Kada je akademik Vlatko Pavletić u 'Krugovima' 1952. objavio esejistički manifest, 'Neka bude živost', čiji je naslov bezbroj puta citiran, kao i naslov članka iz 1952. - 'Put zvan tolerancija', pao je u nemilost socijalističkog režima koji ga je bacio u tamnicu. Možda bi se sve stranke mogle prisjetiti gesla - 'Neka bude živost' - i početi snažnije njegovati dijalog i različitosti u svojim redovima; nadam se da danas nitko zbog toga neće morati na robiju. U strankama, zapravo, postoji unutarstranačka demokracija, samo je nitko ne konzumira!
Demokracija je vrijednost do koje je Hrvatska došla teže od drugih, a ne odgovore li političke stranke novim izazovima, njihovo mjesto zauzet će neke druge organizacije i pojedinci. Nakon gotovo pedeset godina jednoumlja i totalitarističkih iživljavanja nad Hrvatima, ostvarili smo pravo na višestranačje. Teškom mukom smo prije 27 godina došli do toga da se u Hrvatskoj smije imati velik broj raznorodnih političkih stranaka koje se međusobno natječu i nadopunjavaju, ili si pak međusobno proturječe i kritiziraju se, a da to sve djeluje kao višestranačka demokracija i ima sve one elemente koji su sastavni dio političkog folklora diljem središnje Europe.
Vremena kada je bilo zabranjeno imati „drukčije mišljenje“ su iza nas, pa je poražavajuće čitati ishod studije s Fakulteta političkih znanosti. „Participacija običnih članova u donošenju odluka o stranačkim politikama je izrazito niska, a visok stupanj moći koncentriran je u rukama uskog kruga ljudi okupljenog oko predsjednika stranke“, tvrdi se u tom istraživanju koje su proveli Kristina Ćelap i Dario Nikić. Nemam razloga ne vjerovati im, ali isto tako imam pravo tvrditi da je sadašnje stanje, zapravo, izraz volje većine članova stranaka, jer da tome nije tako, sami članovi bi se ponašali drukčije. Studija je zaključila i da „… dominira uzak krug ljudi oko vođe…“, što je i logično za takvo stanje – ide se na to da se fokusirano prebace obveze i odgovornosti na nekolicinu koja će se brinuti oko posla, a ostali se u životu ionako bave nečim drugim, pa im nije do permanentnog opsluživanja stranačkog aparata. Radije se odazivaju na otvaranja i obljetnice, svečane akademije i slično. Prvi put sam primijetio nezainteresiranost stranačkih baza za poslove stranačkog vodstva, prije dvadeset godina, kada sam bio gost na kongresu jedne od vodećih stranaka u Koruškoj. Izbor vodstva posve je bio zasjenjen susretima općinskih vođa u obližnjim pivnicama. Tko će voditi stranku, bilo im je manje bitno od poslova koji su spajali susjedna sela i općine. Kako napraviti zabavu u povodu otvaranja zajedničkih komunalnih projekata, kako rasporediti sredstva i kako si međusobno pomoći – bilo je najbitnije, a za svako vodstvo stranke uvijek je bio rezerviran – pljesak! Čak postoji i poslovica: „Tko dobro plješće, uvijek je rado pozivan…“
U studiji koja opisuje stanje unutarstranačkih demokracija u Hrvatskoj, razvidan je i podnaslov: „Gori od istočne Europe,“ što je i logično, ali ne s naslova loše političke kulture, nego zbog niskog stupnja volje organiziranosti. Po statistikama koje možemo pratiti u čitavoj Europi, Austrijanci su nacija s najvišim stupnjem volje pojedinca da se prikloni nekom obliku organizirane društvene djelatnosti. Neko vrijeme su Austrijanci između 18 i 65 godina starosti prosječno bili zastupljeni u 2,6 raznih društvenih organizacija, pri čemu je na prvom mjestu kotirao lokalni DVD, a tek na trećem mjestu su bile političke stranke. Hrvati su po toj statistici oduvijek bili na začelju, očito je zainteresiranost za društvene aktivnosti manja. Kada se pitamo, zašto se uopće ljudi učlanjuju, autor navodi dva glavna motiva: „Prvo su ideološki motivi. Ljudi žele pripadati stranci koja će nakon pobjede implementirati ‘njihove’ ideje. To stvara osjećaj ugode članu, pa svoje osobne želje stavljaju u drugi plan. K tome, pojedinac ulazeći u stranku zatječe neke odnose koji traže discipliniranost i taj se odnos nastavlja. Drugi motiv može biti osobna korist, odnosno računica da će do nekog cilja lakše doći kao član stranke, ali to je teško znanstveno izmjeriti“, tvrdi Čular i dodaje da će član takav odgovor zanijekati.
Iako sve ovo ukazuje na dosta porazne rezultate ovog istraživanja, poglavlje koje nam govori o pojmu upravljanja strankama, daje nam određenu sjenu sumnje u ozbiljnosti organizacijskog razvoja stranaka. Statuti koji ne omogućuju utjecaj članstva i potiču fenomen da „Sve ovisi o šefu stranke“ zapaženi su u ovom istraživanju. Unutarstranački izbori odraz su stupnja demokratičnosti dotične organizacije, a članovi su onoliko zainteresirani za taj postupak koliko imaju mogućnost artikulirati svoj utjecaj. Na veliko se hvalilo načelo „Jedan član – jedan glas“ koje se svojedobno promovirano pri izboru predsjednika SDP-a, pa je kasnije postalo i načinom izbora predsjedničkog kandidata u HDZ-u. Iako takvo načelo povisuje izravan stupanj demokracije u strankama, gubi se učinak supsidijarnog djelovanja, pa je i interes djelovanja u svojoj temeljnoj organizaciji postao manji. Delegatski sustav poticao je supsidijarnost, pa je svatko bio svom stranačkom vodstvu od velike važnosti. Danas gotovo da nitko nikome više nije važan, pa su kandidature za stranačke vođe moguće samo iz redova izrazito medijski popularnih političara. Taj problem se sada vidi u SDP-u, koji nikako da iznjedri neku novu osobu koja bi osvježila tu stranku. Mediji, čim primijete i najmanje disonance u unutarstranačkim komunikacijama, odmah proglase raskole, pa su zbog toga i unutarstranački dijalozi osiromašeni. Nitko ne želi biti onaj koji će podići glas, a možda bi neka rasprava izbistrila neko dobro rješenje. Postoje i stranke u kojima je samovlast predsjednika tolika, da iščlani više od stotinu neistomišljenika i opet – nikome ništa. Kritičan broj članova stranaka kojima je bitno ne-ugroziti svoj status člana, je u svim strankama dovoljno velik da potiče „spiralu šutnje“ i stvara privid nemogućnosti unutarstranačke rasprave. Iz takvog stanja strankama je još teže kada se nađu pred zadacima međustranačkih dogovora; tada ih inercija vlastitih stranaka vuče na dno, dok moraju plivati protiv, sami sebi zadanih struja.
Zbog takvog stanja demokracije važno je prisjetiti se vremena u kojima se robovalo zbog različitog mišljenja. Jedna jedina stranka imala je samovlast, a demokracija je bila nešto o čemu su građani mogli samo sanjati. Kada se tome i na najjednostavniji način netko htio oduprijeti, završio bi na robiji. Dosta je prisjetiti se našeg akademika Vlatka Pavletića, koji nas je prije točno deset godina napustio. Kada je u “Krugovima” 1952. godine objavio esejistički manifest, „Neka bude živost“, čiji je naslov bezbroj puta citiran, kao i naslov članka iz 1952. godine – „Put zvan tolerancija“, pao je u nemilost socijalističkog režima koji ga je naposljetku bacio u tamnicu. Sveučilišni profesor, teoretičar književnosti, esejist, kritičar i političar; od 1990. godine ministar prosvjete, kulture, tehničke kulture i športa; od 1992. godine član Zastupničkog doma Sabora RH, predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu i u isto vrijeme: potpredsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti; od 1995. do 1999. godine predsjednik Hrvatskog sabora, zatim dva mjeseca privremeni predsjednik Republike Hrvatske, a od 2000. godine, potpredsjednik Hrvatskoga sabora. Od 2004. godine – u mirovini. Rođen je 2. prosinca 1930. godine u Zagrebu, gdje je i umro 19. rujna 2007. godine. Na desetu obljetnicu njegove smrti valja se i prisjetiti kako je izbačen iz komiteta i partije kao hrvatski domoljub i zbog Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika, kojoj je jedan od sastavljača. Godine 1972., u veljači, uhićen je sa skupinom dužnosnika Matice hrvatske (Tuđman, Đodan, Veselica, Gotovac i dr.) i zatim osuđen na godinu i pol strogog zatvora zbog “pokušaja rušenja i promjene državnog uređenja”. Kao spomen na taj zloguki dan, osnovao je s kolegama suborcima i utamničenicima, udrugu “11. siječnja 1972.” čiji je prvi predsjednik izabran na četiri godine. Za svoj je dugogodišnji rad kao javni, kulturni i politički djelatnik bio nagrađivan. Nositelj je niza najviših državnih odlikovanja, a 2003. godine mu je dodijeljena nagrada “Zlatni grb”, koju je utemeljio Hrvatski sabor za zasluge u razvijanju parlamentarne demokracije i tolerancije. Posthumno je odlikovan odličjem Matice hrvatske, „Grof Janko Drašković“, 2008. godine. Možda bi se sve stranke mogle prisjetiti gesla – „Neka bude živost“ – i početi snažnije njegovati dijalog i različitosti u svojim redovima; nadam se da danas nitko zbog toga neće morati na robiju. U strankama, zapravo, postoji unutarstranačka demokracija, samo je nitko ne konzumira!
Slovenija, Njemačka i Austrija imaju izbore koji im stoje pred nosom, pa je dosta samo baciti pogled na njihova djelovanja na generalnoj skupštini UN-a da bi se vidjelo kako se izborna retorika projicira na sve segmente političkog djelovanja. Takve pojavnosti su logične u uvjetima u kojima jedan jedini stranački lider mora sam obnašati cjelokupnu komunikaciju svoje stranke, jer mu je stranka „velikodušno“ povjerila – ama baš sve. Prije dva mjeseca sam bio začuđen kada je u Linzu, Sebastian Kurz, dobio od svoje stranke mandat da sam sastavi listu stranačkih i nestranačkih osoba. Spomenuta odluka je i izraz visokog stupnja povjerenja, ali i velik teret jer jedan stranački vođa mora učiniti sve sam. Dvojim da danas postoji i jedna politička stranka u Europi koja funkcionira ujednačeno, bez obzira na promjene u vodstvu; većina stranaka počivaju na iznimno malenom stranačkom aparatu, a članstvo se ne kani aktivno baviti stranačkim poslovima, osim na lokalnoj razini. U posljednjih dva desetljeća bilježimo i porast otvorene pragmatike u politici, pa nije ni čudo da se programske povelje ili doktrine u većem broju stranaka pojavljuju samo kao deklarativna brošurica u kojoj se u desetak točaka biraču pokušava dočarati sav benefit koji on dobiva izborom te stranke. Ideologije su ostale u prošlom mileniju, ali nisu dobile dostatan supstitut u pragmatičnim programskim točkama svojih stranaka. Iz tog razloga više nitko ne može jamčiti političku stabilnost, bipolarni sustavi su odavna nestali, a tko napiše desetak bombastičnih mantri, moći će se predstaviti na pozornici „tržišta ideja“ i ako prikupi potpise za svoju kandidaturu, moći će se natjecati na izborima. Ovakva klima nije idealna za očuvanje stranaka koje imaju „stalne birače“ ili čitave obitelji koje su „generacijama birači“, jer odvlači pažnju birača kojemu se i unutar njegove vlastite stranke „ruši svijet.“ Hrvatsku je lutanje birača koštalo dvije godine života nacije, a razni Mostovi još uvijek postoje na našoj političkoj sceni, dok je pažnja na bitno pala na najniže razine. Svjetska, europska, pa time i hrvatska politika dobit će kroz idućih nekoliko godina posve nove dimenzije, a zadaće će uvelike premašiti dosadašnje; pitanje je kako nadrasti vlastite hendikepe i stvoriti političke platforme na kojima bi se članovi stranaka i birači mogli prepoznati i sudjelovati?