Ostavka od zlata

Patrik Macek/PIXSELL

Hrvatska će sada iskoristiti interregnum u Ljubljani i arbitražni će sporazum do početka mandata nove vlade postati stvar prošlosti.

U Sloveniji odjekuje ostavka premijera Mire Cerara. Službeni bi razlog bio nezadovoljstvo odlukama Vrhovnog suda, koji je zaustavio gradnju megalomanskog projekta imenovanog ‘Drugi kolosijek’. Radi se o pruzi između najvećih slovenskih luka Kopra i željezničkog kolodvora u blizini talijanske granice – Divače, koja je trebala koštati više od milijardu eura. Dakle za izgradnju 27 kilometara duge usporedne željezničke pruge, pri čemu bi svaki kilometar bio toliko skup kao da bi ga napravili od zlata. Skupina stručnjaka koja je ocijenila projekt, rekla je „Projekt Drugi kolosijek neće u završnoj fazi koštati milijardu eura: pouzdano možemo predvidjeti vrijednost između 2,0 do 2,5 milijardi eura. Tako velika razlika može nastati samo u svrhu sustavnog zavaravanja i prikrivanja stvarnih troškova. Niti jedan ozbiljan stručnjak i ozbiljan ekonomski studij iz inozemstva ne može opravdati ovakvu najavu krađe državnog novca.“

Na ovu je temu u Sloveniji 27. rujna 2017. godine održan referendum, koji za protivnike gradnje nije bio uspješan. Vjerojatno zato što je vlada angažirala velika financijska sredstva i koristila ilegalne pritiske (npr. u vojsci), koji su utjecali na rezultat. Vrhovni je sud sada to poništio, što je Cerar uzeo kao razlog za ostavku.

To je koordinirano sa tzv. dubokom državom: to znači lobističko – kapitalne veze prevladavaju svuda pa i u dominantnim medijima. ‘Drugi kolosijek’ je zamišljen kao kontinuirana pumpa novca za vlastite potrebe, koje bi, naravno, platili građani. Nešto se slično dogodilo kod izgradnje autocestnog križa (mreža autocesta u Sloveniji imaju formu križa): gradilo se 20 godina (još nije dovršeno) i stajalo je nekoliko puta više nego što je prvotno utvrđeno. Druge zemlje ovakvom projektu prilaze služeći se koncesijama.

Duboka država danas ima samo jednog protivnika u Sloveniji: to je najveća oporbena stranka, ali budući da tranzicijska ljevica ima dvotrećinsku većinu (što je nešto što se u normalnoj demokraciji ne može niti zamisliti), opozicija je bez efektivne moći. Drugi, još važniji protivnici su financijske ustanove u Europskoj uniji koje beskompromisno upozoravaju na potrebu za privatizaciju velikih državnih sustava, kao što je na primjer, najveći pružatelj mobilne i fiksne telefonije, Telekom i Nova Ljubljanska Banka. S ove se točke gledišta čini da je Cerarova izvedba bila u skladu s potrebama duboke države, odnosno post-političkog zakulisja. Zašto? Miro Cerar do izbora, koji će se održati krajem svibnja ili početkom lipnja ove godine, odrađuje tekuće poslove. To znači da vlada ne treba učiniti ništa što bi bilo ocijenjeno kao čisto osnovna nužnost, koja bi prelazila status quo ante. Kada stigne novi mandatar i kada se izabere nova vlada: to se može dogoditi u rujnu ili kasnije – trebat će nekoliko mjeseci kako bi vlada ispunila svoje glavne obaveze prema EU, koje se tiču privatizacije. Konkretno, trebala bi prodati Novu Ljubljansku Banku; a ova prodaja je rubikon, preko kojega stare sile ne mogu prijeći.

Iz NLB su u posljednjem desetljeću, preko prijateljskih saveza moćnici iz krugova posttranzicijske slovenske garniture primali milijunske kredite koje su koristili oni koji danas upravljaju Slovenijom iza kulisa. Ruka ruku pere. Većina tih kredita nije nikada bila vraćena, odnosno novcu je izgubljen svaki trag. Niti policija, niti organi za provedbu zakona u to vrijeme nisu donijeli pravdu nikome tko je na kriminalan način došao do ogromne svote novca. Nedavna europska priča otkriva da je u prvom desetljeću 21. stoljeća Nova Ljubljanska Banka za Iran oprala milijardu eura i to, unatoč međunarodnim sankcijama. U Ljubljani se nije pokrenuo niti jedan kontrolni mehanizam. U Bruxellesu je to izazvalo nevjerojatan interes.



Privatizacija ili prodaja Nove Ljubljanske Banke bi za tranzicijsku nomenklaturu značila dvije stvari: ostala bi bez mogućnosti nezakonitog financijskog napajanja, kojim je uvijek kupovala političko prvenstvo (npr. većinski mediji). I drugo: kriminalističke istrage koje bi bile vođene iz inozemstva, mogle bi ozbiljno ugroziti postojanje nezakonitih interesnih veza i mreža. Ako bi se nastavile, netko bi čak morao biti uhićen.

Na međunarodnom planu bilaterale neposredna posljedica Cerarova odstupa je kratkoročni kolaps arbitražnog sporazuma, u koji je njegova vlada uložila toliko truda. Ali budući da su mreže zainteresirane samo za novac, a ne nacionalni interes i teritorij, to je samo fusnota. Hrvatska će sada iskoristiti interregnum u Ljubljani i arbitražni će sporazum do početka mandata nove vlade postati stvar prošlosti.

Kome to koristi, samo je retoričko pitanje. Pitanje koje samo donosi odgovor.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI