Svaka Hrvatska novije povijesti bila je pseudomorfoza, hrvatski državnopravni okvir za nešto sadržajno protuhrvatsko. Starčević, Radić i Pavelić bili su hrvatski domoljubi, Broz je bio zločinac, a Tuđman prazno ništa. Svi su oni pogrešno uzdignuti na razinu hrvatskog identiteta.
Naš slavni Dolazak konačno se pretočio u tragičan Odlazak. U stoljeću sedmom na Jadran je stigao snažan hrvatski kolektivitet, a danas uzmičemo jedan po jedan, kao pojedinci bez nacionalnog identiteta, odbacujući oružje kao na Bleiburgu, prepušteni surovom neprijatelju na milost. Nestao je i naš čuveni hrvatski prkos – neki narcisoid lanuo je da imamo svoju nacionalnu državu.
Put spasenja
(1) Naš najveći problem je onaj demografski. Na to ne ukazuju samo naši demografi, nego i svjetski znanstvenici svih disciplina. Vidljivo je i znakovito da korak po korak gubimo bitku za našu prisutnost na Jadranu. Lijek je Domovina majke, doma i obitelji, nasuprot vukovima i čoporima. Odbacimo beznađe i ništavilo nametničkog civilnog društva, uz uvažavanje konkretne ljudske osobe kao jedinog koncepta koji možemo uzdizati nasuprot nacionalnom određenju i nacionalnom interesu. Trebamo snažne osobe, pa i sve osnovne demokratske profile, ali ne i nekakve protuhrvatski nasađene manjine i/ili protuhrvatske interesne skupine. Zanimljivo, u ovoj takozvanoj RH protiv govora mržnje komotno su krenuli oni iz kojih mržnja naprosto isijava, a napose mržnja prema Hrvatima i prema svemu hrvatskom.
(2) U okvirima kolektiviteta na državnopravnoj razini, moramo se oslanjati na državnopravne temelje Hrvatske za hrvatskih kraljeva, uz potiskivanje naše novije povijesti u drugi plan. Hrvatski identitet završno je oblikovan u našim drevnim kraljevstvima. Na našoj tipki Reset treba pisati Branimir. Dalje od toga možemo se otvoriti samo našim kulturnim veličinama, uz ignoriranje političkih “velikana”. Nismo smjeli dopustiti da tragična smrt Stjepana Radića promijeni nutarnje biće nacije, svodeći našu nacionalnu supstancu na mučeništvo. Ustaški pokret trebao se roditi na jednostavnoj afirmaciji hrvatskog određenja za dom, obitelj i obranu Domovine, na oslobađanju nacije od jugoslavenskog, velikosrpskog i svakog drugog porobljavanja, a ne kao reakcija na pomor hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. Ispada da Hrvata ne bi bilo da srpska Crna ruka nije smaknula Stjepana Radića. Potrebita je ustavna zabrana bilo kakvih političkih unija i unionističkih projekata na razini identiteta. Posebno je zastrašujuće ništavilo tuđmanizacija našeg nacionalnog identiteta.
(3) Lijepa naša treba biti turistički raj, uz kompatibilnu ekonomiju i zdravo poduzetništvo, ispod korporacijske razine, uz sistemsko onemogućavanje strvinarskog kapitalizma. Konkurentnost hrvatske proizvodnje i ponude mora se zasnivati na kvaliteti, a ne na niskoj cijeni. Snižavanje cijene rada je fašizam. Glede energetike, potrebito je tehnološko i svako drugo okretanje vlastitim resursima. Zauzdati farmaceutsku industriju i jednako otrovni uvoz hrane! Tu iskazanu maksimu profita. Hrvati su poput Stepinca – nepravedno su optuženi i osuđeni za rasizam i fašizam, i polako umiru kroz svakodnevno trovanje od strane domaćih predatora u službi stranog interesa. Hrvati su toliko trovani i otrovani da je njihov opstanak postao štetan za ljudsku vrstu. Nakon što smo suludo dopustili pad vlastite sorte, svijet opravdano traži da Hrvati odsele i Lijepu našu prepuste otpornijem uzgoju, onima koje jedu zdravu hranu dok nama prodaju svoj industrijski otrov. Ekološka osviještenost – zaštita naših izvora pitke vode. S tim u svezi i glede prvog problema, vidljivo je da korak po korak gubimo bitku za Jadran. Trebamo i pouzdane pokazatelje u svim linijama formacije. Nedopustivo je da se mijenjaju postupci izračuna pokazatelja za potrebe neke političke ili slične interesne skupine, i da se takvim obmanama pridodaju međunarodne kreditne agencije. Posljednji Hrvat je jedan od nas već živućih.
(4) Restaurirati potisnuti hrvatski jezik iz vremena prije Doseljenja, zapravo prije dolaska Hrvata u kaspijski bazen, uz Crno more, i uz Azovsko more – sirijski biskup Zacharias Rhettor 559. svjedoči o seobi konjičkog naroda Hrwts uz sjeverne obale Azovskog mora. Tragovi Hrvata mogu se pronaći od Perzije do Arwatala i kraljevstva Mitanni, što treba proučiti – to trebamo finacirati, a ne filmove koji prikazuju naš obrambeni Domovinski rat kao građanski, pa i agresorski od strane Hrvata. Sve uz povratak helenskih i latinskih riječi i izraza, koji su mjera kulture nekog europskog jezika. Hrvati iliti Huriti nisu obitavali samo u Perziji, Mittanniju i Palestini, nego i u širokim područjem helenske kulture i u još širim područjima nakalemljenog helenizma. Korienski pravopis nasuprot današnjem jezičnom neredu – napuštanje smrtonosne i sramotne kompatibilnosti u odnosu na srpski jezik i ćirilicu, kao i odnosu na sve ostale slavenske jezike i razgovornike, kako ih doživljavam.
(5) Potrebita je veća vjerska autonomija Crkve u Hrvata u odnosu na Vatikan – odbaciti svaku izvanjsku centralizaciju. Jezovita je činjenica novo papinsko iliti titoističko suđenje hrvatskom mučeniku Alojziju Stepincu, koji je počinio samo jedan grijeh u životu – prihvatio je prvu Jugoslaviju. U okvirima hrvatskog kršćanskog marijanstva živi moralni sustav drevnog Zaratustre, kod Hrvata apliciran u hrvatskom matrijarhatu. Ekstremni monoteizam Katoličke crkve guši Hrvate. S druge strane, glede našeg identiteta koji prvenstveno treba biti nacionalni, uvijek kada ne ruši slobodu i kulturno bogatstvo konkretne osobe, ne smijemo previdjeti naša dva milenija kršćanstva i cijeli jedan milenij u krilu Katoličke crkve – isusovcima dugujemo opstojnost nacije u teškim vremenima zatiranja hrvatskog identiteta od strane Beča i Pešte. Sve je kompleksnije nego se čini. Naime, ako Hrvati i Hrvatska žele opstati, moraju obnoviti koncept nacije s više religija, po uzoru na Albance. Hrvatsko suludo osipanje kroz mješovite brakove postaje nepodnošljivo, umjesto da dolazi kao obogaćivanje. U svezi prva dva problema, govorimo o dragovoljnom zajedništvu umjesto represivne unije.
Nacije su bivši robovi i barbari
Nazivi najvećih europskih nacija pravi su kupus. Francuzi su dobili ime po germanskom plemenu. Skoro sve današnje europske nacije rođene su u društvenom konfliktu ropstva i/ili potlačenosti. U jednoj nevjerojatnoj civlizacijskoj pseudomorfozi, barbari europskog sjevera popunili su okvire antičkih kultura. Kirov proglas o oslobađanju porobljenih plemena je religijska izmišljotina. Veliki Kir nije nikoga oslobodio, nego je premještao zarobljena i potlačena plemena za potrebe lakše kontrole nad carstvom. Kir nije tako oslobađao plemena, nego je tako porobljavao cijele teritorije, i to je radio uspješno, jer je uspostavio najveći imperij u ljudskoj povijesti. Kir nije osvojio samo Babilon, nego i cijele kozmose tog vremena: Mediju i Lidiju. Dakle, Kir nije oslobodio Judejce i Hrvate, nego je neka podređena plemena iz Perzije preselio u bazen Babilona, a odatle u Judeju, Galileju, u kaspijski bazen, i na obale Crnog mora. Za potrebe prava na zemlju doseljenih plemena, kreirane su legende o povratku iz ropstva. Na Sorboni je prije pedeset godina prihvaćena teza da su Hrvate iz Perzije potisnuli sukobi Alana i Skita u 8. i 7. stoljeću prije Isusa, ali se to može odnositi na samo manji dio hrvatske populacije u Perziji. U svakom slučaju, Hrvati su kao narod oblikovani u perzijskom sužanjstvu ili pod perzijskom dominacijom. Upisani smo u Darijevom punjenju proračuna. Nama je porez posve normalna pojava? Ili smo se povukli u pustoš Sjevera da izbjegnemo carske namete? Osjećaj potlačenosti snažio je hrvatski nacionalni identitet i za obje Jugoslavije.
Formirani u krilu drevnih civilizacija, Židovi i Hrvati danas predstavljaju najstarije živuće narode. U našem susjedstvu imamo posla s mlađim robljem, koje je zbog toga dramatično agresivnije, opako, strvinarsko. Starčevićevo Sclavoserbi zapravo se rascijepilo. Bizant je nakon odlaska Branimira u krilo Rima otvorio prostor Bugarima, da bi na kraju kreirao naciju Serva – Serba, koja se prirodno širila u širokom antičkom lovištu na robove. Poučeni takvim porastom srpske populacije, naši zapadni susjedi odabrali su srodan naziv Sclava – Slovenaca. Družine bez identiteta i obitelji, koje nisu pripadale nikuda, kao i nacionalno i plemenski neopredijeljeni tog vremena, prilazili su Srbima i/ili Slovencima. Sclavenci su se oblikovali kao interesna skupina. Otimali su talijansko, čak i prema Trstu, danas nadiru u Savudrijskoj vali, a sutra će svojatati cijelu Istru i Kvarner. Nedostaje nekakav oblik slovenskog svetosavlja, ali su već vidljive odgovarajuće promjene u slovenskoj “katoličkoj” konfesiji. Ime Rastko u Sloveniji je često. Kao i mnogim drugim europskim narodima bez antičkog korijenja, Slovencima paše da se narodi naguravaju u okvirima Staljinove državotvornosti, a to Hrvati ne smiju dopustiti. To je posve nedopustivo i na razini Zapadne civilizacije.
Spas je povratak Branimiru
Na što će sličiti buduća “hrvatska” država i ova Lijepa naša nakon što u našu povijest uđu svi ti nikakvi predsjednici, svi ti jalovi premijeri, bezvezni ministri, Jandrokovići i Jovići, svi ti generali desetari, i svi ti iskvareni društveni arbitri nečega i ničega? Ovo nije država, nego fukara i vukofukarija na svim razinama. Glavni su Hrvati predatori, od onih grabežjivaca iz stepe, prije prvog porobljavanja. Use, nase i podase. Stoka! Kao i posljednjih stoljeća, presudno je obnoviti održiv koncept nacije, na neupitnim dražavnopravnim temeljima. Jako je važno odbaciti svaki novi kult ličnosti, bez obzira jeli riječ o Josipu Brozu ili Franji Tuđmanu, pa i kada su u ponudi istinske novovjeke nacionalne veličine i/ili mučenici: Ante Starčević, Stjepan Radić i Ante Pavelić – ustaša protiv prve Jugoslavije. Svaki novi kult ličnosti pridodaje se na planu poništavanja temeljnog bića nacije. Svi ti likovi ne izlaze na razinu svjetske povijesti, pa su na svoj način u funkciji potiskivanja najstarije nacije u Europi.
Za razliku od takvih, bili oni mučenici ili ne, naš kralj Branimir bio je prvi protagonist svog vremena. Odlučivao je o tome koje će rimsko carstvo postati vodeće, pomjerao je granice imperija, odlučivao je o našoj sudbini na razini milenija. Nije branio svoj osobni status kralja u bizantskoj feudalnoj hijerarhiji, nego je učinio osobnu žrtvu i odrekao se bizantske krune da bi Hrvati zadržali svoj dio Jadrana i svoje jadranske otoke. Vrijeme će pokazati da je pogriješio, jer je Bizant odgovorio otvaranjem većeg prostora Bugarima, pa je uskoro Simeon ugrozio i sam Carigrad. Bizant je pokušao uspostaviti ravnotežu kroz kreiranje sclavenske rase, da bi na rubovima imperija na svoje došli i oni koji ništa nemaju – Nemanjići. To je za Hrvate i Bugare proizvelo dalekosežne negativne posljedice. U takvim budalaštinama nazirao se konačni kraj najmoćnije antičke civilizacije. Da Branimir nije prirastao uz feudalno stablo Rima, Crkva u Hrvata ostala bi neovisna o Rimu, pa bi Hrvati nakon dolaska Turaka uživali vjersku toleranciju. Hrvatsko plemstvo u Bosni, uključujući sve veće posjednike, ne bi konvertiralo na islam da sačuva posjede. Isto tako, hrvatska populacija i hrvatska kultura izbjegli bi negativne učinke celibata. Gledano u širini vremena, Branimir je pogriješio, ali je determinirao naše nacionalne i vjerske odrednice. To je fakat i to ne možemo poništiti. I, nije to sve skupa moj nekakav osobni odabir, ili nekakav kapric u odnosu na novovjeke političke nakaze, što mi mnogi predbacuju. Zapitajte se zašto Srbi ne dopuštaju na svojoj nacionalnoj razini bilo kakvo izjednačavanje sa Siledžijom Dušanom i Svjatim Savom. Draža i svi ti Karađorđevići i Obrenovići, kao i Sloba, tvorac Republike Srpske u BiH, svi su oni Druga liga istok. Pokušajte Engleze navesti da temelj njihove nacije postane Winston Churchill, bez obzira koliko je osobno pridonio padu Adolfa Hitlera i nacističke Njemačke.
PETA KOLONA OSPORAVA HRVATSKE KRALJEVE
Krešimir Petković prozvao Dejana Jovića
Nakon što je Dejan Jović kao glavni urednik časopisa Politička misao dao prostor njemačkom politologu i političaru Thomasu Bicklu i njegovom veličanju sporazuma Drnovšek – Račan, ostavku u uredništvu tog časopisa podnio je Krešimir Petković, docent na Fakultetu političkih znanosti. “Pozdravljam pluralizam, slobodu izražavanja različitih političkih stajališta, ali upozoravam i na problem krivotvorina koje dobivaju akademsku legitimaciju i kao takve se reproduciraju u političkim sukobima pa i u različitim pravnima arenama” – izjavio je Petković. Već sam ukazivao na evidentno protuhrvatsko djelovanje Dejana Jovića, koje provodi o našem trošku, kvalitetno uhljebljen na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Jović sustavno potkopava hrvatsku državnopravnu ostavštinu. U posljednje vrijeme negira i pravni značaj Zavnoha, ali ne u smislu redukcije Hrvatske do Une, nego na planu poništavanja bilo kakve pravne osnove za postojanje hrvatske države. Hrvatski kraljevi su izmišljotina, sugerira nam Dejan – u tome smislu dobio je potporu i Tvrtka Jakovine. Siledžija Dušan bio je car, a Tomislav niti kralj. S nestrpljenjem očekujem Jovićevu reinterpretaciju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Zanimljivo, Dejan Jović i Tvrtko Jakovina podržavaju kult Franje Tuđmana i samu ideju da se hrvatska državnost oslanja na Tuđmana. Jer, ako je Tuđman tvorac Hrvatske, onda ona prethodno nije postojala, pa zapravo nema nikakvo državnopravno utemeljenje.