Povodom značajnog jubileja Oktobarske revolucije jedan docent na kompromitiranom Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu održava u zimskom semestru ove školske godine seminar pod naslovom «Filozofija Oktobarske revolucije». U silabusu je napisano da je “cilj ovog seminara prvenstveno upoznati studente s osnovama filozofsko-političke misli V. Ilića Lenjina u odnosu na Oktobarsku revoluciju.”
Oktobarska revolucija je bila jedno od najvećih zala u povijesti čovječanstva. Ovaj tjedan prisjećamo se stote obljetnice mračnog dijela povijesti čovječanstva vezanog uz ovo ime. Njemački tjednik Der Spiegel objavio je prije točno deset godina, dakle povodom 90. obljetnice Oktobarske revolucije, da su Nijemci osim odgovornosti za dva svjetska rata također suodgovorni za posljedice zala koja su proizišla iz Oktobarske revolucije. Bez rezolutne podrške njemačkog cara Wilhelma II. i njemačkog Ministarstva vanjskih poslova (das Auswärtige Amt) Lenjin ne bi mogao izvesti puč, a bez izdašne novčane potpore njemačke Vlade boljševička država ne bi mogla preživiti prvu godinu svoga postojanja. Der Spiegel procjenjuje da je njemačko Ministarstvo vanjskih poslova tijekom Prvog svjetskog rata kao potporu u organiziranju štrajkova i sabotaža doniralo Lenjinovim revolucionarima novčani iznos u vrijednosti od 75 milijuna eura. Lenjin je sa svojim pristašama tijekom Prvog svjetskog rata bio zapravo produžena ruka njemačkih obavještajnih službi sa zadaćom da se potiče dezerterstvo među ruskim vojnicima, stvara kaotično stanje i promiče anarhiju u ruskom carstvu. U ostvarenje njegovih revolucionarnih ideja tada nitko nije vjerovao, pa ni sam Lenjin. S obzirom da je ruski car Nikola II., inače rođak Wilhelma II., bio pouzdani vojni saveznik Francuske i Engleske, njemačke tajne službe su uz pomoć Lenjinovih revolucionara intenzivno radile na njegovu micanju što im je na koncu pošlo za rukom 1917. u poznatoj «Februarskoj revoluciji».
Lenjinovi biografi tvrde da je Lenjin osobno bio zatečen rezultatima Februarske revolucije, jer je još početkom 1917. godine napisao da njegova generacija neće doživjeti socijalističku revoluciju. Lenjinu je postalo jasno da mora nastaviti suradnju s njemačkim obavještajnim službama jer mu je donosilo pozitivne rezultate u praksi kako bi dokrajčio ostatke carske vlasti manifestirane u prijelaznim Vladama Grigorija Lavova i Aleksandra Kerenskog.
Ostaje sporno koliki je bio doprinos Lenjinovih boljševika u Februarskoj revoluciji 1917. Povjesničari su danas uglavnom suglasni da masovni štrajkovi nisu nastali zbog djelatnosti Lenjinovih revolucionara, nego primarno kao posljedica lošeg vođenja rata, visoke inflacije te sabotaže u željezničkom prometu. U ruskim je gradovima vladala sveopća glad koja je također nastala primarno zbog sabotaža u željezničkom prometu. Nezapamćena hladnoća i opće nezadovoljstvo seljaka, radnika i vojnika uzrokovali su masovnu pobunu protiv cara Nikole II. Presudno je bilo da se štrajkašima i pobunjenicima pridružilo 170 tisuća vojnih dezertera kojima je ruska Vlada svojom propagandom ispirala mozak o brzoj pobjedi nad Njemačkom i Austrijom. Budući da je nova Vlada, sastavljena od građanskih predstavnika Dume i socijalističkih delegata (sovjeta), nastavila s politikom vođenja rata i vojne suradnje s Francuskom i Engleskom, njemačke vojne obavještajne službe odlučile su intenzivirati svoju podršku Lenjinu pa su u svome vlaku za Sankt-Peterburg prošvercali Lenjina i njegove boljševičke revolucionare kako bi nastavili s pobunama te srušili novoformiranu Vladu. Odmah po dolasku u Sankt-Peterburg Lenjin je na konferenciji sovjeta održao čuveni govor u kojem je izložio glavne teze «socijalističke revolucije» po kojoj sva vlast treba pripadati sovjetima, delegatima radnika i seljaka, a ne kapitalističkoj buržoaziji. Najavio je hitno okončanje rata potpisivanjem mirovnog sporazuma s Nijemcima i Austrijancima, obećao je preuzimanje banaka u vlasništvo države, a seljacima raspodjelu zemlje koja je bila u vlasništvu velikoposjednika. Preduvjet za ostvarenje tih ciljeva je rušenje nove vlade koja je također bila u službi kapitalista i velikoposjednika te stvaranje sovjetske republike, osvajanjem «boljševičke» većine u Dumi. Da bi širim masama cijela revolucionarna priča bila razumljivija, Lenjin je svoj travanjski govor 1917. pretočio u četiri parole «mir, sloboda, kruh i zemlja». S tom svrhom nastavio je intenzivno djelovati na provedbi socijalističke revolucije, odnosno na revolucionarnom preuzimanju vlasti. Lenjinove su pristaše, dok je on još bio na liječenju u Finskoj, u srpnju 1917. pokušale izvesti revolucionarni prevrat, no sve je završilo fijaskom. Revolucija radnika, seljaka i vojnika čekala je novi povoljniji trenutak.
Nakon što je vojna ofanziva protiv Središnjih sila, koju je poduzeo premijer Kerenski završila s neuspjehom, u ruskim vojnim postrojbama zavladao je posvemašnji defetizam, a broj dezertera rastao iz dana u dan. Tu je Lenjin vidio svoju revolucionarnu priliku pa je krenuo s intenziviranjem kampanje u skladu parolama da »mir, slobodu, kruh i zemlju» jednakopravno zaslužuju i vojni dezerteri. To je bio jedan od razloga da su na općim izborima za gradska vijeća Lenjinovi boljševici dobili većinu u Sankt-Peterburgu i u Moskvi. Vodu na mlin revolucionarima tjerao je također premijer Kerenski svojom nepromišljenom odlukom da vojnike iz garnizona u Sankt-Peterburgu pošalje na frontu jer se pribojavao njemačke ofanzive preko Baltika i njihova osvajanja Sankt-Peterburga, što je vojno zapovjedništvo odbilo učiniti. Boljševici su u međuvremenu formirali svoj Vojni revolucionarni komitet sa svrhom da preuzmu kontrolu nad vojskom, najprije u Sankt-Peterburgu, potom u Moskvi i ostalim gradovima. Osnivanje Vojnog revolucionarnog komiteta bila je jedna od najučinkovitijih odluka jer su uslijed dezerterstva i neodlučnosti vojnoga vrha boljševici postupno preuzeli komandu u vojsci u glavnom gradu Rusije. Lenjin je kasnije priznao da je najveće zasluge u tom pogledu imao Lav Trocki, čije je pravo ime bilo Lav Davidovich Bronstein. Trocki je u vojarnama postavio svoje ljude što je bilo presudno u izvedbi Oktobarske revolucije. Vojni revolucionarni komitet je u kratkom vremenu preuzeo kontrolu nad vojarnama nakon što su zapovjednici odbili odlazak na ratište i prihvatili boljševičke parole «Mir, sloboda, kruh i zemlja» za sve. Nakon što su preuzeli kontrolu nad prometnicama, željeznicama i bankama, pučisti su krenuli s napadom na Zimski dvorac u kojem se skrivala vlada premijera Kernskog. Znakovito je da je Ruska pravoslavna crkva odbila da se Kerenski pokopa po njihovu obredu jer ga je smatrala odgovornim za prepuštanje vlasti boljševicima u vojsci.
Znakovito je da su nakon provedbe Oktobarske revolucije na izborima za konstituirajuću skupštinu Lenjinovi boljševici doživjeli totalni poraz dobivši samo 25 posto glasova birača. Međutim, to više nije nimalo uznemirivalo tovariša Lenjina jer je konstituirajuću skupštinu proglasio nevažećom, a njegovi revolucionari su proglasili apsolutnu pobjedu i vojnim snagama zauzeli ruski parlament. Bio je to kraj demokracije i početak uspostave totalitarnog komunističkog režima koji je živio na parolama, a održavao se pomoću vojske.
Lenjin je nakon revolucionarnog uspjeha ipak odlučio sklopiti mir s Nijemcima u Brest-Litovsku 3. ožujka 1918. još prije završetka Prvog svjetskog rata. Taj mirovni sporazum donio je Nijemcima najveću vojnu pobjedu i masovno proširenje teritorija. Njemačka delegacija je tijekom mirovnih pregovora koji su trajali tri mjeseca, dosljedno primijenila Lenjinovo proklamirano načelo o samoopredjeljenju naroda pa su stvorene baltičke države, Poljska i Ukrajina, a Nijemci svoj teritorij proširili sukladno mapama koje su zacrtali prije početka Prvog svjetskog rata. Nakon što su boljševici odbijali potpisati Brestlitovski mirovni sporazum, zapovjednik njemačkih postrojbi na istočnoj bojišnici general feldmaršal Paul von Hindenburg krenuo je u sveopću ofanzivu od Dona do Sankt-Peterburga. Ubrzo je stigla Lenjinova naredba da se potpiše “sramotni mir kako bi se spasila svjetska revolucija”. Neposredno nakon potpisivanja Brestlitovskog mira, njemačko Ministarstvo vanjskih poslova poslalo je u ožujku 1918. godine svoga veleposlanika u Moskvu sa svrhom da se angažira na očuvanju novo uspostavljene boljševičke države.
Povodom značajnog jubileja Oktobarske revolucije jedan docent na kompromitiranom Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu održava u zimskom semestru ove školske godine seminar pod naslovom «Filozofija Oktobarske revolucije». U silabusu je napisano da je “cilj ovog seminara prvenstveno upoznati studente s osnovama filozofsko-političke misli V. Ilića Lenjina u odnosu na Oktobarsku revoluciju.” Kao što vidimo, Lenjin ne prestaje biti klasikom inspiracije drugovima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Navedeno je da studenti trebaju prostudirati sedam Lenjinovih “filozofijskih”rasprava, objavljenih neposredno uoči izbijanja Oktobarske revolucije. Dobar poticaj studentima na razmišljanje: “Očekuje se da će studenti radom u seminaru steći osnovnu sposobnost kritičkog analiziranja izvornog teksta te kompariranja s njegovim naknadnim interpretacijama. Namjera seminara je omogućiti studentima da steknu osnovna znanja o pitanjima i problemima vezanim za marksističku analizu suvremene povijesti, politike, društva te povijesti marksizma.” Iz opisa kolegija ne stječe se baš dojam da će Oktobarska revolucija biti razmatrana u kontekstu zala koja su proizišla iz njezine ideologije koja je brutalno provođena u praksi.
Iz medija smo saznali da je za stotu obljetnicu Oktobarske revolucije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu izvješena crvena zastava u čast crvenog Oktobra. Nepoznati maskirani muškarci otuđili su zastavu i nestali. Policija je stigla na odredište i traga za počiniteljima.