Povijesne posljedice ‘Oluje’

1
463
Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Milorad Pupovac, svoju lojalnost hrvatskoj državi neće pokazati koalicijom s HDZ-om, niti vjernom privrženošću stranci koja je nedvojbeno najzaslužnija za proglašenje hrvatske države, nego, prije svega, prihvaćenjem Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Taj, naime, državni blagdan, za razliku od proklamirane suverenosti, simbolizira ostvarenu suverenost. Na Pupovcu je da konačno pokaže svoje pravo lice

Hrvatske vlasti u zadnjih petnaestak godina neodgovorno su se odnosile prema vlastitim državnim blagdanima. U pravilu je u svakoj državi Dan državnosti najznačajniji državni blagdan. Ako danas u Hrvatskoj upitate obične građane na tržnici, u kafiću ili diskaču, da vam nešto kažu o državnim blagdanima, vjerojatno će Dan pobjede i domovinske zahvalnosti biti jedini blagdan za koji će vam moći precizno reći o čemu je riječ i čega se prisjećamo na taj dan. Malen broj će znati odgovoriti što, zapravo, slavimo na Dan državnosti ili pak na Dan neovisnosti. U prvih deset godina od proglašenja neovisnosti države službeno se Dan državnosti slavio 30. svibnja, na dan kada je konstituiran demokratski izabrani Hrvatski sabor. Mnogi kritičari će prigovoriti Tuđmanu da je bio autoritaran državnik, no činjenica da je kao Dan državnosti predložio nadnevak konstituiranja Hrvatskog sabora, govori u prilog Tuđmanovu temeljnom poštivanju demokratskih institucija. U tom kontekstu može se reći da je Tuđman bio daleko veći demokrat od svojih nasljednika na čelu HDZ-a, iako je većinu svoga života proveo u totalitarnom sustavu. Opće je poznata stvar da se od generala ne očekuje previše demokracije.

Proces detuđmanizacije u Hrvatskoj krenuo je, između ostaloga, i s promjenom nadnevka Dana državnosti. Umjesto datuma prvog konstituiranja Hrvatskog sabora, Račanova koalicijska Vlada odredila je 2001. godine da se kao Dan državnosti slavi 25. lipnja, datum kada je u Hrvatskom saboru proglašena samostalna i neovisna država Hrvatska. Budući da je Europska komisija prisilila predsjednika Tuđmana i tadašnju hrvatsku Vladu da zamrznu odluku o proglašenju državne neovisnosti, Hrvatski sabor je na sjednici 8. listopada 1991. raskinuo sve “državnopravne sveze” sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom. Kao nadnevak raskida braka s bivšom Jugom, odabran je 8. listopada, jer je toga dana 1075. u Solinu okrunjen hrvatski kralj Zvonimir, krunom koju mu je poslao papa Grgur VII., jedan od najmoćnijih Papa u povijesti pontifikata. Na prijedlog vlade Ivice Račana, uz promijenjeni Dan državnosti koji se, umjesto 30. svibnja, od 2002. godine počeo slaviti 25. lipnja, dobili smo još jedan državni blagdan, naime, Dan neovisnosti koji se slavi – 8. listopada.

Loading...

Dodatnu pomutnju u nazive hrvatskih državnih blagdana unio je najkompromitiraniji premijer iz redova HDZ-a, revni nastavljatelj detuđmanizacije, veliki dodvorica braniteljima, ljubitelj jahti, skupocjenih urica i Picassovih sličica. Sanader je kao predsjednik Vlade progurao kroz Hrvatski sabor prijedlog da se Dan pobjede i domovinske zahvalnosti dodatno nazove Dan hrvatskih branitelja, pa tako od veljače 2008. godine imamo novi državni blagdan – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja. Istodobno je došlo do stanovite shizme u proslavi navedenoga blagdana jer Dan pobjede i domovinske zahvalnosti obično slavi hrvatska politička vrhuška bez Srba, dok se drugi segment blagdana, Dan hrvatskih branitelja, slavio uglavnom uz popularne koncerte Marka Perkovića Thompsona u Čavoglavama.

Ova godina će predstavljati prekretnicu u kninskoj proslavi, jer neće više biti organizirana u režiji HDZ-ova gradonačelnika. Novi kninski šerif, prof. dr. Marko Jelić, odlučio je ove godina na prigodni koncert, umjesto nezaobilaznoga Marka Perkovića Thompsona, pozvati – Prljavo kazalište. Uvrijeđeni branitelj Thompson najavio je ove godine zaokret u proslavama Dana hrvatskih branitelja, pa je izjavio da će svake iduće pjevati u drugom gradu, a ovogodišnji blagdan će proslaviti s hrvatskim braniteljima prigodnim koncertom u Slunju. U tajkunskim medijima mogli smo čitati o navodnim astronomskim zahtjevima nestašnog frajera iz Čavoglava, koji je za koncert braniteljima u Slunju tražio čak pola milijuna kuna. U međuvremenu je stigao brutalan demanti menadžmenta Marka Perkovića Thompsona, da “Thompson i Mate Bulić povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja u Slunju 2017. godine, osobno za sebe nisu naplatili niti jedne lipe… Ovo nije ništa novo, svake godine prije proslave ‘Oluje’ ovakvi mediji svojim izmišljanjem i sluganstvom pokušavaju skrenuti pažnju na sebe i umanjiti ovaj, nama važni spomen, dan kada smo se konačno oslobodili od srpsko-četničke agresije.”

Dan kada su hrvatske postrojbe oslobodile okupirani Knin i slomile kralježnicu SAO Krajini, jedan je od najznačajnijih datuma u novijoj hrvatskoj povijesti. Vojno-redarstvena akcija „Oluja“ ponovno je uspostavila suverenitet Republike Hrvatske, a oslobađajuća presuda u Haagu zapovjednicima „Oluje“, potvrdila da je riječ o čistoj vojnoj akciji. Nakon meteža koji je uveden u procesu detuđmanizacije glede proslave državnih blagdana, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti postaje sve više središnji državni blagdan, neovisno o naguravanju političara u crkvene klupe i na prigodne koncerte. Možda je vrijeme da hrvatska Vlada konačno razmisli o prijedlogu da Dan pobjede i domovinske zahvalnosti postane središnji državni blagdan, te da se s tim u vezi iz kalendara državnih blagdana jednostavno brišu Dan državnosti i Dan neovisnosti. Obrazloženje u prilog ovom prijedlogu svakako je činjenica da većina građana, uz svu edukaciju, ne zna što se dogodilo 25. lipnja i 8. listopada, niti pokazuju neki poseban interes za proslavu navedenih državnih blagdana. Kao drugi razlog treba navesti činjenicu da Hrvatska trenutačno ima previše blagdana, prije svega crkvenih i državnih. Bilo bi dobro da Katolička crkva izađe s konstruktivnim prijedlogom smanjenja crkvenih blagdana. Primjerice, blagdan koji se službeno zove, prema „Narodnim novinama“ iz 2002., “Bogojavljenje ili Tri sveta kralja”, za pripadnike katoličkog naroda mogao bi se okarakterizirati kao manje značajan, jer je Bogojavljenje blagdan koji se više slavi u istočnim i pravoslavnim Crkvama, a posebice u Koptskoj i Armenskoj apostolskoj Crkvi gdje se pod Bogojavljenjem uvijek slavilo ono što se u zapadnoj Crkvi slavilo kao Božić. U manje značajne blagdane moglo bi se uvrstiti Tijelovo, šesti četvrtak nakon Uskrsa, kada katolici slave Svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Pitanje blagdana Velike Gospe ili  svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, moglo bi se također razmotriti kao one koji bi se mogli proslavljati samo religiozno, odlaskom na misu, a ne prazničenjem. Doduše, čuveni psiholog Carl Gustav Jung je sa stajališta psihoanalize razmotrio značajnu ulogu Marije kao Bogorodice i žene u Katoličkoj crkvi, jer predstavlja značajnu protutežu vladavini patrijarhata u kršćanstvu, pa bi u nekom smislu moglo postojati opravdanje za blagdan Velike Gospe.

Tri državna blagdana trebalo bi objediniti u jedan, pa mislim da je dosadašnja praksa proslave pokazala da je ipak najznačajniji Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Bez uvrede braniteljima, kojima smo zahvalni da imamo državu, osobno bih se zalagao da se Sanaderov dodatak – Dan hrvatskih branitelja – briše iz naziva blagdana, jer je već sadržan u nazivu – Dan pobjede. Pobjeda nije pala s neba, niti je došla milošću Božjom, nego je zahvaljujemo našim braniteljima i osloboditeljima. Sadašnji naziv državnog blagdana – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja – zvuči nezgrapno, sanaderovski.

Veliki je problem s blagdanom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti da ga još uvijek nisu prihvatili najutjecajniji srpski političari u Hrvatskoj. Paradoksalno je da je glavni srpski šerif, Milorad Pupovac, s jedne strane najvjerniji HDZ-ov koalicijski partner koji nikada ne izdaje, s druge strane, pak, najrezolutniji protivnik proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Za Pupovca je to dan žalosti, kada se prisjeća egzodusa srpskog naroda. Najvjerniji HDZ-ov saveznik bi ipak trebao prihvatiti činjenično stanje stvari da je „Olujom“ slomljena “kičma velikosrpske politike”, te da „Oluju“ treba promatrati kao segment kojim je uspostavljen hrvatski državni suverenitet. No, Pupi se prema proslavi „Oluje“ odnosi kao što se sadašnja hrvatska vlast ponaša prema proslavi ustanka Srba u Srbu, 27. srpnja 1941. godine.

Objektivno gledano, hrvatska vlast bi trebala biti odlučnija u pogledu vrednovanja događaja u Srbu 1941., kada je iz osvete pobijeno nedužno hrvatsko stanovništvo, a u općini Srb provedeno etničko čišćenje. Proces etničkog čišćenja nastavljen je sličnim metodama pedeset godina kasnije, stvaranjem Srpske autonomne oblasti Krajina prema kartografiji četničkih ideologa koja je bila reakcija na proglašenje samostalne hrvatske države. Vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“ urušio se velikosrpski politički projekt, a na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti prisjećamo se na ponovnu uspostavu suvereniteta hrvatske države.

Milorad Pupovac, svoju lojalnost hrvatskoj državi neće pokazati koalicijom s HDZ-om, niti vjernom privrženošću stranci koja je nedvojbeno najzaslužnija za proglašenje hrvatske države, nego, prije svega, prihvaćenjem Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Taj, naime, državni blagdan, za razliku od proklamirane suverenosti, simbolizira ostvarenu suverenost. Na Pupovcu je da konačno pokaže svoje pravo lice.

  • Kazimir Mikašek – Kazo

    Okrutna istina!