Most ipak nije zaboravio na SDP

Jurica Galoic/PIXSELL

Kada je Kovačić htio doći na vlast pričao je na sva usta kako će preustrojiti zemlju, sada je shvatio da to ne bi bilo dobro, pa je odlučio poduzeti neke korake unutar ministarstva koje mu je povjereno i kao bitno odabrao je dvije SDP-ovke da mu krase ministarstvo.

Nakon što se Moody´s lijepo izrazio o rastu gospodarstva u Hrvatskoj, ministar Zdravko Marić uspio je ublažiti muke s državnim dugom i sve je poprimilo pozitivniju optiku. Ne znam jesu li se sada zagrcnuli oni kritičari koji su mu prije nepunih godinu dana zamjerili što nije novac uzeo po višoj cijeni? Tada su govorili da „nije sposoban“ zadužiti se. Sve to ide u rok službe jednog ministra financija, ali nejasno je kako izgleda rok službe zubara Kovačića, koji je u Gundulićevoj u Zagrebu specijalizirao na tome kako napraviti – most! Kada je Kovačić htio doći na vlast pričao je na sva usta kako će preustrojiti zemlju, sada je shvatio da to ne bi bilo dobro, pa je odlučio poduzeti neke korake unutar ministarstva koje mu je povjereno i kao bitno odabrao je dvije SDP-ovke da mu krase ministarstvo. Čak je i od Vlade zatražio da za to dignu ruke, što su ovi i napravili. Poruka da Most i HDZ nemaju vlastitog kadra je zbunjujuća. Ja takvu poruku ne mogu prihvatiti, jer poznam odlične stručnjake za upravu unutar HDZ-a, pretpostavljam da ih ima i u Mostovim redovima i ne vjerujem da je tim strankama potrebno kupovati kadar iz SDP-a. Uopće mi nije jasno da se bilo koja stranka na vlasti koristi kadrovima iz opozicije, jer se onda ljudi opravdano pitaju zašto su uopće izlazili na izbore? Već sam jednom napisao i ponovit ću: Ministarstva nisu brodovi, da im pošalješ novog kapetana s novim itinererom, pa da tako promijene svoj smjer! Tko želi preuzeti odgovornost i dužnost u ustanovama vlasti mora to napraviti temeljito, dokaz tome je SDP, koji se je i te kako pobrinuo da se u vrhu ministarstava ne nalaze ostaci HDZ-ovih dužnosnika. Osobno sam dobio otkaz u Ministarstvu vanjskih poslova i opozvan sam bio s mjesta savjetnika u Veleposlanstvu RH u Beču kada je SDP preuzeo vlast. Ne znam zašto Mostu treba SDP-ov kadar, ali ja sam se morao prije 17 godina složiti s time da kada birači povjere nekome vlast, onda to treba poštovati u svim smjerovima! Ili se možda ovdje jednostavno radi o tome da se svi u Vladi boje da će ih Kovačić javno opsovati, s čime je ovaj već javno prijetio, pa mu daju da radi što mu se sviđa.

MVP u defenzivnom položaju

Skupina građana u SAD-u tužila je Republiku Hrvatsku zbog zločina ustaške NDH u Drugome svjetskom ratu. Kao nasljednici stradalih Židova, Srba i Roma traže odštetu u visini od 3,5 milijarde dolara! O tom slučaju na Čikaškom sudu i formalno je izvješćeno naše resorno ministarstvo, koje je odmah zauzelo defenzivan položaj i naše američke prijatelje upozorilo na to da Hrvatska nije pravni slijednik NDH, što je točno. Doista, između postojanja NDH i moderne Hrvatske postojao je i pravni kontinuitet SFRJ, pa ne vidim zašto u međuvremenu ništa nije bilo utuženo? Ono što je najvažnije, a na što se nitko nije pozvao, jest da sudbenost u Chicagu također nije nešto što bismo morali nužno prihvatiti. Kada nas sude po Beogradu, onda se i te kako znademo odrediti da nismo za univerzalnu sudbenost neke zemlje. Takve optužnice kakvu smo dobili u sebi nose i nešto s čime se ni europska kultura ne zna nositi, a to je pojam jedinične odštete za ubijenog. Kada bismo vidjeli tužbeni zahtjev, onda bismo mogli iz njega iščitati specifikaciju: pošto jedan Srbin?, pošto Rom? i pošto Židov? Takav pristup mi ne poznamo. Razumijem da se neke zemlje izraze u ukupnom reparacijskom zahtjevu naspram druge, ali da osobe tuže pomahnitalo ludilo II. svjetskog rata i prišiju ga nekoj određenoj zemlji, to mi nije poznato. Znadem da krivnja ratnih zločinaca, pojedinaca, ne zastarijeva, ali nisam siguran u to da reparacije mogu tražiti i fizičke osobe. Naposljetku, Hrvatska je do sada izdvojila za spomenute manjine daleko više od 3,5 milijarde dolara, pa ne bismo htjeli ukinuti i daljnje financiranje manjina kako bismo mogli pojedincima u Chicagu isplatiti odštete. I opet ponavljam, nasumičnim utuživanjem predmeta na sudovima diljem svijeta ne potvrđuje se nadležnost suda. Ako pak čitava tužba prođe, možemo trknut u Chicago protutužiti Srbiju za naše žrtve Domovinskog rata i temeljem presedana dobiti tužbu, usto moramo pokrenuti i zahtjev za cesijom kako bismo se „prebili“ oko ovih 3,5 milijardi dolara. Tko zna, možda nas krene pa se „popravimo“ i za Prvi svjetski rat, a onda nam neće biti kraja sve do stoljeća sedmog! Ljutim se na cjelokupan slučaj jer on niti daje žrtvama poštovanje, niti se temelji na konkretnoj krivnji nekog počinitelja.

Leševi okupatora i domaćih izdajnika

Kada jedan novinar i ključni čovjek televizijske kuće koristi vokabular kojim se služila Kominterna to je na sramotu te kuće i njega samoga, ali kada pri tome vrijeđa žrtve komunističkog totalitarizma koji je poubijao na tisuće civila, onda je to razlog takvoj televiziji oduzeti koncesiju. Brat blizanac moje bake nije za rata nosio odoru, jednostavno je shvatio da dolaze divljaci u Zagreb i odlučio otići u Austriju, nakon polaska mu se gubi svaki trag. Pretpostavlja se da je pao na Bleiburgu, možda je već bio zaustavljen u Zagrebu i pogubljen na Gračanima. Partizani su umarširali u Zagreb, kao Purger mogu reći da ga nisu oslobodili, nego su nas Purgere oslobodili stanova, tvornica i mnoge od naših predaka njihovih života ili slobode. Netko tko je svoju slavu izgradio na tome da je pristrani TV izvjestitelj, imat će i svoje pobornike, ali je više nego jasno da se tako ne radi novinarski posao. Žao mi je što će njegova televizijska postaja morati snositi sankcije za njega, ali sami su si ga odabrali. Ne dogodi li se ništa po tom pitanju, još je veći dokaz da trebamo osnažiti regulatornu kuću koja je sada raspisala natječaj za novo vodstvo. Nije mi jasno koji li su motivi Šprajca da ovako izlijeće, jer je njegov rejting i gledanost podosta dobar, pa zbog zakutaka tog ukupnog gledateljstva koje se pali na njegovo prčkanje po vazektomiranim testisima, možda i vlastitim, nije oportuno stavljati na kocku čitavu karijeru. Jedno je biti malo pristran, pa to sve zamotati u neki celofan, ali vrijeđati žrtve Titovog klanja po Zagrebu je neprihvatljivo! Ako će država raditi svoj posao kako treba, kolegu Šprajca ćemo morati ostaviti da se malo ohladi na nekoj od pravičnih suspenzija.



Turci u svibnju idu na referendum, Nijemci na izbore

Turska i Njemačka su zemlje s visokorazvijenim diplomatskim službama. Zbog toga nije za vjerovati da te zemlje ustraju na ponavljanju početničkih diplomatskih pogrešaka, kao što su neprijavljivanje dolazaka državnih dužnosnika u zemlje primateljice. Sve je to očito cirkus za široke narodne mase koji su Merkel i Erdogan dogovorili kako bi kod kuće ostvarili što bolji rejting. Zemlje koje imaju tako dugačku tradiciju diplomacije ne rade pogreške koje možemo nabrojiti: Njemačka je na konzularnom prijamu drezdenskim simfoničarima „dopustila“ da se svira djelo o armenskim stradanjima „Aghet“ – usred Istambula, njemački parlamentarci dolaze u posjet NATO bazi u Turskoj i prolaze „kao kroz tursko groblje“ i još mnogo kikseva koji se Turskoj nisu dopali, ali je izvjesno vrijeme to trpjela. Turska je, pak, htjela voditi pristupne razgovore za EU, kao da se sa statusom može trgovati. Također je u posljednje vrijeme pojačala nastupe svojih političara u dijaspori i poslije pokušaja ljetnog puča pojačala budnost prema stranom tisku. Sve su to elementi koji su pomalo narušili odnose Turske i EU-a, poglavito Njemačke. Turski diplomati i te kako znadu da se njihovi ministri ne mogu samo tako „šetati“ po drugim zemljama i tamo javno nastupati, ako to nije najavljeno i prijavljeno u zemlji primateljici. Ipak, kao da namjerno žele izazvati nesporazum, dođu u neku zemlju bez najave i tamo krenu sa svojom „točkom“ dok ih se ne protjera!? Nikako nisam sklon vjerovati u to da bi stvari bile iste ako to ne bi bio samo show za potrebe „domaće javnosti“. U Nizozemskoj je uoči predizbornih napetosti između premijera Rutte i populista Wildersa „iz paštete“ iskočila turska intervencija, nakon čega je Erdogan okarakterizirao ulogu nizozemskih mirovnih snaga u BiH tako da je ukazao na „pokvarenost nizozemskog karaktera koji je dopustio pokolj 8000 ljudi u Srebrenici“. Ono što zabrinjava jesu uloge tih zemalja kao članica NATO-a, jer ako u tom savezu dođe do nesuglasica onda nam doista preostaje kao štit od ISIL-a sve nade položiti na Liebermanovu inicijativu, koji je ponudio Izrael kao stožernu zemlju bliskoistočnih država koje bi zajedno stvorile obrambeno-vojni savez.

Dvije presude za razmišljanje

Poslodavci mogu zabraniti nošenje marame, ako su svjetonazorni znakovi u poduzeću generalno zabranjeni i ako postoje dobri razlozi za to. Tako je odlučio Europski sud u Luxembourgu (pravne stvari C-157/15 i C-188/15). Interno pravilo poduzeća o zabrani vidljivih znakova svakoga političkog, filozofskog ili religijskog karaktera, ne predstavlja izravnu diskriminaciju. Po mišljenju luksemburških sudaca je takav propis preduvjet za isključivanje diskriminacije. Neravnopravno postupanje prema različitim svjetonazorima i religijama je, prema tome, dopušteno samo ako proizlazi iz vrste djelatnosti kao higijenskih i sigurnosnih razloga. U zemljama EU-a, pa i u Hrvatskoj, su marame na radnom mjestu u načelu dopuštene, ali ograničenja su poslodavcima dopuštena. Nacionalna sudišta se imaju pri donošenju presuda držati objašnjenja Europskog suda. Na ovu presudu stigle su i raznolike reakcije. Šef parlamentarnog kluba europskih pučana, Manfred Weber (CSU), pozdravio je ovu presudu. „Europski sud dao je jasan znak da su u Europi na snazi europske vrijednosti“, rekao je za Frankfurter Allgemeine Zeitung, zbog toga je „dobro da poslodavci pod određenim okolnostima mogu zabraniti nošenje marame na poslu“. Sloboda vjeroispovijesti time nije narušena, tvrdi. Ipak, ostaje otvoreno pitanje koliko će ova odluka biti primjenljiva u praksi, hoćemo li moći očekivati da se bez mnogo filozofije klincima ne dopuste majice s Che Guevarom kada dođu raditi na praksu ili će to u Hrvatskoj biti poglavito alat kojim bi se sankcionirao nacionalni izričaj tinejdžerske mode, ostaje tek za vidjeti. U Hrvatskoj burke nisu bile problem niti smo ih viđali na javnim mjestima, ali ostalo znakovlje koje je obuhvaćeno ovom normom može nakon ove presude biti sankcionirano po naputku i znatiželjan sam vidjeti kakve će učinke imati u Hrvatskoj? Za Weberovu Bavarsku znam da će i nadalje križ ostati na zidovima, a da su ovim zakonom stvoreni preduvjeti da se to promijeni, ali se ne brinem jer Bavarci su uvijek bili jasni u tome da su oni srednjoeuropski katolički model slobodne države. Istoga dana u Strassbourgu Europski sud za ljudska prava izriče Mađarskoj kaznu od 10.000 eura po glavi izbjeglice koje je Mađarska 2015. vratila u Srbiju, jer kaže da su time ljudima prekršena ljudska prava. Mađarska za te izbjeglice nije vidjela nikakve ugroze u Srbiji, odakle su i došli. Ova bi presuda stoga značila da je u Srbiji vladala politička ugroza za te ljude, pa se onda sav predpristupni posao Srbije vezan za EU dovodi u pitanje. U pitanje se dovodi i obveza čuvanja granica. Mađarski premijer Viktor Orban odbio je platiti takvu kaznu i odbio je presudu u cijelosti. „Neshvatljivo je“, rekao je, „da zemlja koja čuva europske granice mora za to biti kažnjena“. Mađarskoj još ostaju pravna sredstva za prigovor, ali i činjenica da zakone koje bi Mađarsku obvezali na prihvaćanje ove presude mađarski ponovno izabrani predsjednik, Janos Ader, još nije ratificirao, pa je to i posljednji argument koji Mađarska ima u rukama.
Ove dvije presude nam govore o tome da se prijepori na Europskim sudovima ne odnose poglavito na građane i članice EU, koliko su uzrokovani djelovanjem izvana, umjesto da se bavimo sa svojim stvarima prisiljeni smo amortizirati utjecaje koji ne potiču iz Europe.

Pravo na samoodređenje

Bivši premijer Katalonije Artur Mas osuđen je na dvogodišnju zabranu obnašanja javnih dužnosti. On je 2014., unatoč ustavno utemeljenoj zabrani referenduma, dao provesti simbolično „Narodno odlučivanje“ o odvajanju iz Španjolske. Na tom „simboličnom referendumu“ sudjelovalo je 2,3 milijuna od 6,3 milijuna građana od kojih se je više od 80 posto izrazilo za neovisnost. Nakon ovog referenduma je najavljen novi referendum za jesen 2017., kojeg je nedavno španjolski Ustavni sud zabranio. Carles Puigdemont i Casamajó, sadašnji predsjednik Katalonije, kaže da ga „Ne“ iz Madrida neće zaustaviti. Nedavne ankete nam govore da je protiv odcjepljenja 46,8 posto stanovnika, dok je njih 45,3 posto za. Većina Katalonaca želi referendum, aktualna vlast Katalonije želi najesen održati referendum bez obzira na protivljenje Madrida. Presuda kojom se osuđuje Mas samo je jače ohrabrila Katalonce u želji za osamostaljenjem, a to bi značilo da se već tijekom ljeta mogu očekivati intenzivna politička događanja u Španjolskoj koja bi mogla još jače destabilizirati Europu. Europa je sada na kraju gospodarske krize, predstoji joj ona politička. Hoće li preživjeti?

Facebook Comments

Loading...
DIJELI