Još nije jasno vodi li to dobromu ili lošem. Ali donosi nam malo zadovoljstva, jer gore od pomisli o atomskom ratu u vrijeme hladnoga rata, ne može. A ne može ni gore od toga kako je u Europi danas.
- srpnja je obilježena 73. obljetnica od eksplozije prve atomske bombe, Trinity, u pustinji Novog Meksika. Tim je događajem završio Drugi svjetski rat, za kojega znamo da je bio dijete velikoga rata – Prvog svjetskog rata. Sama eksplozija je najavila atomsku eru, eventualni novi korak u razvoju čovječanstva na način na koji su se pojavili i stari, srednji i novi vijek. Ljudi su zapravo raširenih ruku dočekali atomsko doba u kojemu će se suočiti s paradoksalnom činjenicom: s jedne strane, nuklearno oružje koje nudi mogućnost integriranog uništenja (urbanog) čovječanstva, a s druge strane ista je energija ponudila nevjerojatne mogućnosti za sretan razvoj iste rase. A niti jedno nije realizirano. Atomsko je doba zasjenila era informacijske tehnologije, računala i internetske tehnologije, svaki se dan oslanjajući na nova otkrića (npr. pametni telefoni).
Druga paradoksalna značajka nuklearnog oružja koju niti znanstvenici na projektu Manhattan, niti političari (ili generali) nisu mogli predvidjeti jest ta da se atomsko oružje okrenulo protiv sebe samog i postalo samo sebi proturjećje. Od najveće prijetnje svjetskom miru se pretvorilo u najvažniju, ako ne i jedinu garanciju očuvanja prve vrijednosti ljudskog života – mira. Atomska apokalipsa je bila jedna od najefikasnijih strašila koje su obeshrabrile konvencionalni sukob. Tijekom ‘hladnog rata’ su Moskva i Washington jako dobro znali da bi sukob s konvencionalnim oružjem mogao dovesti do uništenja obje sile. Najmoćnija hidrogenska bomba koja je ikada detonirana (Car bomba, Novaja Zemlya, 31. listopada 1961. godine, snage od 50 do 100 megatona), ako bi pala na gradska područja kao što su Washington, Moskva ili najgušće naseljena područja u Europi, Île-de-France (širi Pariz), ubila milijune ljudi. Ako bi pala na Ljubljanu ili Zagreb, hrvatska ili slovenska nacija doslovice bi prestale postojati.
Kao posljedicu toga imamo mir u Europi od 1945. Izuzetak su ratovi za osamostaljenje u bivšoj Jugoslaviji. Ali oni se temelje na istim povijesnim uzrocima i silnicama, zbog kojih je SAD morao prisilno započeti proizvodnju nuklearnog oružja. To znači, na Prvom svjetskom ratu i njegovim nikad razriješenim posljedicama. Naime, Jugoslavija je bila neželjeno dijete Versaillskog sporazuma, stoga je i u jednom i u drugom obliku (Kraljevina, SFRJ) opstajala samo kao diktatura. I prva i druga Jugoslavija su svoj kraj okrunile ratom. Neovisnost Slovenije i Hrvatske (i uvjetno BiH) je bilo ispravljanje davno skrojene nepravde koju nije nitko u Europi i svijetu bio spreman priznati sve do trenutka kada je slomljena najveća konstrukcija prvog svjetskog rata, i kada je na lenjinističkoj ideologiji utemeljen Sovjetski savez. Tek 1991. godina je označila godinu u kojoj je u biti završen Prvi svjetski rat. Od njega tada nije ostalo doslovice ništa.
Istočni je dio Europe od 1945. godine više živio u diktaturi, nego u miru. Zapadni je dio živio u demokraciji i slobodi. Europska je politika u posljednjoj generacija zaboravila da je mir vrijednost uvjetovana prijetnjom potpunog uništenja i upravo ga je zbog toga potrebno poštovati i štititi. Mir nije pasivni nego krajnje aktivni entitet. Trenutna garnitura europskih političara je tako ne samo lišena temeljne povijesne spoznaje, nego se ponaša kao da nam je mir dan do sudnjega dana. U svjetlu njezine slabovidnosti polako ulazimo u novi rat na europskom tlu, koji ima karakter međunarodnog sukoba. A to je terorizam. Napadi na stanovnike europskih metropola postali su dio svakodnevnice, kao prometne nesreće. Ni mediji ih više ne doživljavaju kao nešto vrijedno spomena.
Predsjednik Europskog vijeća, Jean-Claude Juncker, najviši je predstavnik današnje Europe. Za razliku od ljudi koji su pokrenuli događaje u europskim ratovima – njegova destruktivnost je usmjerna na njega samog. Hitler, na primjer, je bio najdestruktivnije biće čovječanstva – sve do 30. travnja 1945. Kada je vidio da je uništio njemačku državu – uništio je i samoga sebe. Noviji pandan Junckeru bio bi Boris Jeljcin: Juncker i Jeljcin su oba predstavljala imperij, kojemu je suđen svršetak.
Svršetak bi mu bio suđen kada iza Jeljcina ne bi stao Vladimir Putin, što god o njemu mislili: Rusija je preživjela dva desetljeća o čemu nitko nije niti slutio 1998. Iza Junckera stoji Martin Selmayr. On je poput Putina: duh koji će pobjeći od groznice alkoholne pare, koja je očito dio njegove osobnosti.
Selmayr je novi Putin Europske unije. Još nije jasno vodi li to dobromu ili lošem. Ali donosi nam malo zadovoljstva, jer gore od pomisli o atomskom ratu u vrijeme hladnoga rata, ne može. A ne može ni gore od toga kako je u Europi danas.