Dok se svi bavimo zloćudnim tumorima Agrokor, Ina, država, javna poduzeća, civilne udruge, Zagrokor, Šerifaraon i slične komunalne tiranije, nastavlja se još jedna gigantska privatizacijska pljačku, kroz obvezan II. mirovinski stup. Sve su zemlje zamrznule ili nacionalizirale obvezan II. mirovinski stup, i tako izašle iz krize. Sve osim Hrvatske.
Imamo nevjerojatnu protuhrvatsku zavjeru domaćih nametnika, Svjetske banke, MMF-a, i skoro svih europskih i svjetskih institucija. Zašto je toliko važno baciti na koljena ekonomski malu hrvatsku naciju? Koja je tek privid u uskom procjepu statističke pogreške? Jeli afera Agrokor slučajno izložila fondove obveznog II. mirovinskog stupa, ili je pad Ivice Todorića pokrenut i zbog nove pljačke mirovinskih fondova?
Terminologija i/ili vlasništvo
Naši nametnički sustavi postavljeni su tako da nesmetano financiraju svoju promociju o našem trošku. U kongresnom centru Hotela Lone u Rovinju održan je niz panela “Izazov promjene: novi obzori” – četvrta zajednička konferencija Zagrebačke burze i fondovske industrije. Posebno su predestinirano stršili protestanski “paneli o mirovinskim fondovima u zemljama srednje i istočne Europe”. Kao, nema veze što su sve zemlje zamrznule obvezan II. mirovinski stup, sve zemlje osim Hrvatske. U Rovinju je dominirala pogrešna terminologija, cijele teorije postavljene na pogrešne aksiome, da bi promotori obveznog II. mirovinskog stupa farbali rezultate i prognoze, sve u stilu friziranih izvješća Agrokora.
Kako prenosi Jutarnji list, jedan od panelista bio je “Zoran Anušić, viši ekonomist Svjetske banke, svojevrsni otac hrvatske mirovinske reforme”. Znate, na početku se samo 20 posto nekog mirovinskog fonda moglo preusmjeriti u dionice. A onda su 2014. Mirando Mrsić i ekipa na razini udruženog zločinačkog pothvata uveli mirovinski “agresivniji A potportfelj koji će po strukturi imovine većinom biti izložen hrvatskim i stranim dionicama, maksimalno do 55 posto neto imovine pojedinog mirovinskog fonda”. B potportfelj izložen je dionicama maksimalno do 35 posto, dok je određeno da se minimalno 50 posto uloži u niskorizične obveznice. Oni osiguranici kojima je do umirovljenja ostalo 5 godina prebačeni su u najmanje rizični C potportfelj, koji nije izložen riziku dionica. Oni kojima je do umirovljenja preostalo 5-10 godina dobili su mogućnost biranja između potportfelja B i C, dok je one neodlučne Regos automatski prebacio u B portfelj onog mirovinskog fonda u koji su prijavljeni. Član fonda može promijeniti kategoriju fonda jednom u tri godine. Dakle, komunjare su 2014. sve pogoršale u odnosu na loš početni “društveni ugovor”, a ovih dana gigantskog lopovluka padaju prijedlozi da se mirovinski fondovi mogu u cijelosti kanalizirati prema dionicama, pa i prema obveznicama drugih zemalja. Ono: zašto preuzimati obveznice RH, kada druge zemlje nude manje prinose? Preusmjerimo naše novce u financijski krvotok neke druge zemlje! Ili neke strane korporacije. Nije dovoljno da 5 posto iz bruto plaća završi u privatnim fondovima, pod upravom (=vlasništvom) banaka. “Ako smo krizu prošli da nismo zamrzavali ili nacionalizirali drugi stup, nije li sada, kada smo u dobroj fiskalnoj poziciji, vrijeme da se poveća stopa doprinosa za drugi stup” – predlaže nam Anušić, i implicitno podvaljuje frizirane pokazatelje kao istine. Koja dobra fiskalna pozicija? Krizu nismo prošli, nego je stalno produbljavamo. Oporavlja se svjetsko gospodarstvo, pa je prava zagonetka kako naša ekonomija i dalje stagnira, zapravo tone? Sve nacije nalaze načina da se ekonomski i samosvjesno oporave, dok se samo u Hrvatskoj i dalje provodi najgora privatizacijska pljačka. Umjesto zamrzavanja obveznog II. mirovinskog stupa, Anušić i slični likovi predlažu povećavanje obveznog izdvajanja u taj privatni i privatizirani (drugi) stup, na štetu državnog solidarnog (prvog) mirovinskog stupa, koji praktično nosi mirovine, a već zbog ovakvog obveznog II. mirovinskog stupa država se svake godine zadužuje za novih desetak milijardi kuna, iako je godišnje izdvajanje u obvezan II. mirovinski stup na razini 5,5 milijardi kuna, iz naših plaća.
U Rovinju su isplivale i sve te lingvističke obmane. Primjerice, ZOMO – Zakon o mirovinskom osiguranju, u svome članku 8 ima stavak 9: “Osnovna mirovina je novčano primanje iz mirovinskog osiguranja koje pod određenim uvjetima stječu osiguranici koji su od 1. siječnja 2002. osigurani i u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju individualne kapitalizirane štednje”. Kako terminološki razlikovati mirovinu koja je ostvarena samo na temelju solidarnog (državnog) I. mirovinskog stupa? Nikako. Takva je terminološki odstranjena iz naših zakona, da se lingvistički prikrije još jedna privatizacijska pljačka, ona kroz fondove II. mirovinskog stupa. Perfidna predatorska banda time je dobila mogućnost da štiti jednu privatizacijsku pljačku tako što “brani osnovnu mirovinu i zakonske odredbe”. Tko može napasti tako načelno specificiran stav? Slično je učinjeno s pojmom vlasništva. Da vas podsjetim, MOL je posve preuzeo Inu kroz kupnju 25 posto + 1 dionica, ali uz pridodano upravljanje financijama Ine, što je teška veleizdaja i teška korupcija osoba koje su o tome odlučivale. Praktično je cijela Ina otišla u ruke Mađara za relativno bijednih 505 milijuna eura (dvostruko manje od iznosa s kojim su ruske banke financirale Agrokor). Ostale dionice Ine u svome posjedu, MOL je kupio kroz dobit i krađu Ine, kroz prelijevanje unutar financijskog “upravljanja”. Slično se dogodilo s fondovima obveznog II. mirovinskog stupa – osiguranici su formalno vlasnici svoje “štednje”, ali su svoja upravljačka prava prenijeli na banke i fondovske nametnike.
Mudro laganje s faktorom istine
Prisjetimo se žestoke kampanje Jutarnjeg lista i napose Gojka Drljače protiv konverzije kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Drljača je 2. listopada u Jutarnjem listu iznio nekoliko besramnih laži o stanju našeg mirovinskog sustava, koje sebi jedan profesionalan novinar ne bi smio dopustiti: (1) Drljača tvrdi da je mirovinski dodatak 27 posto uveden zato što je I. mirovinski stup bankrotirao. I dodaje da obvezan II. mirovinski stup s time nama veze. (2) Reče kako ukidanje dodatka 27 posto (za one koji primaju mirovinu iz oba stupa) krši princip međugeneracijske solidarnosti. (3) Drljača veli kako je ovisnost nečije mirovine o njegovim uplatama diskriminiranje individualne štednje u obveznom II. mirovinskom stupu. (4) Ponavljanje prve tvrdnje – prema Drljači, mirovinska reforma pokrenuta je jer je bilo očigledno da I. stup nije održiv. (5) Drljača obvezan II. mirovinski stup prepoznaje kao “društveni ugovor”, u kojem se budućim umirovljenicima obećalo da će dobivati novac iz I. stupa plus ušteđena sredstva iz II. stupa uvećana za prinose, a umanjena za naknade mirovinskim fondovima za upravljanje.
Drljača odmah početno proizvodi terminološku zbrku, jer je zapravo postojao samo jedan (solidaran, državni) Mirovinski fond. (1) Nije mogao bankrotirati, jer se svake godine u njega slijevalo 20 posto iz naših bruto plaća, oko 20 milijarde kuna godišnje. Mirovinske kumulacije bile su izložene privatizacijskoj pljački i kriminalnim radnjama, ali to nije bio povod za reforme, koje su zapravo ozakonile lopovluke. Upravo nakon uvođenja II. mirovinskog stupa, solidarni Mirovinski fond, od tada I. mirovinski stup, ušao je u probleme održivosti mirovina, jer su uplate u taj fond smanjene s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća. Da bi mlađi mirovinski osiguranici “štedjeli” kroz II. stup, uveden je mirovinski dodatak referentno smanjenju I. stupa za četvrtinu, preračunato 27 posto. Krenulo se s dodatkom 4 posto, da bi 2010. narastao na 27 posto, koliko je gornja granica direktnog zakidanja. Cijela reforma zasnivala se na tome da će fondovi II. mirovinskog stupa s pametnim upravljanjem ostvariti visoke prinose, pa će umirovljenici po oba stupa tako namiriti svoju četvrtinu, odnosno preračunato 27 posto na izračun za I. stup, koji se puni smanjeno, s 15 posto iz bruto plaća. (2) Nema ukidanja mirovinskog dodatka 27 posto – takav za one umirovljene po oba stupa nije predviđen. Fondovi II. stupa oslobođeni su obveza prema umirovljenicima u razdoblju 15-20 godina, da bi kumulirali dovoljno da dodatak 27 posto ne vuku iz proračuna nego iz svojih kumulacija. (3) Ovisnost nečije mirovine o njegovim uplatama nije diskriminacija individualne štednje, nego afirmacija takve. Što traži Drljača? Solidarnu uravnilovku, da svi primaju istu mirovinu, neovisno o tome koliko su uplatili u solidarni mirovinski fond. (4) Tko brani umirovljenicima da traže ono što im pripada iz fondova II. mirovinskog stupa? Vlasnici (=menadžment) fondova i svi oni koji kraljevski žive na teret fondova. Očigledno je da prinosi nisu ostvareni, nego je došlo do prekomjerne izloženosti. Banke su imale mogućnost prebacivanja svojih loših portfelja u potportfelje A i B fondova II. mirovinskog stupa. Jesu li mirovinski fondovi pokradeni? Jeli afera Agorkor pridržana toliko da se pokradu mirovinski fondovi?
Kako razumjeti takvu suludu mirovinsku “reformu” iz 2002. godine, kao i još luđu “podreformu” iz 2014. godine? Pa, prema očekivanjima krupnog kapitala i naših neprijatelja, hrvatski dug rastao je sporo, pa su domaći “neoliberali” (= domaći lopovi) došli na ideju kopirati (tranzicijsku) mirovinsku reformu Chilea: godine 2002. kod nas su tranzicijske komunjare uz veliku pompu aplicirali tu zloćudnu ideju, koju je prvi najavio HDZ. Formiran je obvezan II. mirovinski stup, odvajanjem četvrtine sveukupnih mirovinskih doprinosa (= 5 posto iz bruto plaća) u fondove u vlasništvu banaka. Za isti iznos, odnosno na razini tako stvorene rupe u temeljnom I. mirovinskom fondu, svedenom na 15 posto iz bruto plaća, država se skupo zaduživala kod istih banaka. Date bankama četvrtinu mirovinskih doprinosa i onda za taj iznos uzmete skupe kredite od tih istih banaka, pa ga onda reprogramirate, jer nikakve dugove niste u stanju vratiti, pa tako imamo situaciju da su banke u posljednjih 15 godina jednostavno preuzele naših 86 milijardi kuna, još ništa nisu vratile umirovljenicima, a država je zbog toga dužna (nepotrebno) oko 150 milijardi kuna više. Ne samo da je uvođenje ovakvog obveznog II. mirovinskog stupa bilo pogrešno, ono je cijelu naciju skoro nepovratno zavilo u dužničko ropstvo. Nemojte previdjeti da je takvo “reformsko” zaduživanje države poslužilo kao opravdanje za privatizaciju Ine. Godinu dana nakon mirovinske “reforme”, vrijednost Ine postavljena je na razini tako proizvedenog duga, a onda je ipak prepuštena Mađarima za četvrtinu tog iznosa. Da bi 2014. uslijedila nova i još opakija prilagodba mirovinskih fondova za veću izloženost tržištu dionica. Lešinarski fondovi i banke dobili su mogućnost da u krizi Agrokora zarade kroz model roll up, ali mirovinskim fondovima nije otvorena takva mogućnost, pa bi trebalo provjeriti suprotno: jeli Knighthead Capital preuzeo neke danas skoro besplatne dionice u posjedu mirovinskih fondova. Jesu li banke preuzele natrag svoje loše portfelje? Koje su banke fondovima prepustile po najvišoj vrijednosti, a danas ih kupuju obezvrijeđene, i još će cijeli taj iznos zaraditi kroz roll up.
Da bi jednu očiglednu privatizacijsku pljačku slavila kao uspješnu reformu, država je umirovljenicima (I. stupa) namirivala uskraćenu četvrtinu mirovina, preračunato 27 posto. Fondovi II. mirovinskog stupa pune se nesmetano (početno! 15 godina početno!), bez ikakvog povrata umirovljenicima ili I. mirovinskom stupu. Godinama smo slušali hvalisanje kako je kroz pametno investiranje fondova I. stupa u njima kumulirano više od 100 milijardi kuna, da će ti fondovi s lakoćom preuzeti svih 27 posto duga I. stupu, odnosno umirovljenicima, a onda se ipak piše o samo 86 direktno uplaćenih milijardi iz naših plaća, o velikoj izloženosti mirovinskih fondova, uključujući aferu Agrokor, o tome kako su ti fondovi ispražnjeni kroz korupcijsko preuzimanje loših portfelja banaka, da bi eksplodirala zastrašujuća vijest: fondovi II. stupa ušli su u probleme već ove godine, jer su se pojavila prijevremena umirovljenja na temelju oba stupa – fondovi nisu u stanju dopuniti mirovine čiji se zbroj mjeri do stotinu tisuća kuna! Fondovi i njihovi plaćenici, “autonomni” ekonomski analitičari i novinari glavnih medija uvjeravaju nas da svi mi trebamo priskočiti u pomoć obveznom II. mirovinskom stupu i nastaviti dopunjavanje mirovina za 27 posto i za one umirovljene po oba stupa, na temelju izračuna za svih 20 posto mirovinskih doprinosa iz bruto plaća. Sve se protivi postojećim zakonima, pa će to banda jednostavno riješiti izmjenama zakona. Dakle, mirovinski fondovi obveznog II. stupa najvjerojatnije su ispražnjeni, ali nema zime za kraljevski život svih onih koji se bogate na konto tih fondova, jer će svake godine sjesti naših novih 5,5 milijardi kuna (!) iz bruto plaća. Praktično, naši novci njima, a njihove obveze ostaju nama, kako je to bilo svih ovih 15 godina.
Što predlažu Drljača i ekipa?
Jasno je da zbog smanjenja izdvajanja u I. stup s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća, izračun dijela mirovine koji se odnosi na I. stup mora pasti za četvrtinu, preračunato 27 posto, što bi trebao namiriti II. stup. A, ne! Drljača najedanput progovara o obezvrijeđenju “ušteda” u II. stupu. O čemu se tu radi? “Reforma” je uspješna, “štednja” je velika, ali je sve obezvrijeđeno! Kako? Pronevjere, krađe, preuzimanje loših portfelja i sveukupno promašeno investiranje i upravljanje fondovima? Skupe strukture II. stupa i kraljevski život menadžmenta fondova, uključujući kasirane analitičare i kasirane novinare? Što poduzima DORH? Zašto šuti HNB? Drljača predlaže da se “štedišama” II. mirovinskog stupa ponude dvije opcije: (A) Što hitnija isplata dosad ušteđenih sredstava iz 2. stupa na tekuće račune građana i povratak u I. stup. (B) Prestanak uplaćivanja u I. stup i preusmjeravanje svih 20 posto iz bruto plaća u II. mirovinski stup. Provalio je Drljača to svoje “Ili-Ili”, koje bi zaprepastilo i neizlječivo očajnog Sørena Kierkegaarda. Provjerio sam po zagrebačkim bolnicama – nitko tog jutarnjeg jutra nije zvao hitnu. A čovjek zaista ima ozbiljne zdravstvene probleme.
Nemam ništa protiv da se opcija (A) provede, ali nekako nisam siguran da je Drljača shvatio što od njega očekuju vlasnici fondova II. mirovinskog stupa. Problem je i u tome, što će “štediše” I. stupa prihvatiti natrag “štedišu” II. stupa tek nakon što “štediša” II. stupa svoju “štednju” iz II. stupa prenese u I. stup. Glede Drljačine opcije (B), do danas je servirana kao povećanje izdvajanja u II. stup za nekoliko postotaka. Zoran Anušić drži da bi povećanje izdvajanja u II. stup za 0,5 posto iz bruto plaća, povećanje svake godine za 0,5 posto, bilo umjereno. Za 30 godina I. stup prestao bi se puniti. Dakle, obojica predlažu povećanje za svih preostalih 15 posto iz bruto plaća, odnosno da svih 20 posto mirovinskih doprinosa iz bruto plaća ide bankama i pripadnim nametnicima. Da država iz proračuna u cijelosti namiruje sve mirovine, da se svi mirovinski doprinosi prepuštaju bankama, oko 22 milijarde kuna godišnje! Nevjerojatno je koliko ti ljudi vole banke. Nadajmo se da je ljubav obostrana.
Suprotno trenutnim kampanjama u RH protiv interesa nacije, mišljenja sam da dodatak 27 posto na mirovine trebamo prenijeti na mirovinske fondove, nakon što se I. mirovinski stup vrati na svojih 20 posto iz bruto plaća. Imamo tri opcije za izbjegavanje bankrota: (R) Rumunjski model ukidanja II. mirovinskog stupa kao obveznog, uz smanjivanje izdvajanja na 2,5 posto iz bruto plaće, za one koji to prihvate. Osiguranicima bi pojedinačno bilo prepušteno da se izjasne ostaju li korisnici II. stupa. Banke bi za povratnike u I. stup vratile njihove uplaćene iznose u I. mirovinski stup. (Z) Zamrzavanje obveznog II. mirovinskog stupa. Banka bi preuzela svoj mirovinski fond, uključujući njegove portfelje, a na razini uplaćenih iznosa otvorila novi novčani fond za II. stup, koji bi imao uobičajene prinose, kao štednja u kunama. Banka bi preuzela i sve zaposlenike fonda, koji bi se praktično sveo na bankovni račun. Oni koji su izdvajali u taj fond / račun imali bi pravo odgovarajuće mirovinske naknade, srazmjerno izdvajanju, dok bi se buduća izdvajanja za II. stup vratila u I. stup, a za svakoga osiguranika izračun za dio mirovine iz zamrznutog I. stupa prilagodio bi se visini njegovih uplata u I. stup, kako se to provodi i danas. (D) Potpuna dekonstrukcija obveznog II. mirovinskog stupa, uz potpunu demontažu fondova II. stupa. Banke bi uplaćene iznose vratile u I. stup, a sve mirovine prilagodile izdvajanju 20 posto iz bruto plaća u temeljni solidarni državni Mirovinski fond. Banka bi preuzela sve zaposlenike svog mirovinskog fonda. Osobno bih odabrao varijantu (D).
=====================================================
Kako su Rumunji povećali plaće?
Rumunjska je nova geostrateška istura Europske Unije. Iz te zemlje nam svako malo dolazi neki novi Ex Ponto, optimističniji od Ovidijevog ili Andrićevog. Središnjice niza svjetskih korporacija dobro podnose “izgnanstvo” u Skitiji. Centrala Coca Cole za jugoistok EU stacionirana je u Rumunjskoj. Revizorske kuće sele svoje centrale u Rumunjsku. Ima tu geostrategije, ali i prepoznavanja pameti tamošnje političke elite. Vidite, Rumunjska je povećala plaće za 15 posto. Kako je to moguće? Svaka bi se zemlja tako mogla pokrenuti. U čemu je tajna? Naime, sve je povezano, pa bi referentno (obvezno) usklađivanje mirovina moralo srušiti rumunjski proračun. Ipak, nije se to dogodilo. Objašnjenje je rušenje obveznog II. mirovinskog stupa, ovakvog kakav imamo u Hrvatskoj. Vrag je ta osjetljiva financijska statika. Rušenje II. stupa spasilo je i rumunjske dvore i rumunjska gospodarstva. Rumunji obustavljaju privatni (drugi) mirovinski stup kao obvezan i ograničavaju izdvajanje na 2,5 posto iz bruto plaće. Solidarni državni (prvi) mirovinski stup je učinkovitiji, i ne proizvodi zaduživanje države. Dekonstrukcija rumunjske mirovinske reforme povećala je kreditni rejting Rumunjske, podigla investicijsku klimu, smanjila cijenu kapitala, povećala konkurentnost, i preokrenula sveukupno raspoloženje Rumunja. Kada ćemo konačno u Hrvatskoj dobiti vlast koja je sposobna usklađivati cjelinu sustava, na dobro svih nas, pa i na dobro Europske Unije?
Obvezan II. stup besramne pljačke
Kako se dogodio “mirovinski” lov na tranzicijske zemlje? Sve je to krenulo iz Chilea, na kraju Hladnog rata i sinkronog raspada diktatura, od onih svakakvih južnoameričkih do europskih komunističkih. Očekivala se mirovinska reforma u skladu s uljuđenim svjetskim demokracijama: vaše je pravo da sami odlučite hoćete li izdvajati u neku štednju za kasnu životnu dob, odnosno za godine starosti. Nije se to dogodilo, jer je svjetski kapital predatorski ušao u te zemlje, a jedna linija te nove kapitalističke eksploatacije bila je mirovinska reforma kakvu poznajemo – zaseban obvezan privatni mirovinski stup u odnosu na solidarni državni, s fondovima u najjačim bankama, koje tim fondovima upravljaju, pa je banka praktično vlasnik (obveznog!) mirovinskog fonda koji je u njoj formiran. Kako su se mirovine namirivale iz državnog solidarnog (prvog) stupa, države su se zaduživale. Nevjerojatno nepotrebno i nevjerojatno skupo, jer je njihov tranzicijski rejting bio nizak. Dakle, nije se dogodila tranzicija u podnošljivu demokraciju, nego povratak u robovlasničku formaciju, za koju je najgori komunizam daleka sanjana utopija. Razvoj tehnologije sprječava nas da sagledamo takve odnose. Nakon tranzicijske latergije, pojedine nacije dolazile su k sebi, i čupale se iz ralja II. mirovinskog stupa. Sve su “reformirane” zemlje to provele, sve osim Hrvatske, gdje već stotinu godina uzalud čekamo političku elitu koja voli ovu zemlju. Mržnja prema svemu hrvatskom od strane otuđenih struktura ove zemlje, udružena s domaćim i stranim predatorima, ide suprotnim putem: povećavanje izdvajanja za obvezan II. mirovinski stup, koji se i ovako iz naših bruto plaća puni za 5,5 milijardi kuna svake godine. Na konto osiguranika kraljevski živi cijela vojska raznoraznih uhljeba, koji su u stanju požderati cijelu zemlju, što se događa, jer su afere Agrokor i Zagrokor u istom lopovskom klupku.
Jednosmjerni mirovinski fondovi
Mogu se zvati mirovinskim fondovima samo zato što se pune iz mirovinskih 5 posto, iz bruto plaća. Nema natrag – umirovljenici ne dobijaju ništa, pa su to zapravo fondovi bankara i nametničke elite. Prema “najuspješnijoj reformi od uspostave RH”, 5 posto iz naših bruto plaća, dakle četvrtina sveukupnih mirovinskih doprinosa, preračunato 27 posto uplate u solidarni I. stup, slijeva se već 15 godina u II. mirovinski stup, odnosno u “mirovinske” fondove banaka (u vlasništvu / pod upravom istih banaka). Dugih 15 godina, bez kune povratka umirovljenicima. Umjesto zamrzavanja ili dekonstrukcije promašenog obveznog II. mirovinskog stupa, banda predlaže povećavanje izdvajanja u taj stup, na štetu I. stupa, koji namiruje mirovine. I ne ostaju na tome. Novost je pritisak na Ministarstvo rada i mirovinskog sustava da se usprkos jasnoj zakonskoj odredbi, nadopuna mirovina za 27 posto nastavi i za one koji će biti umirovljeni na temelju oba stupa, na temelju sveukupne kumulacije 20 posto. Vlasnici / upravljači fondova II. mirovinskog stupa preko glavnih medija provode snažan pritisak na Ministarstvo rada i mirovinskog sustava da država i dalje preuzima obveze II. mirovinskog stupa prema umirovljenicima po oba stupa. Imamo i nezgodu (ili nečiji plan) da se premijer i skoro svi ministri ne snalaze u ekonomiji i u financijama. Marko Pavić je 2014. stažirao u uredu “eurozastupnika i pravnika Andreja Plenkovića”. Drugi mirovinski stup ponekad označavam kao O2B, da naglasim da je obvezan i da su njegovi fondovi u vlasništvu / upravljanju banaka.
Osiguranici II. stupa nemaju pravo na dodatak 27 posto
Smanjeno punjenje solidarnog (prvog) mirovinskog stupa s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća (5 posto prebacuje se u fondove obveznog II. mirovinskog stupa, u bankama i pod kontrolom, praktično vlasništvom tih banaka) kompenzirano je onima koji koriste samo I. mirovinski stup, i to je provedeno kroz dodatak na mirovinu, koji je tijekom prvih 10 godina primjene “reforme”, sukladno zbroju zadiranja u I. stup, narastao od 4 posto na 27 posto (preračunata četvrtina, referentno 5 posto iz bruto plaća) – članak 2. Zakona o dodatku na mirovinu. I sada, nakon svih tih obmana, dolazi prijedlog da dodatak 27 posto dobiju i oni koji će ove i slijedećih godina primati mirovinu iz oba stupa, odnosno na temelju sveukupnih kumulacija I. i II. stupa. To je toliko besramno, da običan porezni obveznik ostaje nijem, pogotovo što se iza svega krije monstruozna ideja da se takva praksa programira do kraja svijeta, i da istovremeno s 5 posto iz bruto plaća punimo otuđene fondove pod upravljanjem(?) banaka, u koje se mogu prevaljivati loši portfelji banaka. To se zove stabilnost bankarskog sustava! Da bi banda monstruznost takve obmane podcrtala s prijedlogom povećavanja izdvajanja u obvezan privatni (drugi) stup, sve na štetu državnog solidarnog (prvog) mirovinskog stupa, onoga koji stvarno namiruje naše mirovine.