Bilo je to u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci poput bala uzvišenosti i nedodirljivosti u sasvim irealnoj predstavi današnjeg vremena izumiranja, odlazaka, blokiranosti, ovršenosti, političke okupiranosti, općeg nezadovoljstva i nevjerice. Njihova Hrvatska protiv svih običnih, zaustavljenih, željnih promjena i još uvijek onih koji nisu otišli, njihova Hrvatska i sasvim drugi svijet bez imalo osjećaja za druge...
Ništa na predstavi toga dana u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci nije ukazivalo na opći interes na koji se danima prije predstave pozivalo, a pogotovo ne za njezina ukazivanja i trajanja. Opći je interes u svakom izričaju dovodio predstavu do potpunog apsurda, a opće zainteresiranih nije bilo nigdje niti na pomolu. Nije to bilo predstavljanje knjige i njezina apsolutno politički programiranog sadržaja, u kojem su izostavljeni realni dometi, namjere i naročito konačni zbirni rezultati involviranosti izabranih pojedinaca, već predstava političke, financijske, gospodarske, nasljedne, svjetonazorske, privatizacijske i slične miks interesne matrice vladanja Hrvatskom.
Hrvatskom, koju su im kao poklon donijeli branitelji, pa im za uzvrat treba natovariti sva zla modernog hrvatskog društva kako bi upravo ovakve predstave bile magična moć vladanja pravovjernih i pomno biranih, ali dovoljno starih i dovoljno sigurno udaljenih od crta tih ratnih vremena kako bi sačuvali sebe, okruženje, naslijeđenu ideju, kontrolu i strast za njom. Makar se morali prilagoditi postupanju, izričaju i uopće hrvatskom suglasju kojem iskreno i u dubini svojih misli nikad nisu pripadali, niti su mogli obzirom na obiteljsku tradiciju, usmjerenost, međunarodnu podložnost, svjesnu isključenost iz ratnih izazova i diplomatsku poslijeratnu nemjerljivu hrabrost prema hrvatskom puku kojeg predstavljaš, kontroliraš i usmjeravaš.
Knjiga je bila samo izgovor okupljanja, pokazivanja, potvrđivanja, selektiranja i obrane postupaka pred hrvatskom javnošću, formalnim pravnim sustavom i mentorima, zamotana u stručnost, nepogrešivost i u već paranoični priziv općem dobru zaposlenika, proračuna i cijele Hrvatske. Naravno, s nedodirljivih i nepogrešivih visina, veličina i širina. Jednostavnije rečeno, bilo je to pokazivanje moći Hrvatskoj i ostalom puku uspostavljenog mrežnog sustava upravljanja, s uključivanjem svih razina kontroliranja njihovih postupaka. Novinarstvo je pritom imalo ulogu najamne radne snage, pokorene autoritetima vlasništva, političkog diktata i ideološkog pripadanja u kojem univerzalnih vrijednosti i kriterija – nema.
Predstavili su Hrvatsku kakvu malo tko osim njih želi, kojoj se nije prisizalo, koju se niti u morama nije sanjalo i nasuprot kojoj stoji apsolutno većinski puk zaustavljen u svakodnevnici i borbi za doček sutrašnjeg dana. Bilo je to poput bala uzvišenosti i nedodirljivosti u sasvim irealnoj predstavi današnjeg vremena izumiranja, odlazaka, blokiranosti, ovršenosti, političke okupiranosti, općeg nezadovoljstva i nevjerice. Njihova Hrvatska protiv svih ostalih običnih, jednostavnih, zaustavljenih, željnih promjena i još uvijek onih koji nisu otišli, njihova Hrvatska nasuprot realnosti i osjećaju pripadnosti i sasvim drugi svijet bez imalo osjećaja za druge.
Odlazak i nestanak hrvatske populacije u njihovoj je misaonoj usmjerenosti i praznini tek usputna i gotovo nebitna problematika u odnosu na veličinu njihovih financijskih zahvata i dohvata, isključivo opravdavanim općim dobrom za radnike i naravno, Hrvatsku. Nije to Hrvatska kakvu trebamo, niti Hrvatska kakvu želimo, ali niti Hrvatska kakvu treba mirno promatrati bez želje za promjenama…
Zamagljen obzor
„Nedavno je glavni urednik Večernjeg lista, Dražen Klarić, uvodno rekao na skupu Hrvatska kakvu trebamo, kako je u godinu dana jedna od priča koja je posebno došla u središte interesa bila demografija. Nema ekonomije, nema nacionalne sigurnosti, nema prometne budućnosti ako nema ljudi koji će živjeti i koristiti se svim tim uslugama -rekao je Klarić. Demografija nije samo pitanje biti ili ne biti nekog naroda, ona je prije svega i gospodarsko pitanje” (Večernji list, 29.05.2018.). Slično kao nedavno i V. Šeks (Egzodus mladih je pitanje svih pitanja i bitka svih bitaka i Sve gubi smisao ako Hrvatska nestaje) i L. Bebić (Dijaspora je veliko biračko tijelo i treba imati 20 zastupnika u Saboru) i prije njih Predsjednica (Demografsko pitanje u Hrvatskoj i Slavoniji pitanje svih pitanja koje zahtjeva poduzimanje izvanrednih mjera) i malo po malo ostali političari, shvaćajući konačno kako je demografsko pitanje ključno pitanje, između ostalog, i političkog djelovanja u Hrvatskoj.
Koliko je samo truda bilo potrebno uložiti i koliko je puta bilo potrebno uvjeravati političare kako bi barem prethodno napisano izgovorili u javnosti i pritom se izložiti njihovim prijekorima, političkim negiranjima i osudama za populizam, za remećenje njihove stabilnosti i unošenje nemira u sustav koji poslušnošću grade i slično. Obzora zamagljenog interesnim djelovanjem, s uvjerenjem o vlastitoj nepogrešivosti, s obrazovanjem o ekonomiji i financijama bez uvažavanja ljudskog potencijala kao ključnog faktora svih djelatnosti i s podignutom sebičnošću političkog djelovanja na najvišu razinu, nisu niti mogli razumjeti veliki hrvatski problem. Gradeći svoj politički svijet zatvorenog kruga izvan kojeg ne postoje strateški interesi i u kojem su sigurni od svih sumnji, propitkivanja, istraživanja i sličnih postupaka, udaljavali su se od hrvatske realnosti, samokritičnosti i potrebne odgovornosti prema puku.
Zato nisu niti mogli osjetiti kakvu predstavu prikazuju ostaloj Hrvatskoj u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a očekivanja su im isključivo bila vezana za razumijevanje njihove glume, prihvaćanje njihove izuzetne stručnosti i aklamacijskih ovacija njihovoj dobroti. Zamagljenog obzora svjetlima reflektora, okolni im svijet izvan dvorane izgleda kao loša i nepopravljiva scenografija na koju nije potrebno trošiti niti riječi. Otuđenost financijske, porezne, gospodarske, političke i ostale ekipe s pozornice i iz gledališta, prava je slika trenutne Hrvatske, pa s njihove visinske udaljenosti realna i svakodnevna Hrvatska izgleda kao igračka.
Pa kaže u pjesmi „Slaži mi”, velikih i neponovljivih Prljavaca:
A ja vam moram priznati da s njenog prozora
Svijet je izgledao dolje kao fina igračka…
Sla, slaži mi, pa makar bilo što
Sla, slaži mi, ionako sad je svejedno
Sla, slaži, mi pa makar bilo što
Sla, slaži mi, ionako sad je prekasno…
A ja moram priznati da, sam Bog, valjda zna
Što se sada s tom curom događa…
Povratak u metafiziku
Kasni izričaji političkih mentora, nakon silaska s funkcija, o važnim bitkama i najvažnijim pitanjima hrvatske budućnosti, nikog još iz aktualne vladavine nisu pokrenuli na djelovanje, niti su imalo utjecali na njihove javne stavove, retoriku i osobne dileme. Njihov je povratak u metafiziku i prihvaćanje najvažnije hrvatske suvremene i buduće problematike samo osobno priznanje svih dosadašnjih promašaja, s istodobnom potvrdom aktualnih, koje je nemoguće razumjeti uz predstave o vlastitoj uzvišenosti i nedodirljivosti.
Pojednostavljeno, metafizika je grana filozofije koja istražuje principe stvarnosti i bavi se objašnjenjem stvarne prirode bitka i svijeta, temeljima postanka i opstanka i uopće logikom i zakonitostima značaja u društvu i prostoru koji nas okružuje. Spoznaja u političkim vladajućim krugovima o važnosti i pitanjima opstanka sadašnje i buduće Hrvatske, tek je prvi korak prema prihvaćanju znanstvenih zakonitosti izgovorenih i ispisanih već puno puta kroz duže vrijeme. Metafizičko poimanje prostornih i društvenih potreba i otklon od financijske i profitne determinacije hrvatskog, pa i svakog drugog društva, traži političko razumijevanje populacije kojoj pripadaš i potpuno novi koncept upravljanja najvažnijim hrvatskim potencijalima. Dohvat takvog cilja moguć je jedino kroz promjene s jasnom identifikacijom s hrvatskim civilizacijskim vrijednostima. Koje nosiš u sebi, koje primjećuješ oko sebe, prema kojima si odgovoran, s kojima si se dužan nositi zbog svih prije tebe i onih koji dolaze i s kojima si bogatiji, svjesniji, odgovorniji i ponosniji.
Ničim nas, ali apsolutno ničim nisu umreženi sljedbenici ekonomske doktrine profitnog zahvata, dohvata i slaganja uvjerili u razumijevanje hrvatske stvarnosti ili pak metafizičkog otklona političkih veterana, na kraju svojih zabluda prema hrvatskim strateškim nacionalnim interesima. Baš suprotno, cijela je predstava s njezinim akterima na pozornici i podupirateljima u gledalištu bila, zapravo, potvrda čvrste jezgre postavljene nasuprot ključnom pitanju: hrvatskom demografskom opstanku. Politički je vrh sjedenjem u prvom redu u slobodnom i prisiljenom izboru jasno pokazao na koju je stranu usmjeren, čije stručne predrasude slijedi i prema čemu će i u buduće usmjeravati svu svoju političku energiju…
Novi koncept države
Moderna vremena puna demografskih i migracijskih izazova naprosto traže novi koncept Hrvatske ili novi koncept države u kojem politička determinacija svega ili još izravnije, politička okupacija hrvatskog društva, predstavlja onu drugu stranu, prikazanu u najeksplicitnijem obliku na okupljanju u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci. Država, koja demografski, gospodarski i na svaki drugi način nestaje, nema drugog izlaza osim postavljanja novog državno-razvojnog koncepta zasnovanog na ukupnom hrvatskom demografskom, intelektualnom, financijskom, gospodarskom, političkom i svakom drugom potencijalu unutar nacionalnog prostora i unutar svojeg identitetskog iseljeništva. Tako to rade sve države razvijenog i demokratskog svijeta koje imaju više svog identitetskog stanovništva u iseljeništvu, nego u domicilnoj zemlji, pokazujući svojim djelovanjem jasan i nedvosmislen put i Hrvatskoj.
Kako nas sve više brojni negativni gospodarski pokazatelji usmjeravaju prema europskom dnu, upravo sukladno njihovom dosadašnjem djelovanju i gospodarsko-financijskom visoko stručnom vođenju, vrlo će se brzo shvatiti zabluda koja najviše negativnih tragova ostavlja na demografskoj slici Hrvatske. Najosjetljivijem segmentu domovinske sigurnosti.
Zato je ova predstava na predstavljanju knjige posebno dobro došla kako bi se konačno vidjela razlika. Između Hrvatske kakvu trebamo i Hrvatske kakvu ne želimo…