (od 1915. definitivno) nalazi u Trećem svjetskom ratu, iako ga vlasti ne prepoznaju. Taj rat je katastrofalan, a zove se terorizam (prouzročen totalitarizmom kolosalnih migracija) i za razliku od prvog i drugog rata – nikada neće završiti…!
Autor je profesor na Sveučilištu u Ljubljani, član Hazuda