Kome su službeno pripadali HOS-ovci?

0
567
hsp.hr

Kad već Hrvatska nije mogla biti slomljena vojnim načinom, posebnim se pritiscima izravno udara na najosjetljivije segmente hrvatskog društva i prostora; na povijesni teret kojim se svjesno, planski i bez imalo objektivne istine pritišće Hrvatska povijesnim revizionizmom bliske i daljnje prošlosti i na prikazivanje Hrvatske kao poražavajućeg okvira za svaki smisleni rad i život ukupne hrvatske populacije

Povijesni razvoj društava, prostora i ukupne ljudske civilizacije obilježen je i stalnom izmjenom rata i mira. Gotovo bismo mogli reći kako su te stalne izmjene u nejednakim vremenskim razmacima i različitim, ali ipak prevladavajućim prostorima, postojana zakonitost povijesnog slijeda. Ponavljanje povijesti, a posebno ratne povijesti, u pravilu se događalo uvijek u istim nedefiniranim ili pak svima u okruženju zanimljivim prostorima.

Primjera za to ima puno, a sama povijest ratova u uzročno-posljedičnom smislu potvrđuje nam kako je kontrola i osvajanje teritorija (naravno uvijek u pravilu tuđeg), apsolutno prevladavajući razlog. Ili bolje rečeno teritorij je uvijek razlog ratova, bez obzira kako pojedine ratove povijest frizira ili pak u slobodnom pojašnjenju pripisuje lijepoj Heleni, nogometnoj utakmici, zaštiti vlastite etničke manjine i sličnim frazeološkim razlozima.

Loading...

Zanimljivost su i vremenski kasnija pojašnjenja gubitaka ratova i povijesnih okolnosti, uglavnom poraženih, prema kojima niti jedan rat ili gotovo niti jedan rat kroz povijest nije izgubljen bez nečije izdaje, niti se poraz priznavao i pripisivao vlastitim slabostima i iracionalnim zahtjevima za tuđim teritorijem. Uglavnom su izdaje bile iz vlastitih redova i povijest im je vrlo često davala neprimjerenu važnost.

Gubitak mira u – miru…

Brojna je literatura u pravilu koristila kategorije kako je netko izgubio ili dobio rat, ali su vrlo rijetki primjeri kod kojih se ratnom pobjedniku u post-ratnoj povijesti potvrđuje gubitak mira. Dobiti rat protiv agresora i osvajača i nakon ratnih razaranja i strahota izgubiti mir – to je ipak velika povijesna posebnost koju danas gledamo u suvremenoj i politički stabilnoj Hrvatskoj.

„Prostor, stanovništvo i granice osnova su geografske identifikacije uređenosti prostora, ključna pretpostavka brojnih identiteta u nadgradnji i strateška važnost svih prostornih (državnih) i regionalnih asocijacija. Osim ovladavanja prostorom agresijom, ratom, vojnim pohodima ili pak suptilnijim načinima kroz specijalno ratovanje, sekundarna kontrola prostora provodila se i zamjenama ili redistribucijama stanovništva. Supstitucije sta­novništva kroz povijest, zbivale su se u osnovi nasilno i prethodile su ili slijedile ratne pohode moćnih sila, vladara, vojski, imperija i slično s težnjom ovladavanja i kontroliranja prostora i njegovih bogatstava, pri čemu domicilno i u pravilu drukčije etničko i ple­mensko stanovništvo nije predstavljalo vrijednost, nego prijetnju ostvarivanja ciljeva. Prepuna je povijest takvih primjera i primarno su stradavale male ili manje populacije i one koje su egzistirale u prostoru s važnim prirodnim bogatstvima ili pak prostorima od strateškog značenja za kontrolu šireg prostora, njegovih koridora, ključnih točaka, povoljnih geografskih obilježja za razvoj civiliza­cija i slično” (Šterc, S, Vojna povijest, veljača 2016.).

Specijalni rat protiv Hrvatske

„Oduvijek su kroz po­vijest hrvatske borbe za prostorni identitet bile teške, dugotrajne i s velikom plaćenom cijenom i uvijek s pozadinom pokušaja kontrole hrvatske jadranske fasade od strane drugih, u pravilu iz susjedstva. Potvrda je to vrijednosti prostora u kojem se nalazimo, ali i naše da ga zadržimo u ime prošlih i budućih generacija s hrvatskim identi­tetom, kao vrijednošću prema sebi i drugima. Zato su te kategorije temelj domovinske sigurnosti (drugi to zovu nacionalnom sigurno­šću) i primarni cilj razvijanja i postupanja, ako se racionalno shvati, jer interes prema jadranskoj obali uvijek će postojati kao povijesna logična prostorna (historijsko-geografska) zakonitost. Sva su druga pojašnjavanja u interesu drugih, koji teško prihvaćaju da je takva vrijednost (opet: u kršu i dolomitu najrazvedenije obale) hrvatski identitet” (Šterc, S, Vojna povijest, veljača 2016.).

Neosporna je vojna agresija na Hrvatsku početkom devedesetih prošlog stoljeća iznutra i izvana, neosporan je i njezin glavni razlog, neosporno je tko je napao Hrvatsku, neosporno je Hrvatska pobjednica u tom ratu, neosporno je i koje su sve jedinice bile službene hrvatske postrojbe…, međutim uz sve te neospornosti u razdoblju kad je na ovim prostorima nestajala bivša zajednica i njezin politički sustav, suvremeno je razdoblje na javnoj političkoj sceni obilježeno pokušajem poništavanja vrijednosnog sustava s kojim je slomljena vojna agresija na Hrvatsku.

Kad već Hrvatska nije mogla biti slomljena vojnim načinom, posebnim se pritiscima izravno udara na najosjetljivije segmente hrvatskog društva i prostora; na povijesni teret kojim se svjesno, planski i bez imalo objektivne istine pritišće Hrvatska povijesnim revizionizmom bliske i daljnje prošlosti i na prikazivanje Hrvatske kao poražavajućeg okvira za svaki smisleni rad i život ukupne hrvatske populacije. Svaka bi normalna zemlja takve oblike nazvala specijalnim ratom protiv hrvatskih civilizacijskih vrijednosti, prestala financirati izvore tih pritisaka i sukladno tome postupala. Ratna pobjednica polako postaje mirnodopska gubitnica, a nestanak elementarnog dostojanstva u hrvatskom društvu i političkom sustavu izravna je poruka mladima koji i dalje napuštaju Hrvatsku. Budućnost vam je ovdje nesigurna jer će vam se stalno stavljati teret kolektivne etničke odgovornosti, zato što ste se uopće usudili braniti.

Kome su službeno pripadali hosovci?

  1. Rafalna paljba po Hrvatskoj iznutra ništa se bitno ne razlikuje po svom pristupu, obrascima, sadržajnoj problematici, intenzitetu i u konačnici namjerama, nego u razdoblju prije napada na Hrvatsku i za vrijeme samo vojnog udara na hrvatski teritorij i populaciju, koja je nezavisno od bilo kakve pripadnosti željela samostalnost izvan bivše zajednice i civilizacijski dio sloboda kakvu su imale i druge razvijene europske zemlje i narodi. Naravno, nije u pitanju bila niti hrvatska, niti manjinska populacija, nego kontrola hrvatskog prostora i njegovih potencijala, te strateških točaka i koridora. Svi su ratovi kroz povijest kao najveća društvena destrukcija u samoj svojoj provedbi uvijek imali prevladavajući oblik idealizma u obrani vlastitog stanovništva i prostora i s druge strane agresivnosti kod suprotne strane. Generalno gledajući i ne zanemarujući i podcjenjujući pritom ratne strahote na pojedinačnoj razini i samih obrambenih oružanih snaga. Međutim, pripisivanje kolektivne hrvatske odgovornosti za neka prošla vremena i prevladavajuće odgovornosti za razdoblje vojnog udara na hrvatski teritorij devedesetih, objektivno ima samo tri osnovna cilja: rušenje temeljnih vrijednosti na kojima je nastala suvremena Hrvatska, prikazivanje Hrvatske kao nasljednice onoga što je uvijek u svim mislima protivnika hrvatske samostalnosti i prikazivanje Hrvatske kao neuređene, netolerantne i neperspektivne države koju bi, eto, zbog svega toga trebalo vratiti pod okrilje regionalnog upravljanja. Kao u dobra stara vremena totalitarnog sustav po europskim kriterijima i dominacije samo jedne populacije u svim ključnim segmentima društva.

  2. Isti obrasci i isti ljudi kojih samo u obrani ljudskih i ostalih prava početkom devedesetih nije bilo na sceni, zato jer su temeljna ljudska prava (pravo na život, pravo na dom, pravo na rad, pravo na slobodu mišljenja i slično) tada branili neki drugi. Isti ti kojih se sad, ne za postupanje, nego za izražaj, ponižava do razine najvećih civilizacijskih sramota. Pritom posebno treba naglasiti kako ideološka osnova napada na Hrvatsku i njezine službene vojne postrojbe uopće ne razlikuje ljudsko postupanje i pojedinačne pristupe protivniku u ratu, već samo slijedi uhodani model građenja hrvatske generalne krivnje za potrebe drugih koji su inače Hrvatsku željeli ratom pokoriti.

  3. Iracionalna je zato do krajnjih granica autodestrukcija hrvatskog političkog sustava koji se dodvorava, traži podršku stabilnosti (ostanku na vlasti) i bez ikakvih kriterija financira svaku djelatnost nositelja rafalne paljbe po Hrvatskoj, za koju bi po načinu vanjskog dogovaranja i provođenja inače hrvatske obavještajne službe imale što reći. Poruke koje nam svima ti strijelci po Hrvatskoj šalju su poražavajuće za ukupnu hrvatsku društvenu svijest u kojoj su ipak, usprkos svim destrukcijskim pristupima istih prema njima, pravi i istinski hrvatski branitelji najosjetljivija populacija. Zapravo, najveći krivci nisu ti usmjeravani strijelci, nego politički sustav koji im to mirno promatra i koji ih čak ponizno moli za političku podršku kojom bi osigurali mimikriju stabilnosti. Dok hrvatska populacija nestaje prirodnim putem i iseljavanjem.

  4. Tragači svojih istina po Hrvatskoj ne dolaze prevladavajuće iz ideoloških, etničkih, religijskih i sličnih redova. Njihova je platforma destrukcija hrvatske samostalnosti i ratne pobjede u cjelini i nikad, ali baš nikad, nisu sustavno djelovali u vrijeme drukčije političke vlasti u Hrvatskoj od današnje. Uvijek se pritom sjetim podignute ruke i stisnute šake s izgovorom „Za Hrvatsku” i prepune dvorane hrvatskih zastava. Ne zato što su to svi sudionici željeli i voljeli, nego zato što to morali. Hrvatskoj je uvijek bila potrebna hrvatski orijentirana ljevica, na način francuske i drugih razvijenih europskih zemalja.

  5. Kome su službeno pripadale HOS-ove vojne postrojbe? Kakve su im bile zasluge u obrani i oslobađanju Hrvatske? Kakva su im bila vojna i ratna postupanja? Protiv koga su se borili? Koliko ih je poginulo u sukobu s agresorom? Koliko ih je završilo s optužbama? Kako je moguće da je njihov izričaj važniji u današnjem vremenu od snage s kojom su stali u obranu, pa i u obranu navođenih ljudskih prava, dok su drugi mirno promatrali ratni stroj i čekali rezultat njegovog pohoda, bez obzira na žrtve? Kako je moguće u današnje vrijeme ne razlikovati ideološku, plansku i smišljenu kvalifikaciju od ljudske, elementarne i osobne vrijednosne? Moguće je, jer nisu u pitanju univerzalni ljudski postupci, nego politički destrukcijski, inače marginalnih političkih skupina, koje samo po sebi i po logičkom biračkom sustavu ne bi bili niti blizu odlučivanja i mogućnosti javne eksplikacije.

  6. Kada bi HOS-ove postrojbe uopće imale bilo kakvu potrebu samodokazivanja i memorijalnog bilježenja njihovog odlaska za druge, da ih je hrvatska državna vlast postavila primjereno njihovom značenju za obranu zemlje… Ili kad bi im se barem vrlo jasno i rezolutno izgovorile riječi samo zahvale za obranu svih nas pa i ovih danas hrabrih. Danas su hrabri postali svi oni koji su racionalni bili u vrijeme moguće pogibije u hrvatskim postrojbama, dok se od tada iracionalnih i hrabrih ultimativno danas traži racionalnost. Kakva inverzija u mirnodopskim uvjetima u kojima se mnogi od njih ne snalaze, a uvijek su samo tražili razumijevanje i razgovor. Koji je, pak, uvijek izostao.

  7. Zlatko Klasić-Kockar, 16.06.1952.-14.10.1991. Želim spomenuti to ime s ploče i zahvaliti mu. Druge, nažalost nisam poznavao. Bio je najhrabriji među nama u kvartu, bio je najveći frajer u Kustošiji, bio je u ljudskim smislu vrijednost ispred mnogih političara, bio je mlad i nije se bojao ničeg, bio je naš prijatelji prvi je donio odluku o odlasku u Hrvatsku vojsku. Prvi je i poginuo. Pazite, već sredinom listopada 1991. godine. Tko je bio Zlatko? Antisemit? Mrzitelj nekog? Tko ga je od vas rafalnih poznavao? Nitko! Želio je samo obraniti sve nas. I bio je heroj naših ulica. Kockar, kako smo ga i zvali. Hvala ti, frajeru.