Kohlova posljednja želja je bila da mu Orban zadnji govori, ali…

0
130
Photo:?DANIEL?BISKUP/dpa/DPA/PIXSELL

Danas Europa živi najnestabilnije razdoblje u svojoj povijesti. Opasnosti vrebaju od svuda. To se može završiti samo s rekonstrukcijom njezine glavne političke sile, EPP, stranke kakva je bila nekad

Jedan nedavni događaj govori o sudbini Europe mnogo jače od svih službenih priopćenja. Posebno jer je povezan s pogrebom istaknutog državnika.

Prije nekoliko dana je u 88. godini u svom domu u Ludwigshafenu umro nekadašnji njemački kancelar Helmut Kohl koji je bio zagovornik neovisnosti Slovenije i Hrvatske, te ujedinjenja Njemačke. Njegova je posljednja želja bila da ne želi da na njegovoj pogrebnoj svečanosti govor održi sadašnja kancelarka Angela Merkel, nego samo strani državnici, uključujući i mađarskog premijera Viktora Orbana, koji je trebao biti posljednji govornik.

Potom su se političari europske desnice, koja se na razini EU udružuje s EPP-om (Europska pučka stranka, članica iz Hrvatske je HDZ), obrušili na udovicu koja je iznijela posljednju želju svojega supruga, tvrdeći da će izbiti skandal, jer je Orban zadnja osoba koja bi trebala govoriti na Kohlovu pogrebu. Nakon toga obitelj je popustila i omotala se mukom.

Dakle, 1. srpnja će na pogrebnoj svečanosti, koja će se održati u Strasbourgu (lijes sa tijelom će potom biti prebačen u Njemačku), govoriti osobe koje se Kohlu očito nisu sviđale, posebno Angela Merkel i predsjednik europske komisije Jean Claude Juncker. Merkel je tako grubo zgazila posljednju želju velikog Nijemca, Helmuta Kohla, za mnoge posljednjeg europskog pravog desničara, odnosno eurocentrika. Europa mu je bila sve.

Kohl najviše cijenio Orbana

Poznato je da je Kohl bio oštar kritičar politike otvorenih vrata migrantima. Reuters je izvijestio da je prošle godine u kolumni u berlinskom Tagespiegelu napisao da sumnja u to da bi EU mogla apsorbirati milijune migranata. Prema njegovu mišljenju, rješenje je u pogođenim područjima, a ne u Europi koja ne može postati novi dom tolikom broju ljudi.

Ubrzo nakon objave kolumne Kohl se je u Njemačkoj sastao s mađarskim premijerom Orbanom što je u kabinetu Angele Merkel izazvalo neugodu. U zajedničkom priopćenju za javnost su Kohl i Orban istaknuli da su u potpunosti suglasni: „Ovo je za budućnost Europe i mir u svijetu“, glasila je tada poruka obojice. Dodali su da je veliko pitanje koliko ljudi može preuzeti Europa i koliko će ih se, naposljetku, integrirati.

Više je nego očito, da je Kohl od europskih političara najviše cijenio Orbana. Kao kršćanski demokrat je mislio da je Orban dobro podigao ograde na graničnim prijelazima kako bi zaštitio europsku kršćansku civilizaciju od muslimana.

U ovoj se priči skriva nesretna sudbina budućeg svijeta. Ovo je najkobnije ideološko i političko pitanje, o kojem smo u posljednje vrijeme pisali. To je pitanje koje je iznjedrilo kretanje EPP (europske pučke stranke) s pozicije koju je imala posljednjih deset godina, na poziciju na kojoj je danas. Danas je Europska pučka stranka samo blijedi refleks, odraz onoga što je bila u Kohlovo vrijeme. S njom je sva europska desnica raspala na dva dijela: jedan dio postaje „multikulturalan“ (potrebno je samo usporediti glasanja članova EPP u Europskom parlamentu), a drugi bježi u radikalizaciju. Europski državljani ostaju bez obrane i bez alternative: duboko smo uvjereni da se zadržala prava EPP, kakvu su predstavljali Helmut Kohl, Alois Mock i slična generacija, Europa bi ostala kakva jest, razvijajući u pozitivnom smjeru, odnosno prema naprijed.

Od kamenog mosta do katastrofe u samo 15 godina

Europska pučka stranka više nema tu moć koju je imala 1. svibnja 2004. godine kada je došlo do najvećeg udruženja u povijesti poslijeratne Europe. To se dogodilo jer su političari EPP sudjelovali u stvaranju pritiska koji je naposljetku odnio Berlinski zid (sjetimo se, u lipnju 1989. godine Alois Mock je sa Gyula Hornom simbolično prerezao prvu bodljikavu žicu na granici između Austrije i Mađarske). 1. svibnja 2004. su na mjestu spajanja slavili i drugi (Romano Prodi, ubrzo nakon i Manuel Barosso), a Europa je tada stajala kao kameni most.

Danas Junckerova ekipa stari kontinent vodi iz jedne katastrofe u drugu. Ubojstva i atentati su smješteni u svakodnevni život europskih metropola, Europa se raspada na zapadne i istočne dijelove, napuštaju ju zemlje osnivačice, a što je najgore, nema optimizma, ni povjerenja, a ni vjere u budućnost. Nitko od političara se uopće ništa ne pita. Priča se, kako je zapanjajuća brojka eurobirokrata koji redovito uzimaju xanaxu (ljek koji sadrži alprazolam, za sedaciju). To im je očigledno način, da mogu preživjeti.  

Iznad svega, nema ni sigurnosti. Povijesno nas iskustvo uči da je carstvo strahovito ranjiva stvar. Dovoljan je bio atentat u Sarajevu da bi Europa ušla u klaonicu Prvog svjetskog rata. Dovoljna je bila manja nepažnja Engleske i Francuske, koja je dovela do popuštanja Hitleru kojim je pokrenut Drugi svjetski rat. Danas Europa živi najnestabilnije razdoblje u svojoj povijesti. Opasnosti vrebaju od svuda. To se može završiti samo s rekonstrukcijom njezine glavne političke sile, EPP, stranke kakva je bila nekad. To je jedini uvjet za sigurnu budućnost.