Kome zapravo treba Hrvatska bez djece?

2
677
Photo: Goran Kovacic/Vecernji list

Nijemi svjedoci nestanka Hrvatske stvaraju nove zajednice različite po svemu, osim po istom zanosu vladanja nad Hrvatskom, istoj želji stvaranja hrvatskog društva prema svojim potrebama, svjetonazorima i sebičnim mjerilima i po poništavanju hrvatskog vrijednosnog i identitetskog sustava

Hrvatska suvremena stvarnost ruši sve stereotipe političkog udruživanja i djelovanja i poništava temeljne i logičke politološke zakonitosti po kojima su osnovne funkcije vladanja ili upravljanja vezane za dobrobit, sigurnost i zadovoljstvo populacije koja ih bira. Hrvatski model aktualnog i privremenog političkog sustava, slijedi europski birokratski obrazac kontrole populacije, prema kojem je svaki oblik šireg javnog djelovanja (nazivaju ga populizam) uperen protiv stabilnosti, pravednosti, sigurnosti i uspostavljene vlasti, odnosno protiv stvorenog birokratskog sustava koji nikako ne treba dirati ili mijenjati u njihovom sebičnom interesu, osobnom zadovoljstvu i umišljenom značaju.

Populisti, tj. ostali prevladavajući nezadovoljnici, remetilački su faktor nove europske i hrvatske uspostave, a njihovi problemi zanemariva su kategorija u globalnom gospodarskom, financijskom i kontroliranom interesnom zatvaranju kruga. Amortizacija obrazovnog i akademskog sustava „bolonjskim” mediokritetskim parametrima i usmjeravanje umjetničke osrednjosti prema javnoj sceni, stvara apologetsko pokrivanje sebičnosti, neučinkovitosti, interesnog povezivanja, umišljenosti i nezamjenjivosti postojećeg političkog sustava.

Loading...

Takvom su modelu svakodnevni problemi puka, opće nezadovoljstvo, politički idealizam, bunt protiv kontrole misli i postupanja i slične trivijalnosti, neprijateljsko djelovanje koje treba zaustaviti i sankcionirati u samom začetku. Najgore od svega je, što se za to koristi znanstvena i umjetnička prosječnost pod okriljem širine, ukupnih sloboda, otvorenosti i sličnih europskih i hrvatskih novouspostavljenih praksi, kojima se usput pokušava zanijekati, zaustaviti, preusmjeriti, kontrolirati i amortizirati svaki oblik pojedinačne i nacionalne osobnosti.

Ponoviti valja zato Aristotelov izričaj kojeg je nedavno aktualizirao Mislav Kolakušić, inače rijetki primjerak osobnosti, širine misli, idealizma i hrabrosti u hrvatskoj sve manje sunčanoj zbilji: „…ako želiš izbjeći kritiku ne radi ništa, ne govori ništa i budi ništa! Znati i šutjeti nije odlika ljudi. Sloboda bez hrabrosti ne može postojati, biti slobodan i šutjeti nije moguće” (Indeks, 21.01.2018.).

Znati, šutjeti i biti slobodan i ništa, hrvatska je novovijeka iluzija na kojoj se gradi politička kontrola, uspostavljaju nove zajednice, umjetnost proglašava političkom slobodnom kategorijom, a hrvatske osobnosti, beznačajne spram osobnog interesa. Rastući bunt i stvaranje živog zida s ljudskim i hrvatskim interesnim djelovanjem protiv takvih obrazaca, logična je i očekivana posljedica u vremenima koja nadolaze, kao i mostovi povezivanja različitosti protestnih skupina protiv etablirane birokracije kojoj niti jedan opći kriterij nije primaran u odnosu na njihov izbor.

Hrvatska zbilja

Hrvatski zavod za statistiku nedavno je, po ne znamo koji put, objavio podatke o prirodnom padu ukupnog stanovništva, koji moraju zabrinuti svakog s javne i političke scene, bez obzira kojoj zajednici, udruzi i stranci/partiji pripada (DSZ, Statistika u nizu, Zagreb, 12.01.2018.). Naprosto zato, što su negativni demografski trendovi i pokazatelji u izravnoj korelaciji s uspješnošću vođenja države, proklamiranom stabilnošću, projekcijama ukupnog i svakog drugog rasta i nacionalnom sigurnošću danas i posebno u budućnosti.

Podatak o prirodnom padu za mjesec studeni 2017. godine u visini od – 1150 više umrlih nego rođenih, samo u jednom mjesecu, potvrđuje kako je već u 11 mjeseci 2017. ukupni godišnji prirodni pad stanovništva premašio isti za 2016. godinu. Usporedba s istim pokazateljima za 12 mjesec 2016. godine nedvojbeno nam ukazuje kako će u 2017. godini biti zabilježen najveći prirodni pad stanovništva, najmanja rodnost i najveća smrtnost, od osamostaljenja Hrvatske! Pogled na priloženu tablicu još i više zabrinjava u slijedu nakon 2012. godine. Naime, u samo šest godina ukupni je prirodni pad narastao za gotovo 8000 osoba ili čak za nevjerojatnih 81 posto i još nevjerojatnijih u prosjeku 13,3 posto godišnje! Nastavak ovakvih trendova ne smijemo niti zamisliti, a još manje posljedice na sve sustave u zemlji. Silinu iseljavanja nismo još niti spomenuli…

_____________________________________________

Godina Ukupni prirodni pad Rodnost Smrtnost

_____________________________________________

2012. – 9939 41.771 51.710

2013. -10.447 39.939 50.386

2014. – 11.273 39.566 50.839

2015. – 16.702 37.503 54.205

2016. – 14.005 37.537 51.542

2017.⁕ – 16.393 33.798 50.191

_____________________________________________

Podatak za 11 mjeseci.

Nitko se, ali baš nitko od sistemskih institucija, pojedinaca ili grupa nije oglasio, zabrinuo ili barem nešto smisleno izgovorio, kao opravdanje. Istodobno, nijemi svjedoci nestanka Hrvatske stvaraju nove zajednice različite po svemu, osim po istom zanosu vladanja nad Hrvatskom, istoj želji stvaranja hrvatskog društva prema svojim potrebama, svjetonazorima i sebičnim mjerilima i po poništavanju hrvatskog vrijednosnog i identitetskog sustava.

Opći zadatak samohvale svih resora i ukupnog djelovanja, nažalost poništavaju podaci iz tablice i neumoljivi trendovi, dovodeći pritom u pitanje izvjesnu hrvatsku budućnost. Mirno promatranje i zanemarivanje svega ovoga, kad već znaš kuda to može Hrvatsku odvesti, ne može nikoga izuzeti od odgovornosti prema populaciji koju nominalno zastupaš i vodiš. Gdje vidite uspješnost u zemlji koja naočigled nestaje?

Politička umjetnost – privid slobode izražavanja

Nije prošlo puno vremena, a politička osrednja umjetnost s prizivom na slobodu izražavanja i djelovanja, izvršila je novi napad na političke neistomišljenike, uz apologetsko sudjelovanje i prihvaćanje političkih, iz stvarnosti pomaknutih sljedbenika nove hrvatske zajednice. Isti obrazac antihrvatskog djelovanja u kojem nikad ne krećeš protiv vlasti ili protiv istih, ili još većih slabosti svojih, kao uostalom i u sustavu ranije države, kad se totalitarnom sustavu nisi smio približiti ni sa kakvim umjetničkim slobodama, makar bio umjetnički u odnosu na ovu današnju prostotu i prazninu miljama daleko iznad.

Privid umjetnosti napadom na političke neistomišljenike novosložene interesne zajednice, financirane od strane iste, novi je oblik totalitarizma u kojem su jako vidljivi postupci neprihvaćanja iole drukčijeg mišljenja, a pogotovo postupci usmjeravanja, naglašavanja i prihvaćanja antihrvatskog postupanja kroz poništavanje hrvatskih tradicijskih obilježja. Uvijek isti ljudi, iste ideje, isti zatvoreni misaoni krug, isto djelovanje i ista atmosfera, nezavisno radi li se o odlasku u vječnost u povorci iza križa kojeg ne prihvaćaš, divljenju političkoj uprosječenoj umjetnosti u kazalištu ili pak političkom filmu, koji razotkriva svu osrednjost politički financiranog pod okriljem sloboda antihrvatskog djelovanja.

Pritom više nema niti prikrivanja cilja, a financijeri, povjerenstva za odobravanje i slične mimikrijske institucije, uvjeravaju nas u pravovjernost. Pomak je, u odnosu na totalitarna vremena, u novom hrvatskom zajedničkom udruživanju vidljiv samo u partijskom nazivlju, jer su akteri iz predagresijskog razdoblja djelovanja isti, s niti malo promijenjenim stavovima i postupanjima prema Hrvatskoj. Ipak, radi se stvarno o terminalnoj fazi izgubljenosti u Hrvatskoj ili još bolje, kako reče Peternel, o – posljednjem balu.

Nitko normalan u Hrvatskoj više ne može prihvatiti „ples s vukovima”, naravno osim onih kojima je normalno bilo i prije i sada plesati, pljeskati i diviti se ushićeni, prikazivanjem fizičkog micanja neistomišljenika na putu univerzalnoj jugoslavenskoj ideji. Koliko možeš imati dostojanstva prema sebi i zemlji u kojoj si izabran, mirno promatrajući i financirajući posljednji bal, podržavan svojim političkim koalicijskim partnerima s ushitom, dok istodobno godišnji prirodni pad stanovništva prelazi 18.000 osoba, a iseljavanje sigurno 60.000!

Ne, nije Vam stalo, niti Vašim partnerima, a još manje političkim umjetnicima koje financirate, iako znate kakvo je njihovo djelovanje protiv Hrvatske. Ne, nije to populizam, populizam je samo na našoj strani.

Pogled na proračun

Potrebno je samo malo truda i pokoji upit znalcima, za shvaćanje kako je hrvatski državni proračun prepun zamki, nejasnoća, upitnih stavaka, pokrivanja nerada, lobističkih utjecaja, iracionalnosti, preslikavanja potreba, političkih ustupaka i puno još toga nama nerazumljivog. Koliko je tu stavaka po ministarstvima pod ostalo, pod usluge, pod intelektualne usluge i sličnih nedefiniranih i izvjesno nepotrebnih kategorija i kolike su tek moguće uštede po osnovi materijalnih troškova i rashoda za zaposlene.

Doprinosi, subvencije, pomoći, donacije, refundacije, poticaji, dodatna ulaganja, darovnice, kazne, penali, naknada štete, naknade i drugi slični termini, već po nazivlju upućuju na razinu značenja u odnosu na demografski opstanak Hrvatske i posebno na moguće uštede. Najvidljivije je iz šume stavaka i terminološke zbrke po resorima, kako novca iz proračuna nema samo za ono što se – politički ne želi. Svako pažljivije razmatranje brojnih proračunskih stavki resornih proračuna i ukupnog državnog, pokazuje nam kako su preusmjeravanja stavki moguća, ali i uštede, kad bi im prethodile strateške političke odluke u interesu ukupne hrvatske populacije. Izdvojimo samo neke, izvorno prepisane:

  1. Subvencije trgovačkim društvima u javnom sektoru 1,397.671.890

  2. Subvencije trgovačkim društvima, poljoprivrednicima i obrtnicima izvan javnog sektora 2,189.803.011

  3. Subvencije trgovačkim društvima, zadrugama, poljoprivrednici 2,967.568.637

Udruge, projekti, programi, izdavaštvo, digitalizacija, očuvanje nasljeđa, očuvanje prirode, očuvanje manjina, školovanja, dodatna osiguranja, nova zapošljavanja i brojne druge stavke prepune desetaka i stotina milijuna kuna, pa i milijardi, a nismo se već više od 20 godina pokrenuli s mjesta! Hrvatski je državni proračun prava slika Hrvatske i poluga upravljanja i usmjeravanja političkog sustava – po želji. Zato je i kopiran, prenosiv i zato nikada nije ozbiljnije pročišćen. Sve u njemu čuvamo, samo ne najvrjednije što svaka država može imati. Djecu!

Kome onda treba Hrvatska bez djece?

Naslovnima – stabiliziranim proračunski i udruženim zajedničkim političkim djelovanjem.

 

  • Beate Dunn

    Hrvatsku bez Hrvata očito žele jugonostalgičari i imigranti druge vjere, kulture kojima treba prostor u EU– ogromnu odgovornost nose Vlada i Sabor—-Ne smiju u ime “demokracije” koja to nije nego iskorištavanje prava na štetu većinskog naroda,protiv Domovinslog rata i Katoličke crkve a niti zbog zahtjeva liberala iz EU i u RH demografsku a i političku propast ove države—Sve ima svoje granice—-Da li predsjednica zaista okušava poboljšati odnose sa Srbijom ili samo ojačati svoj dobar rating (ne bi li bila ponovo izabrana?) USA pozdravlja njen poziv Vučiću–logično , ali kako to shvatiti nakon izložbe u prostorijama UN-a u New York-u ? Izgleda kao da RH moli za dobre odnose nakon pljuske koju je dobila i uvreda koje stalno sluša iz Beograda..Dobri adnosi DA ali nikakva inicijativa u postojećim okolnostima…Čini se da Kolinda ipak “za nijansu” više gleda vlastiti interes da postane predsjednica….a to bi je definitivno svrstalo u grupu “foteljaša”….

  • Beate Dunn

    trebaju nam političari koji na prvo mjesto stavljaju RH a ne sebe