Četvrt stoljeća nakon uspostave suverene hrvatske države, nema više potrebe slaviti Dan antifašističke borbe. Dva su razloga od primarne važnosti. Prvi je, da je antifašistički pokret prerastao u komunističku diktaturu koja je trajala 45 godina, a drugi je, da su čelnici antifašističkog pokreta išli ponovno na stvaranje Jugoslavije koja se danas tretira kao tamnica naroda. Imali smo dosta antifašizma i ne treba nam ga više nametati kao platformu za rješavanje suvremenih demokratskih problema .
Pojam antifašizam je višeznačan. Ugledni talijanski filozof građansko-liberalne provenijencije, Benedetto Croce (1866.-1952.), objavio je 1925. godine, dakle tri godine nakon dolaska fašista na vlast u Italiji, knjižicu “Manifest antifašističkih intelektualca” (Manifesto degli intellettuali antifascisti) koja je s vremenom postala simbol otpora protiv talijanskog fašizma. Croce je bio jedan od najdosljednijih protivnika talijanskog fašizma u redovima intelektualaca. Budući da je odbio potpisati vjernost Duceu, izbačen je 1935. godine iz talijanske Nacionalne akademije znanosti (Accademia Nazionale dei Lincei).
Antifašistima su se u vrijeme vladavine Hitlera i Mussolinija deklarirali ugledni građanski književnici, poput Thomasa Manna, konzervativni političari kao što je bio Otto Klepper, utemeljitelj poznatih konzervativnih novina Frankfurter Allgemeine Zeitung. Među antifašiste se ubraja i najpopularnijeg njemačkog poslijeratnog političara, Konrada Adenauera. Adenauer je kao gradonačelnik Kölna zabranio zastave Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije tijekom Hitlerova posjeta Kölnu 1932. godine. U vrijeme Hitlerove vladavine, Adenauer se skrivao u benediktinskom samostanu Svetoga križa u Herstelleu. Po završetku Drugog svjetskog rata Adenauer je postao poznat kao utemeljitelj stranke Kršćansko-demokratske unije Njemačke. Poznat je plakat iz vremena osnivanja najmoćnije demokršćanske stranke u Europi na kojem je pisalo: „Antifašisti, izjasnite se i pristupite Kršćansko-demokratskoj uniji Njemačke“. Njemačka je tada bila podijeljena na četiri okupirane zone. Država Savezna Republika Njemačka stvorena je u svibnju 1949., na teritoriju koji su okupirali zapadni saveznici, primarno zalaganjem Konrada Adenauera. Pola godine kasnije, na teritoriju koji su okupirale jedinice Crvene armije, stvorena je Njemačka Demokratska Republika. Znakovito je da je upravo u Istočnoj Njemačkoj prevladavao komunistički žargon antifašizma, pod kojim se primarno podrazumijevalo borbu protiv građanskog liberalnog društva. Čak je čuveni Berlinski zid, sagrađen u kolovozu 1961. imao antifašističko obilježje, jer mu je službeni naziv bio „Antifašistički zaštitni bedem“ (Antifaschistischer Schutzwall). U povodu desete obljetnice izgradnje Berlinskog zida tiskana je također prigodna markica „10 godina Antifašističkog zaštitnog bedema“. Njemačka savezna pošta je reagirala vraćanjem pisama s takvim poštanskim markicama nazad u Istočnu Njemačku.
Kada je riječ o antifašizmu u Republici Hrvatskoj, neminovno se postavlja pitanje njegove ideološke određenosti. Drugim riječima rečeno, ključno je pitanje, je li hrvatski antifašizam imao obilježja Adenauerova poziva na izgradnju demokratskog društva na građanskim osnovama ili je, pak, naš antifašizam u svojoj strukturi zadržao glavne odrednice ideološkog obračuna s neistomišljenicima, na način kako je to radila propagandna mašinerija istočnonjemačkih šefova države i politbiroa, Waltera Ulbrichta i njegova nasljednika Ericha Honeckera? Pritom ne treba zaboraviti da su komunistički diktatori, Ulbricht i Honecker, s obzirom na trajanje vladavine, dobrano nadmašili talijanskog diktatora Mussolinija uz kojeg se veže nastanak naziva fašizma. Učestala
fraza, da pitanje antifašizma i njegove društvene uloge trebamo prepustiti povjesničarima, nije do sada donijela nikakvih zapaženijih rezultata. Sjetimo se samo kontroverze koja je nastala kada je bivši ministar unutarnjih poslova, Vlaho Orepić, zatražio od povjesničara da dadu svoj sud o ustanku u Srbu 1941. godine s jednostavnim pitanjem – je li bio četnički ili partizanski ustanak? Kao prvo, treba jasno definirati koju je ulogu imao antifašizam u izgradnji demokracije na južnoslavenskim prostorima. Odgovor na pitanje je jasan kao dan: Nikakvu! Antifašizam na koji se pozivaju Milorad Pupovac, političar kojeg je najbolje definirati kao najvjernijeg partnera posttuđmanovskog HDZ-a, te Dragan Markovina, vođa beznačajne grupacije Nova ljevica, trebao bi simbolizirati idealiziranu platformu oko koje su se okupili svi pobunjenici protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. Gledano iz perspektive povjesničara, može se reći da je antifašistički pokret neosporno zaslužan za oslobađanje Hrvatske od fašističke okupacije, posebno hrvatskih teritorija koji su Rimskim ugovorima (18. svibnja 1941.) bili izravno uvršteni u sastav talijanske države. Pavelić je Rimskim ugovorima samo potvrdio ono što je bilo već ranije regulirano Rapalskim ugovorima 1920. godine između Italije i Kraljevine SHS. Međutim, iz antifašističkog pokreta razvio se totalitarni, jednopartijski komunistički sustav koji je vladao u Hrvatskoj sve do prvih parlamentarnih izbora koji su se održali 23. i 24. travnja, te 6. i 7. svibnja 1990. godine. Nadnevak će ostati zabilježen u novijoj hrvatskoj povijesti po tome, jer je Komunistička partija prvi put nakon 1945. godine morala odstupiti s vlasti.
Kao balast demokratskih promjena ostao je još uvijek blagdan “Dan antifašističke borbe”, koji se slavi kao spomen na 22. lipnja 1941. godine, dan kada je u šumi Brezovica, osnovan Sisački narodnooslobodilački partizanski odred. Razlog odabiru ovoga blagdana je, između ostalog, Tuđmanovo sudjelovanje u partizanskom pokretu, te njegovo povezivanje suvremene Hrvatske sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom, kao i uvjerenje da bez antifašizma ne bi bilo ni suverene Hrvatske. Franjo Tuđman je kao Titov partizan htio naglasiti da su upravo Hrvati prvi krenuli u borbu protiv fašizma, te da odabir datuma 27. srpnja, kada se dogodio ustanak u Srbu, nije bilo najsretnije rješenje jer je to bio, kako danas misli većina hrvatskih povjesničara, više četnički, nego partizanski ustanak. Uspostavom novog blagdana, Dana antifašističke borbe, Tuđman je također htio pridobiti sljedbenike bivšeg Saveza komunista, koji je uvijek tvrdio da je poveo narod u borbu protiv fašizma, da se pridruže obrani Domovine koja je bila ugrožena velikosrpskom agresijom. Pobuna odmetničkih Srba ponovno se dogodila u Srbu, gdje je na dan ustanka 27. srpnja 1991. godine proglašena “Srpska autonomna oblast Krajina”, koja je službeno bila priključena ostatku Jugoslavije. Bitna je razlika između dviju pobuna u Srbu, da su prvu iskoristili članovi Komunističke partije da pozovu narod na borbu protiv fašizma i stvaranje oslobodilačkog teritorija, dok su pedeset godina kasnije, emisari Vojislava Šešelja huškali pobunjenike na stvaranje Velike Srbije u famoznim granicama od Virovitice do Karlovca i Karlobaga.
Četvrt stoljeća nakon uspostave suverene hrvatske države, nema više potrebe slaviti Dan antifašističke borbe. Dva su razloga od primarne važnosti. Prvi je da je antifašistički pokret prerastao u komunističku diktaturu koja je trajala 45 godina, a drugi je, da su čelnici antifašističkog pokreta išli ponovno na stvaranje Jugoslavije koja se danas tretira kao tamnica naroda. Imali smo dosta antifašizma i ne treba nam ga više nametati kao platformu za rješavanje suvremenih demokratskih problema.
Antifašizam se danas u Hrvatskoj, uglavnom, poistovjećuje s borbom za očuvanje lika i djela Josipa Broza Tita u pozitivnom kontekstu. S tim u vezi treba gledati na uporna nastojanja određenih struktura da se zadrže nazivi središnjih ulica ili trgova “Trg maršala Tita” diljem zemlje. Pritom se zataškava da je drug Tito bio zločinac, diktator i okorjeli protivnik demokracije. Tita i antifašizam u današnjem demokratskom društvu treba vrednovati i prosuđivati sa stajališta doprinosa razvoju demokracije na južnoslavenskom prostoru. Antifašizam je danas nedefiniran pojam, jer fašistima se po potrebi etiketira huligane po stadionima, branitelje koji inzistiraju na sloganu “Za dom spremni”, a ponekad čak i pristaše Hrvatskog pokreta za život i obitelj, kao i sve što iole miriše na konzervativizam.
Zanimljivo je da se većina pripadnika LGBTQ zajednice, dakle lezbijke, gejovi, biseksualne, transrodne, interseksualne i queer osobe danas u pravilu deklariraju antifašistima, a sve uvrede na njihov račun označavaju – fašizmom. U tom pogledu ostvaren je velik iskorak u slobodarskom napretku duha, ima li se u vidu da su drugovi partizani prijekim sudom i strijeljanjem rješavali problem homoseksualizma u vlastitim redovima. Pojava homoseksualaca u komunističkoj Jugoslaviji, po shvaćanju drugarica i drugova, predstavljala je opaku devijaciju od partijske linije.
Kada je riječ o suvremenom položaju LGBTQ zajednice, pohvalno je da nam se premijer Plenković nije naljutio kada su ga popularni ruski komičari, Vova i Lexus, vješto nasamarili predstavivši se kao ukrajinski premijer Vladimir Groisman i podsjetili da su lijepe zajedničke trenutke proveli u gay baru “Plava kamenica”. Prvi dan razgovora našeg i “ukrajinskog premijera”, protekao je po diktatu ruskih komičara. Hrvatska kao članica saveza NATO, naglasio je Plenković u razgovoru s „ukrajinskim premijerom“, učinit će sve da Ukrajina uspostavi suverenitet nad svojim teritorijem u Doneckom i Luhanskom, ustrajat će u odluci da gospodarske sankcije protiv Rusije ostanu na snazi. Nakon što je prespavao, Plenki je ponovno nazvao svoga “ukrajinskog kolegu” na isti broj. Na premijerovo pitanje, u kojem restoranu su večerali u Kijevu, Vova i Lexus su otkrili karte do kraja, rekavši da se radi o gay baru “Plava kamenica”. Ovaj raspad sistema u Premijerovu kabinetu nakon odlaska Božinovića, hrvatska novinarska oligarhija dodvornički je frizirala tvrdnjom da se “Plenković nije dao nasamariti”. Međutim, objašnjenje Plenkovićeva nastupa u ruskoj humorističkoj emisiji, dali su ponovno iz ruskog Ministarstva vanjskih poslova, oštro, jasno i koncizno: “Idete na ruku ratnoj kampanji Kijeva.” Posljedice Plenkovićeva nastupa kod Vove i Lexusa uskoro ćemo prepoznati s obzirom na autonomiju hrvatskog gospodarstva.
