Nizozemski biskup Marrtin Musken nedavno je izjavio da „kršćani Boga jednostavno mogu zvati Alah“. Alah, po novome, postaje kršćanski bog.
Protiv toga se pobunila američka biskupska konferencija i zabranila polemiku o ovoj vrsti ludila.
Na Zapadu se postavlja pitanje, koje je odavno mrtvo. Koga zapadnjaci štuju kao Boga? Činjenica je da je pri padu komunističkog režima u Sloveniji nadbiskup Alojz Šuštar, Božić 1989. godine čestitao i muslimanima, uz govor: „Želim sretan Božić i muslimanima, jer svi
štujemo istog Boga“. No, to je bila samo pristojna formula. Kršćanski se Bog, naime, u bitnome razlikuje od muslimanskoga. Tko je kršćanski Bog? Danas se može doživjeti uglavnom nijekanje njegova postojanja: dio francuske filozofije i kazališta (filozofija i kazalište apsurda) je nesmisao postojanja utemeljila na odsutnosti Boga.
Svi smo pljeskali na djela Camusa i Sartrea, bez da smo shvaćali kakva smo čudovišta doveli u blizinu svojeg blaga. Koji je smisao čovjekova napora na Zemlji, ako ga, umjetno stvorenog, čeka rođenje u epruveti u točki A, i smrt u točki B, kada se pohranjuje u spremnik tekućeg dušika kako bismo ga jednom mogli ponovno klonirati? Biblija i Bašćanska ploča, koje su svojim tekstovima injekcija značenja i optimizma, jer je čovjekovo postojanje, kako nam isti tekstovi govore, utemeljeno u vječnosti. Život, temeljen na vječnosti je prosta briga o smrtnom tijelu koje se u svojoj metafizičkoj „kozmetici“ ne brine o proizvodnji anksioznosti, koju kultovi mladih i drugih instant surogata proizvode na frustriranom Zapadu.
Ovdje opet dolazimo do pitanja Crkve. Čini se, da je ona ta koja ju je napustila. Ili koja je napustila Boga.
Drugi Vatikanski koncil (1962. – 1965.) je kao zadatak postavio „zagađenja“ Katoličke crkve. To je značilo prilagodbu Crkve na dijalog s drugim religijama. No, takav je dijalog nemoguć. Naime, nemoguće je Krista prilagoditi drugim religijama.
Nemoguće je pronaći ovoga Sina Božjega koji je bio prijatelj grešnika i preljubnika i oprašta sve. Nije moguće pronaći univerzalno milosrđe koje je pružao Krist, u ime Boga Oca. Nijedna religija u svijetu nema elemenata ovakve snage. Sve su ostale religije naime poganske, uključujući islam. Poganske mislimo u smislu, da se u njih Bog nije manifestirao. U njima ima svega, samo Boga ne.
Kako to dokazati? Niti jedan mudrac ne bi mogao stvoriti takvoga lika kojega opisujemo u Evanđelju.
Ako se Katolička crkva u osobi svojih nadbiskupa počinje dvoumiti po pitanju Krista, to nije problem.
Odmetništvo se uvijek događalo. Sam Krist se dvoumi zbog svoje nevjeste, koja sve više daje priliku prostituciji. Zbog sadašnjeg Pape, koji nije djelo njegova duha nego djelo vatikanskih intriga. Bergoglio ne razumije što je Krist i što je spasenje. Samo tako možemo razumjeti, kako da jedan papa poriče obstoj Boga (2014. kazao je u jednoj propovijedi doslovice: „Bog ne postoji“) i obstoj Pakla (2017. prije Uskrsa). Vatikan se dugo pripremao na to da ga preuzme ‘princ tame’.
Ako čitate Solovjova, Antikrist se pojavlja u Vatikanu i nosi bjelo odjelo. Pedofilija, homoseksualnost, bankarske afere su napokon dovele nebesko mjesto do toga da poklekne. Gdje su zajednične točke Bergoglia i Isusa Krista? Ozbiljni francuski intelektualci i akademičari govore kako je sada tron pape u suštini vakantan. Onaj koji na njemu sjedi samo ga je privremeno uzurpirao.
Ali mi kršćani, imamo vrijeme i moć na svojoj strani. U tome smo nepobjedivi. Krist je uskrsnuo i hoda ispred nas u Galileji. Čak i ako to sadašnji Papa ne razumije, mi smo ti koji stojimo na Isusovoj strani.
NAPOMENA: Stajališta iznensena u kolumni nisu nužno i stajališta portala 7dnevno