Postmoderno ljevičarstvo, koje u ime multikulturalizma, antinacionalizma, antikapitala, terorizira većinu zapadnih medija, a preko njih političkim liderima diktira rad na rekonstrukciji zapadnog svijeta, nije ništa drugo do prekamufliranog arsenala marksističko-komunističke ideologije…
Što se više Europa udaljava od vremena pada Željezne zavjese, to je sve manje svjesna rasipanja svijesti kojoj je bila izložena u toj četvrtini stoljeća. Za vrijeme trajanja komunizma u istočnoj Europi, na zapadu se točno znalo koliko je sati, odnosno što sve, u ime „novog čovjeka“ socijalizma, stvara komunizam u svijetu. Zapadni se čovjek instiktivno bojao svih inovacija koje su dolazile s druge strane Željezne zavjese…
Moćnici komunističnih zemalja uglavnom su radili suprotno od onoga što su obećali: u državi u kojoj su radnici bili na vlasti (Njemačka Demokratska Republika), vozili su trabante i zaporošce, a u zemlji u kojoj su radnike iskorištavali kapitalisti (Savezna Republika Njemačka), na mjesto eksploatacije (u tvornice) vozili su se u golfovima, beemweima, audijima i mercedesima. U zemljama demokracije, koje su se temeljile na „oslobađanju čovjeka”, zatvori su bili puni političkih disidenata i ljudi koje su zatvorili upravo iz razloga koji su se odnosili na slobodu: često su imali previše disidenata i morali su napraviti gulage ili koncentracijske logore…
Nadnacionalna akulturna ‘svijest’
U zemlji koja se i danas oslanja na komunizam, logori su još uvijek u pogonu (Sjeverna Koreja). Najupečatljiviji primjer za to bila je matična zemlja komunizma, Sovjetski Savez: njezini disidenti su dobivali Nobelove nagrade (Pasternak, Solženicin), a njegov nuklearni arsenal predstavlja najveću opipljivu prijetnju zapadnom kraju svijeta, od početka njegove povijesti.
S raspadom Sovjetskog Saveza (i Jugoslavije kao njegova pandana), stvarnost koja je zagovarala komunizam, počela se uvlačiti u Europu, tj. u zapadni svijet. Komunizam je imao temeljno geslo: „Nek’ svijetu starom nema traga“ (Internacionala). Postmoderno ljevičarstvo, koje u ime multikulturalizma, antinacionalizma, antikapitala, terorizira većinu zapadnih medija, a preko njih političkim liderima diktira rad na rekonstrukciji zapadnog svijeta, nije ništa drugo do prekamufliranog arsenala marksističko-komunističke ideologije, koji nije na brutalan način (ratom subordinacije) uspjela, stoga pokušavaju s „mekšim pristupom“ doći do istoga rezultata.
No, ne smijemo si stvarati iluzije: taj će rezultat biti nestanak svijeta kakvog poznajemo: neće više biti naroda, kultura, pojedinaca i povijesti, nego će na njihovo mjesto doći nadnacionalna akulturna „svijest“ kojom će se izgubiti spol (svejedno je jesi li muškarac, žena ili transrodan), rasu i kulturu.
Upravo u tom kontekstu navodimo i toliko kritiziranu misao Kolinde Kitarović, izrečene u intervjuu za Kleine Zeitung: „Nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga (iz komunizma, op.a.). Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”, zaključila je Grabar-Kitarović (preuzeto iz Dnevno, hr.).
Polemika, koja se kasnije razvila upravo na tome koliko je jogurta bilo moguće kupiti u SFRJ, nema smisla, no njezin širi kontekst itekako ima, jer se tiče nečega puno važnijega. Prvo: Kolinda Grabar Kitarović ima pravo: u Sloveniji, koja je bila mnogo razvijenija od npr. Kosova ili BiH, osamdesetih ste godina mogli dobiti samo dvije vrste jogurta: običan, sa 3,2 posto mliječne masti, i jedan voćni jogurt. Mogli ste dobiti bijeli, polubijeli ili crni kruh i pecivo. To je sve.
U vrijeme o kojemu govori Kolinda Kitarović, morao si platiti ogromne iznose za prijelaz državne granice (tzv. – depozit), ako si htio uopće doći bilo kamo, najprije u Europu. Nije bilo automobila (osim smrtonosnih zastava 750 – fićo – i zastave 101 sa gumama tigar, koje su klizile i za toplog i za suhog vremena), nije bilo niti deterdženata, kave i bezbroj drugih stvari. Također, nije bilo ni – slobode: ako ste instistirali na tome, da ste Slovenac ili Hrvat, ubrzo biste probudili zanimanje Udbe.
A ako ste nešto željeli dobiti, morali ste u ekonomsku emigraciju, na mjesta gdje su „kapitalisti brutalno iskorištavali“ radnike, na primjer, u Saveznu Republiku Njemačku. Strani automobili, koji su se vozili po raspadnutim jugoslavenskim cestama (autocesta, kao u inozemstvu, nije bilo, osim autoceste Zagreb-Beograd), bili su u vlasništvu građana na privremenom radu u inozemstvu. Ili visokorangiranih članova Udbe ili partije.
Građani drugoga reda…
No, bilo je posebno bolno, da su Jugoslaveni (Hrvati ili Slovenci nismo smjeli biti) u inozemstvu automatski ocijenjeni kao – građani drugoga reda. Navodim anegdotu koje sam se sjetio: nekadašnji slovenski veleposlanik u Parizu, koncem osamdesetih sjedio je u francuskoj prijestolnici s prijateljem na kavi. Razgovarali su na srpsko-hrvatskom jeziku. Vidjevši kako su lijepo obučeni i profinjeni, konobar im je iznenađeno rekao: “Oprostite mi, ali do sada sam čuo ovaj jezik samo kada su ga govorili otmičari i džepari…”
Problem je u tome što današnja „jugonostalgija“ koja SFRJ i Tita prikazuje u bojama u kojima nikada nisu postojali, pada na plodno tlo suvremenog europskog lijevog krila, kojemu je okrutna crvena diktatura bliža od svakodnevnog života europskih gradova i sela.
Pitanje za psihoanalitičara, ako ne i psihijatra…