Politiziranje pravoslavlja

Ono što je mišljenje „sedmorice mudraca“ za njemačku vladu, to je za Hrvatsku Pupovčev govor na božićnom domjenku SNV-a. Na temelju ovogodišnjega i nove udžbenike iz povijesti morat ćemo pisati!

Jedno od najvećih postignuća u napretku ljudskoga duha svakako je usvajanje Opće deklaracije o ljudskim pravima na glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. U 18. članku Deklaracije izrijekom je rečeno da svaka osoba ima pravo na slobodu govora, savjesti i religije, što podrazumijeva i slobodu promjene religije i osobnoga svjetonazora. Naravno da osobni svjetonazor dopušta mogućnost da svatko ima pravo ne pripadati ni jednoj religijskoj grupaciji, odnosno izjasniti se kao ateist, agnostik ili formirati vlastitu religiju.

U skladu s Općom deklaracijom o ljudskim pravima Ustav Republike Hrvatske izrijekom jamči hrvatskim građanima „slobodu savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“, (članak 40). Nadalje, u sljedećem članku Ustava stoji da su sve vjerske zajednice „jednake pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.” O pomoći koju država izdašno daje vjerskim zajednicama nauštrb donacija kulturi, znanosti i visokom obrazovanju intenzivno se raspravlja. Postavlja se pitanje je li pomoć vjerskim zajednicama primjerena standardu države ili je nerazmjerno velika u odnosu na primanja građana.

Iako su po Ustavu vjerske zajednice odvojene od država, njihov utjecaj na kreiranje hrvatske politike dolazi posebno do izražaja tijekom najvažnijih vjerskih blagdana kada čelnici vjerskih zajednica imaju potrebu osvrnuti se na politička zbivanja. Tako je bilo za vrijeme ovogodišnjeg katoličkog i pravoslavnog Božića. Kod pravoslavaca to više izlazi na vidjelo budući da se ovu vjersku grupaciju pokušava povezati s djelovanjem Srpskog nacionalnog vijeća (SNV). Ako pogledamo u historijat ove utjecajne organizacije, primijetit ćemo da je SNV bio odgovoran za osnivanje SAO Krajine, a nakon propasti ovog političkog projekta, prešlo se u na politiku miroljubive koegzistencije. Kreator ovog drugog dijela SNV-a bio je tadašnji profesor sociolingvistike sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, nekadašnji marksist i djelatnik Centra za idejno-teorijski rad, Milorad Pupovac. Mora se priznati da se Pupovac u međuvremenu spretno etablirao u vođu svih Srba u Hrvatskoj, a njegovi oponenti i kritičari s ljubomorom i zavišću tvrde da se „obogatio na srpskoj tuzi i jadu“. Čak mu je i bivši predsjednik države Ivo Josipović još dok je bio na čelu države prigovorio da je tjerao samo svoj „entobiznis“. U vrijeme vjernog koaliranja s HDZ-om iz vremena Sanadera i Jadranke Kosor, kada je njegova stranka i formalno bila u Vladi, Josipović je prigovorio Pupovcu da je „za Srbe učinio vrlo malo, za sebe iznimno puno“. Pupovac mu nije ostao dužan, rekavši da ni Tuđman nije toliko radio na razjedinjavanju Srba kao što je činio Josipović stvarajući paralelne strukture vlasti Pupovčevom SNV-u.

Pupovčevo političko djelovanje svelo se uglavnom na doktrinu „Od Božića do Božića“. Domjenak SNV-a koji on osobno organizira medijski je jedan od najpopraćenijih događaja u Hrvatskoj. U pravilu se tu skupi cjelokupna hrvatska politička vrhuška, tetoši se srpske čelnike u stilu s čuvenom izjavom Iva Vojnovića „još ste tu, još ste vlast“. Pupovac kao prononsirani ljevičar dobro zna da će svaka desničarska vlada u Hrvatskoj biti klimava i nesigurna bez njegove podrške. To se najbolje pokazalo na primjeru Karamarka koji je radije bio spreman koalirati s crnim vragom nego s tradicionalno vjernim koalicijskim partnerom SNV-om. Ljepilo SNV-a najsigurniji je jamac uspješnosti ostanka na vlasti. Lova koju popularni Pupi traži, sitnica je u odnosu na Bandića i slične političke udvarače. Pupi je svjestan da će razmjerno intenzivnosti napada na hrvatsku vladu blagajna SNV-a biti punija. Ono što je, primjerice, stručno mišljenje “sedmorice mudraca” za njemačku vladu, to je za Hrvatsku Pupovčev govor na božićnom domjenku SNV-a.

Bruxelleski kicoš ove godine se mučno preznojavao slušajući Pupovčeve božićne žaoke zbog jasenovačke ploče na kojoj su politički dušobrižnici uspjeli pronaći i slogan hosovaca „Za dom spremni“. Lukavi je Pupovac u svojoj božićnoj poruci rekao da je riječ o „mjestu na kojem je u 20. stoljeću stradalo najviše pripadnika hrvatskog naroda. I tu ne spominjem ni Srbe niti Rome, već Hrvate.” Ako je točno da je u Jasenovcu stradalo najviše Hrvata, postavlja se pitanje hoće li povijesni udžbenici morati ponovno na stručno redizajniranje, jer đaci bi trebali učiti sukladno onom što tvrdi čelnik Srba u Hrvatskoj. Nada u bolje sutra koja se pojavila dolaskom na vlast glavnog bruxelleskog činovnika debelo je zasjenjena jasenovačkom pločom nekadašnjih pripadnika HOS-a koji su u obranu Hrvatske krenuli sa spornim sloganom „Za dom spremni“.



Fućkaš ga, kad granate padaju po tebi, a ti odgovoriš kao što su odgovorili hosovci, danas se to interpretira kao govor mržnje. Svaki spomen kune i hrvatskog grba bio je svojedobno također “govor mržnje” ili neka slična neprijateljska propaganda. S obzirom na govore koje je držao prije četvrt stoljeća „u takozvanoj SAO Krajini“, rekavši tada da dolazi „iz takozvane Republike Hrvatske“, dakle iz tada međunarodno priznate države, Pupovac bi morao imati razumijevanje za poruku hosovaca „Za dom spremni“. Bila su to vunena vremena kada su njegovim susjedima Hrvatima gorjele kuće, a po hrvatskim gradovima padale granate. Ako postoji suosjećaj za dečke koji su stali u obranu zemlje sa sloganom „Za dom spremni“, onda bi Pupovac trebao imati razumijevanja za takve marifetluke. Pogotovo što je cijelo vrijeme bio „čvrsto vezan za pipu hrvatske riznice“.

Pupovac bi barem trebao ostati na razini dubrovačkog biskupa msgr. Mate Uzinića koji je i u emisiji Hrvatskog radija “Intervju tjedna” izjavio da pozdrav „‘Za dom spremni’ po sebi nije ni dobar niti loš, ali da je povijesno opterećen jer su se pod tim pozdravom neki borili za slobodu, a neki su 50-ak godina prije činili zločine.“ Vrli biskup bi, kad govori o povijesnoj opterećenosti, morao znati da su pozdrav „Zdravo“ koristili komunisti, da se u ime tog pozdrava strijeljalo nedužne građane i protivnike komunističkog režima. Danas bi se dubrovački biskup morao dobro zamisliti smije li moliti „Zdravo Marijo“ u crkvi, prije objeda, za vrijeme krunice s obzirom da su komunjare zlorabili pozdrav „Zdravo“.

Na Pupovčevu domjenku govorio je u javnosti nepoznati Vladimir Božović, izaslanik srbijanskog predsjednika vlade Vučića. Ostat će zapamćen po izjavi koja je podsjećala na ono što je rekao Milošević prije raspada Jugoslavije, da će Srbija „Srbe braniti svim raspoloživim sredstvima kad god budu ugroženi“. Siroti Stier izjavio je po naredbi šefa da je “takav diskurs vrijedan svake osude”. Dok mu je šef ponizno slušao govor Vučićeva izaslanika, Stier je naknadno osudio neobičnu brigu Srbije za hrvatske Srbe, jednostavno jer mu je naređeno. Osobno nemam ništa protiv Božovićeve izjave koja je formulirana hipotetički. Dapače, smatram da ima Srba u Hrvatskoj koji su egzistencijalno ugroženi i dobro bi bilo da im Srbija pomogne da nađu posao. Ako ne ide u Hrvatskoj, onda možda ide u Srbiji.

Da pravoslavni Božić bude što zanimljiviji, potrudili su se „pristaše Hrvatske pravoslavne crkve“ organiziravši “Veliko posvećenje vode povodom blagdana Bogojavljenja” u trgovačkom centru na Cvjetnom trgu. Elem, hrvatski pravoslavci su najprogresivnija religijska zajednica u Hrvatskoj, jer su bogoslužje preselili u trgovačke centre. Napredna ideja sukladno duhu vremena. Četiri tjedna Adventa celebriralo se po trgovačkim centrima, meditiralo pred skupocjenim artiklima nedosežnim za obični smrtnički džep, rakijalo se na kredit ispred adventskih kućica koje su, po vragu, proglašene najatraktivnijima u Europi, u ovo sveto vrijeme. Sferu nedostižne transcendentnosti iz tradicionalnih religija hrvatski građani su osjetili tijekom osvijetljenog Adventa meditiranjem pred luksuznim artiklima koji su poput Benjaminove “aure” prisutni tu, ali ostaju nedohvatljivi. Posvetom vode u trgovačkom centru čelnik neregistrirane Hrvatske pravoslavne crkve, bugarski episkop Aleksandar, ući će u povijest kao jedan od najvećih religijskih reformatora. Sve što je dobro dolazi nam iz Bugarske. Trener Dinama Ivajlo Petev, šef Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar, osvajač prve hrvatske zlatne medalje na Olimpijskim igrama, dizač utega Nikolaj Pešalov. Mnogi su sasuli drvlje i kamenje na jednoga od organizatora “hrvatskog pravoslavnog eventa” osporavanog novinara Marka Juriča, jer je svima onima koji su protiv Hrvatske pravoslavne crkve poručio prosto “neka odjebu”. Kritičari vjerskog okupljanja u trgovačkom centru na Cvjetnom trgu prigovarali su da četrdesetak nazočnih “članova Hrvatske pravoslavne crkve ne znaju moliti”. Tempora mutantur… I molitve su dobile novi oblik izražajnosti. Zašto psovke ne bi mogle poslati najusrdnije molitve? Valjda i od beštimanja židovskih proroka možemo nešto naučiti o molitvi?

Jedan moj prijatelj napisao je na Facebooku da je na Pupovčevu božićnom domjenku ostao nepozvan jedan gost – „Isus Nazarećanin“ koga su kršćani proglasili Kristom. Krist je grčki prijevod židovskog pojma „Mesija“. Ortodoksni kršćani u Hrvatskoj bolje čuvaju kršćansku tradiciju od katolika, barem što se čestitke tiče. Milorad Pupovac, organizator božićnog domjenka čestitao je Božić u duhu kršćanske baštine „Mir Božji. Hristos se rodi“. Jedan moj prijatelj kroatist, napisao mi je: Jesi li primijetio kako Pupi pazi na hrvatski jezik. Piše „Božji“ (dakle hrvatski), a ne „Božiji“ (srpski). Odgovorio sam mu da je istina kći svoga vremena (Veritas filia temoris). Uskoro ćemo jedino od Pupovca učiti što je pravovjerno, ortodoksno kršćanstvo.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI