Koje li države? Jedan je strani namjesnik, drugi je ronin, a treći petokolonaš. Bolje je da se HV podijeli na više interesnih skupina, pa da se građanski rat vodi otvoreno s vojnim sredstvima, a ne kroz nabavu vojne opreme. Bilo bi to jeftinije za sve nas...
Vjerojatno ste nekad pogledali japanski klasik, “Shichinin no Samurai” Akira Kurosawe, iz 1954. godine. Stanovnici sela unajmljuju sedmoricu ronina, samuraja bez gospodara, da zaštite selo od bande koja ga pljačka svake godine. Šest godina kasnije, John Sturges je preuzeo ideju kao podlogu za svoj vestern, u kojemu plaćenici brane meksičko selo. Toga ima samo na filmu. U realnom životu, oni koji odglume branitelje i domoljube, preuzimaju selo i nastavljaju ga terorizirati. Koliko smo podoficira i oficira JNA dobili na grbaču, pod izgovorom da je bolje da nisu na strani neprijatelja? A ono – “Neću protiv druga svog”. Kažu da im je savjest čista. Zar ih nismo plaćali da nama ostalima savjest bude čista?
Domaći plaćenici
Kada se 1991. razmahala agresija Srbije na Hrvatsku, svatko je bio dobrodošao u obrani, pa i plaćenici. Primjerice, Damir Krstičević, pristigao je nakon raspada Jugoslavije, kao ronin JNA. Ante Gotovina, bio je francuski legionar. Za svoje vojničke vještine obojica su uredno plaćeni, više nego u inozemstvu, jer su uz redovnu mjesečnu plaću dobijali terence i kvalitetne stanove na prestižnim lokacijama, najviše funkcije i društveno uvažavanje.
Jedan “naš” general sretno je preživio nepostojeću saobraćajnu nesreću, u kojoj je postao teški invalid i isti dan odigrao rekreativni teniski meč. Toga ima samo kod nas. Roninu se otvarala mogućnost da svoju bivšu suprugu korektno udomi i da sa svojom novom suprugom ili ljubavnicom useli u novi i bolji stan, na još boljoj lokaciji. Kao što je to sebi dopuštao komunistički funkcioner, ronin je mogao preseliti u bolji stan kada bi stari postao zreo za veće pospremanje. Nije mi jasno zašto takvog “komunjaru” obrane vodimo kao dragovoljca? Zašto ga registriramo kao branitelja? Ako nije položio svoj život za Hrvatsku. Obavio je svoj posao ili se samo izležavao, plaćen je za to, i što me briga je li bio vojnik ili zaboravljeni partizan u zasjedi. Prodavao je struku i svoju osobnu nestručnost.
Posebno je smiješan pokušaj Nenada Ivankovića da slavi kao heroje one ronine koji nisu bili teže ranjeni. General HV-a nije heroj, nego omraženi direktor u svome vojnom poduzeću. Koji promiče ulizice i osobe bez morala. Pravi heroj ostavio je svoje kosti na ratištu, a onih nekoliko preživjelih heroja, nisu postali generali. Naprotiv, heroji Vukovara istraživani su, premlaćeni i poniženi, kako u Srbiji, tako i u “samostalnoj” Hrvatskoj, koja je za istinske heroje formirala komisije, samoubilačke misije, pa i eskadrone smrti.
Heroji su i oni Hrvati i ne-Hrvati koji su se dragovoljno uključili u obranu zemlje i za to nisu dobili niti kunu. “Tko ne voli generala?” – pita nas i Andrej Plenković, kao uspaljena usidjelica, koja vreba partiju u odori. Nitko normalan ne voli generala, osim njegove majke i, eventualno, njegove supruge ili djece, koji nekako u obitelji podnose režim oficirčine.
Dogodilo se da iz JNA pristigne sva sila ronina, koji su se našli pred teškim izborom: služiti svoje nove velikosrpske gospodare i čekati pobjedu “jugoslavenske” opcije, ili zadržati “društvene” stanove u Hrvatskoj? Čast izuzecima, nije prevagnulo domoljublje, nego ekonomska računica. Ti naši ekonomisti, kao i mnogi drugi, ostali su duboko odani genocidnoj jugoslavenskoj ideji. Svatko od njih položio je zakletvu zločincu Titu, i tu zakletvu nikada nije povukao. Kako su se činovi direktno prenosili, oficiri i podoficiri JNA, stručnjaci za ročnu vojsku, brzo su postali visoki časnici i vojni stratezi HV-a, odnosno jako skupi plaćenici, veliki teret na državnom proračunu, dok su visoko kvalificirani civili uključeni u obranu zemlje kao obični vojnici.
Prisjetim se kako je neposredno prije „Oluje“ jedan general podrijetlom iz JNA, podijelio postrojbama – manevarsko streljivo. Ronini su zadržali “društvene” stanove, jeftino ih otkupili, ušli u određene procese društvene integracije, često i kao profesionalni antifašisti, ali mi nikada nećemo saznati koje su gospodare služili, koliko je njih poslao neprijatelj da potkopa našu obranu ili da nas na neki način osramote. Naravno, 90-ih su mnogi od njih u lisnici nosili istu sliku djeda ustaše, i svatko od takvih je tvrdio kako je sliku obiteljskog nacionalista pronašao skrivenu na kućnom tavanu. Svako upoznavanje s bivšim pripadnikom JNA imalo je tu svoju šprancu. Pruža ruke, izgovara ime, a već prilikom prve slijedeće komunikacije, “prebjeg” vadi lisnicu i pokazuje sliku moga dide, po maminoj strani. Nekako bi me to dirnulo. Gdje si rođo? On je uskog i šiljatog lica, a moj je dida imao široko lice rasnog Dinarca.
Ako malo bolje pogledate, kroz vizuru rodoslovno kompetentnog Šime Đodana, svi ti naši generali, od Damira Krstičevića do Ante Gotovine, imaju to usko i šiljato lice Karađorđevića. Ante je uvijek govorio hrvatski, dok je Damir pristigao s onim privlačnim štihom Akademije JNA, jadna nam majka, gdje nam je pamet. Roninima su bila puna usta pomirenja, a privatno su se getoizirali u tim zgradama u kojima su dobili stanove. Oni rijetki podoficiri JNA koji su gledani kao hrvatski nacionalisti, sporo su se integrirali u šire nacionalno tkivo, pa su se takvi u konačnici vratili u JNA stado. Ronini su imali svoj jezik i svoje lozinke raspoznavanja i upozorenja da je naišao ujkan ili netko drugi, od onih koji nikada nisu pripadali jugoslavenskim strukturama.
Ti nikakvi hrvatski generali
Znate, po istim ustavnim ovlaštenjima koja danas pripadaju predsjednici KGK, Stipe Mesić je 2000. glatko umirovio najpoznatije hrvatske generale, kao obične šmrkavce. Ante Gotovina uskoro je hrabro bježao iz svoje drage “samostalne” Domovine, koju je “oslobodio”. U svim filmovima na temu nesalomljivih legionara, lažno optuženi legionar krenuo bi na glavnoga u svojoj uspravnici. Svi smo očekivali da Ante upadne na Pantovčak i smakne titoističkog uzurpatora. Ante je, ipak, zapalio. Javile su se objede da se skrivao kao časna sestra. Slučajno naiđe Stipe Mesić, a Gotovina popravlja maramu, vadi krunicu i prebire čisla. U Haagu je Gotovina bio tih kao curica, kao da je promijenio spol, što može biti razlog da je Antun Vrdoljak za ulogu Generala angažirao svog zeta.
S Krstičevićem smo imali drukčiju, ali jednako poremećenu situaciju. Samo luda nacija postavlja za “ratnog zapovjednika” – neiskusnog mladića. Krstičević se nije pobunio protiv umirovljenja, nego je cendrao zašto ga vrhovni zapovjednik nije pozvao na razgovor. Sve je to namještaljka za naivnu hrvatsku sirotinju. Vrana vrani oči ne vadi. Antu Gotovinu skrivao je Stipe Mesić, bio Gotovina toga svjestan ili ne. Na konto bjegunca Gotovine, pritiskala se Hrvatska na međunarodnom planu i još se u zemlji produbljivala reokupacija pete kolone. Da je Stipe Mesić zaista išao na generale, prebacio bi ih u pričuvu, a ne u mirovinu. Nacija je bila konsternirana, a Mesić je mogao komotno od svakog umirovljenog generala zatražiti mito za prijevremeno umirovljenje.
Vidite, danas Grabar Kitarović, kao predsjednica i vrhovni zapovjednik HV-a, ne smije krivo pogledati davno umirovljenog generala. Krstičević je bahato podnio ostavku na poziciju ministra Obrane zbog same sumnje da mu uspravnica nešto prigovara. Krstičević je dodatno vojno školovan u SAD-u, nakon čega je slovio kao američki samuraj, kao i aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. U čemu je problem? Sve bilo je igra, ali suprotno objavljenim tezama, odgurali su predsjednicu Kolindu, a ne ministra Krstičevića i premijera Plenkovića, što dalje od raspodjele provizije za nabavku vojnih zrakoplova i ostale vojne opreme. Zanimljivo, LNG je došao na dnevni red Vlade pod oznakom tajno. Je li to ta transparentnost, koja se spominje u Strategiji nacionalne sigurnosti, s kojom se kite Krstičević i Plenković?
Dakle, za razliku od Dečeca kojeg je smijenio Stipe Mesić, javnost je neki dan upoznala odraslog i prkosnog Damira Krstičevića. U dostupnoj biografiji piše da se priključio HV-u 1991. godine, nakon što je završio Akademiju JNA. Dobro, a kada je točno završio Akademiju JNA, gdje je bio raspoređen i kojeg je mjeseca i koje godine prešao u HV? Ne vjerujem da je sudjelovao u napadima na Vukovar ili Kupres, ali takvu sumnju može otkloniti prezentiranjem svoje JNA karijere, iz mjeseca u mjesec. Za razliku od njegovog ministra Krstičevića, premijer Plenković je dobro nam poznati general poslije bitke. U daljnjem tekstu: Izvršitelj i Ovrhovitelj. Sve članice Unije, svi predsjednici i premijeri tih članica, vode računa o nacionalnom interesu, samo čuveni Ovrhovitelj kao predsjednik Vlade RH spremno izvršava naloge svih vanjskih (međusobno suprotstavljenih) centara moći, pa i nekih unutarnjih, protuhrvatskih.
Namjesnička gotovost premijera Andreja Plenkovića donosi nam nepopravljivu štetu. Plenković to brani floskulom o jedinstvenoj politici Unije, a takva ne postoji. Snažnije članice tlače one slabije, a niti na jednoj razini nema pune solidarnosti, što Brexit potvrđuje. Hrvatska je na putu prema Višegradskoj skupini, ali to neće omesti Viktora Orbana da podrži muljažu MOL-a i energetsko uništavanje Hrvatske. Tko danas odlučuje da se “samostalna” Hrvatska podredi maloj susjednoj Sloveniji? I agresorskoj Srbiji? Koja nije članica Unije. Kupovati vojnu eskadrilu danas, kada se blokovi formiraju? Kada se Unija raspada, pa nitko ne može znati kamo će se u skoroj budućnosti prikloniti Švedska ili Južna Koreja. Britanci su otvoreno potkopali Uniju, a Njemačka tajno ide protiv ostalih članica Unije, dajući podršku proizvodnom jačanju Turske i Rusije, na štetu slabijih članica Unije.
Komedija Ostavka
Zaboravljamo da je takozvana “samostalna RH” bila dvostruko okupirana zemlja. Uz srpske paradržave, imali smo reokupaciju preostalog teritorija, institucija i poduzeća kroz lažnu tranzicijsku dominaciju jugoslavenskih fašističkih (desnih) struktura, koje su se u novoj podjeli uloga presvukle u lijeve i antifašističke, a neki labradorski i u one naoko domoljubne, uz društvenu integraciju kriminala svih vrsta. Granice vojnih oblasti nisu se podudarale s republičkima, pa se činilo kako smo se riješili oficira JNA, kad evo i njih. Malo po malo, “bivši” pripadnici JNA preuzeli su HV, pa kada je usfalilo oficira ili podoficira, ubacivali su se jugoslavenski milicioneri. Mnogi naši generali i najviši časnici, za Domovinskog rata bili su teritorijalni regulatori, lokalni šerifi, pa i samoproglašeni carinici.
Koje je to životno iskustvo navelo generala vojnika Damira Krstičevića da praktično postane trgovački putnik “M Suna”? Danas značajne korporacije, u vlasništvu poduzetnika i branitelja Stipe Matića, bivšeg pilota JNA, koji zapravo nije upitan, jer je ugrabio komad našeg tržišta informatičke i tehničke opreme još za Jugoslavije. A “M Sun” i njegovi poslovni partneri jesu značajni dobavljači MORH-a i drugih državnih resora, pa je postavljanje Damira Krstičevića za ministra Obrane – eklatantan primjer sukoba interesa. Svuda u svijetu, ministar Obrane je civil i najčešće financijaš s iskustvom, koji nikada nije bilo koga zastupao na trgovačkoj matrici. Svuda u svijetu, takvi ne biraju opremu strogo prema kvaliteti i cijeni, niti traže “višenamjenske zrakoplove”, nego otvoreno opremaju svoju vojsku u skladu s nacionalnim izborom vojnih i političkih saveznika.
Krstičević u natječaj za isporuku vojnih zrakoplova uvodi ugovor države s državom, bez posrednika. Ali, to samo znači da će se provizija dijeliti na razini državne administracije, a Plenković i Krstičević su premijer i ministar. Ponovno ću naglasiti – kada bi neki ministar za predsjednikovanja Stipe Mesića, pokušao njega zaobići glede nabavka vojne opreme ili raspodjele provizije, završio bi u pržunu. Suprotno promišljanju Ivankovića, možemo zaključiti da se nabavka borbenih zrakoplova pretvara u sukob poslušnika Unije, poslušnika Washingtona, privatnog kapitala, pa i u sukob oko raspodjele provizije.
Južnokorejski trenažni FA50 ima smisla zbog obuke novih pilota, ali za borbeno djelovanje sami Južnokoreanci kupuju Gripene. Jedna činjenica zaista intrigira. Damir Krstičević promijenio je ranije postavljenu specifikaciju u korist “višenamjenskih zrakoplova”, što je otvorilo prostor trenažnim FA50, s mogućnošću dodavanja naoružanja. A Krstičević je praktično bio trgovački putnik “M Suna”, koji zastupa neke južnokorejske brandove. Javnosti se maše s regionskim ugrozama i borbenim zrakoplovima, a gradnja nove infrastrukture i odgovarajuće struke koštat će još više, pa ako trebamo preveslati Amere, onda je pametno uključiti i rusku ponudu, koja se u novu “tronožnu osovinu” Njemačke, posve uklapa. Osobno me smeta ta nekonzistentnost naše politike, vertikalno i horizontalno.
Aktualna navala na predsjednicu RH može biti apsolutistički pohod Andreja Plenkovića, kao i politika Angele Merkel protiv našeg dubljeg povezivanja sa SAD-om, ali i pokušaj da se predsjednica isključi iz raspodjele provizije u nabavci vojnih zrakoplova. Možemo li nakon sljedećih predsjedničkih izbora očekivati istragu koliko su Kolindu Grabar Kitarović podržali Amerikanci? Hoće li se nova ustavna redukcija ovlasti predsjednika / predsjednice RH, provesti prije nove nabavke vojnih zrakoplova i vojne opreme, odnosno prije raspodjele provizije?
Glede novih zrakoplova, spominju se cifre od 500 milijuna do milijarde eura, bez cijene nove infrastrukture. Zar za te novce nismo prodali Inu? U vrijeme višestruko manje prezaduženosti zemlje…
PREMIJER vs PREDSJEDNIK: Proglasimo neutralnost
Nije dobro. Britanija napušta Uniju da može slobodnije djelovati protiv nje, a Njemačka je zajedno s Turskom i Rusijom zaseban tronožac, praktično izvan Unije i iznad Unije. Njemačka je već tradicionalno u strateškom paktu s Turskom. Višnja Starešina reče da Njemačka nije samo podijelila Europu, nego ju je i razdijelila. Zahvaljujući rođacima u Njemačkoj, davno sam saznao za njemački plan rasno podijeljene Unije, odnosno Eurozone više brzina, i u svezi toga alarmirao domaću Javnost, da bi se to kvalificiralo kao znanstvena fantastika.
Angela Merkel ne podržava samo Ruse, nego i ruske satelite, pa u takozvanom Regionu daje podršku Sloveniji i Srbiji, pa i potiskivanju Hrvata u BiH, koji trebaju postati anacionalni ideolozi nacionalno i vjerski podijeljene Bosne između pravoslavnih Srba i muslimana, za koje Nijemci kao i mi znaju da su podrijetlom Hrvati, ali takav identitet suspendiraju. Sve te stotine tisuća Hrvata koji su potražili zaposlenje u Njemačkoj, bit će asimilirani. I to je jedan od razloga zašto Nijemci sustavno razvodnjavaju hrvatski nacionalni identitet. Njemačka preko svog veleposlanstva u Beogradu financira zbornik “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi”. Informbiro je ponovno tu. Naime, Nijemci obnavljaju Staljinovu ideju o jednoj balkanskoj državi, koja bi uključivala Bugarsku. Nijemci financiraju i dokumentarce o Georgiju Dimitrovu, koji je tijekom Drugog svjetskoga rata spasio Bugare od velikih žrtava. Poznat je po optužbi za paljenje Reichstaga i bio je glavni tajnik Kominterne, tada osoba za svjetlosne godine, važnija od Tita.
Nijemci nas vraćaju u 1948. i ovaj put Nijemci odstranjuju Tita, koji je na sve strane proizvodio nered. Floskula da su ljudi bogatstvo, za nas ne vrijedi. Zaboravljamo da je vrijednost Lijepa naša, a ne desetkovana hrvatska nacija, koja žuri pronaći novog gospodara nakon što se riješila još jednoga kojega više nije mogla podnijeti. Nijemci neće dopustiti da im povijesni dug prema nekoj podaničkoj naciji pokvari današnje strateške odnose. Onako na prvu, možemo reći da se Andrej Plenković priklonio sposobnoj Angeli Merkel, ali to nije nikakva garancija za budućnost, jer bez obzira tko će biti novi pobjednik, nas će naši neprijatelji uspješno prebaciti na gubitničku stranu. Britanci su spriječili da NDH na kraju rata prijeđe na stranu Saveznika. Današnja prezidencijalna linija svrstala se uz SAD, a glavni saveznik i oslonac SAD-a je Britanija. To je neraskidivo. Dakle, Britanija će ponovno odlučiti kojoj strani Hrvati pripadaju, a nekako sam siguran da nam ponovno pakira gubitničku stranu.
Njemačka je tajnim ugovorima preuzela koncesije u luci Kopar. Sve se odvija u okvirima Hitlerove politike pred Drugi svjetski rat, pa je uslijedio i pakt s Beogradom, ne za dugo, jer Britanija napušta Uniju, pa uskoro možemo očekivati novi “27. mart” nekog drugog nadnevka, ponovno u režiji britanskih obavještajaca, diplomacije i trgovačke mreže. Za razliku od Hitlera, Merkelica iskrenije igra na današnjeg Staljina, pa tako namjerno čini Njemačku ovisnu o ruskoj nafti i ruskom plinu. Gledano manje emotivno, Merkelica je povukla genijalan potez. Naime, “saveznici” ovaj put ne potapaju tankere na putu za Hamburg, nego pokušavaju što više povećati ponudu plina i nafte s drugih tržišta, čime su Nijemci na druge prebacili troškove projekta Tri mora i LNG terminala u Hrvatskoj.
Mogu očekivati jeftiniju naftu i jeftiniji plin u ruskoj ponudi i još su izbjegli mogućnost da ih netko navede na novi pohod na Rusiju, zbog energenata. Kesu će razriješiti i Donald Trump, koji vuče snažne poteze, ali europskim lopovima ipak nije dorastao. Merkelica ne progoni Židove, nego ih uvozi, a nekakvu ravnotežu ostvaruje otvaranjem prema arapskim izbjeglicama s Bliskog istoka. Nije to Hrvatska – u Njemačkoj svi stranci teže što bržoj asimilaciji unutar moćne njemačke nacije.