Katastrofalno stanje hrvatske ekonomije

ilustracija

Europska komisija izvlači RH iz procedure makroekonomskih neravnoteža, dok naša ekonomija usporava uz katastrofalnu strukturu utemeljenu na potrošnji i turizmu. U godinu dana uvoz robe porastao je za 7 milijardi kuna, dok izvoz stagnira. Taj je podatak prihvaćen u EK jer kupujemo stranu robu, čime financiramo rast ekonomija ostalih članica. Pogotovo što stranu robu kupujemo gotovinskim kreditima uz visoke kamate, zadužujući se kod banaka u stranom vlasništvu.

Prema odluci Europske komisije, Hrvatska je nakon pet godina izašla iz procedure prekomjernih makroekonomskih neravnoteža. U realnosti imamo povećavanje makroekonomskih neravnoteža. Dovoljno je spomenuti nedopustivo preotimanja Agrokora i pripadnu državnu kontraproduktivnu i protuproizvodnu intervenciju u Agrokor i njegovu vlasničku strukturu. Jedan posve loš i neodrživ mirovinski ustav učinjen je još lošijim. Na odgađanje potonuća Uljanika i 3. maja potrošili smo milijarde eura, a toj provaliji ne vidi se kraj. Prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku za četvrto tromjesečje 2018. godine, BDP je porastao u odnosu na isto tromjesečje 2017. godine za 2,3%, što je usporavanje od 0,5%, jer je BDP u trećem tromjesečju 2018. godine rastao za 2,8%. Također, ukupni rast BDP-a za 2,6% u 2018. godini, u odnosu na rast od 2,9% u 2017. godini, sasvim jasno pokazuje kako hrvatska ekonomija usporava, ako to uopće možemo nazvati rastom ekonomije. Neke druge (s nama usporedive) članice Unije rastu po stopama preko 4%. Tako je u Latviji i Mađarskoj BDP u četvrtom tromjesečju 2018. porastao 5,1%, Poljskoj 4,6%, Sloveniji 4,1%, Estoniji 4,2%, Rumunjskoj i Slovačkoj po 4%, u Bugarskoj 3,1%. Prema BDP-u po stanovniku mjerenom paritetom kupovne moći na razini cijele EU (EU28=100), Hrvatska dijeli pretposljednje mjesto s Mađarskom (62), dok je samo iza njih Bugarska (54). Valja istaknuti kako je Rumunjska ispred Hrvatske (68). Trend je još porazniji. Tako je RH 2006. godine imala paritet kupovne moći 58 dok danas ima 62, što znači da se u 10 godina kupovna moć stanovništva neznatno promijenila. U istom razdoblju, Rumunjska je podigla kupovnu moć s 39 na 63, a Bugarska s 37 na 49. To najbolje pokazuje koliko je toksičan model na kojem hrvatska bazira svoju ekonomiju. Svejedno, premijer Plenković govori o stabilnosti. Hrvatska je već 20 godina tako “stabilna” zemlja, kojoj se ekonomija bazira na turizmu, potrošnji i uvozu, a nova kriza sluti na kolaps naše ekonomije i cjelokupnog formacijskog modela.

Loša struktura BDP-a

Veća prijetnja od usporavanja BDP-a je njegova struktura. Gotovo 77% BDP-a odnosi se na ukupnu potrošnju (kućanstva i država), ostatak se odnosi na investicije (23%), dok je negativan doprinos neto izvoza roba i usluga. Pogotovo je katastrofalan podatak da je izvoz roba u 2018. godini iznosio 85,2 milijarde kuna, dok je uvoz roba iznosio 145,5 milijarde kuna. To znači da je vanjskotrgovinski deficit iznosio ogromnih 60 milijardi kuna, odnosno da je pokrivenost izvoza uvozom mizernih 59%, što je zapravo nevjerojatno za tako malu ekonomiju, sramotno! Da stvar bude gora, uvoz roba u 2018. godini povećan je za 7 milijardi kuna u odnosu na 2017. godinu. Aktualni podaci za četvrto tromjesečje 2018. godine također su poražavajući, izvoz roba blago je rastao za 0,3%, dok je uvoz roba rastao za ogromnih 9%. Ti podaci nam govore zapravo da se hrvatska ekonomija temelji na potrošnji i turizmu, odnosno da je potrošnja generirana snažnim uvozom roba koji se supstituira izvozom usluga (turizam), odnosno deviznim prilivom izvana. Udio države u BDP-u je također visokih 20%. U slučaju da turizam ove ili iduće godine zabilježi pad, što je za očekivati zbog oporavka drugih turističkih zemalja, kao i zbog pada cjenovne konkurentnosti našeg turizma (slabi potražnja klijenata iz Njemačke), to će sve imati velikih posljedice na BDP, i posve je sigurno da će Hrvatska ponovo zapasti u dugoročnu stagnaciju i odumiranje.

Usporavanje drugih treba nam biti poticaj

Velika je laž da je hrvatska ekonomija usporila zbog usporavanja ekonomija Njemačke i Italije. Nemoguće je da se takvi trendovi preliju na Hrvatsku u tako kratkom roku. Hrvatski izvoz usporava, odnosno on je sve manji, jer hrvatski proizvod nije konkurentan, a ne zato jer gospodarstva Njemačke i Italije usporavaju. Izvoz guši precijenjena kuna, visoke kamate, visoka porezna presija, nedostatak radne snage, i komplicirano administrativno poslovanje. Kada takvoj realnosti pridodamo činjenice da je Agrokor uništen, da se naša brodogradnja gasi, kao i sva industrijska proizvodnja, uključujući sisačku rafineriju, onda je promatrani vanjskotrgovinski deficit najbolji pokazatelj zdravlja ekonomije. Industrijska proizvodnja u Hrvatskoj u prosincu 2018. potonula je 6,6%, u odnosu na prosinac 2017. godine, što je njen najoštriji pad u posljednje dvije godine – u cijeloj 2018. proizvodnja je pala prvi put nakon četiri godine. No vladajući to ne prepoznaju, niti to znaju isčitati. Ministar Zdravko Marić u nedavnom intervjuu za Novu TV na pitanje da li ga zabrinjava usporavnje rasta BDP-a kaže: “Iz svega toga treba izvući određene pouke, jer su s jedne strane prisutne loše performance industrije, a s druge strane i dalje imamo visoku ovisnost o uvozu. Na tome svi skupa trebamo raditi.” Ministre Mariću, pa prošlo je dvije i pol godine od formiranja Vlade RH, a preko tri godine od kada ste ministar, a Vi govorite da na tome trebamo svi skupa raditi? Pa što ste radili cijelo ovo vrijeme?



Pogrešna analiza Europske komisije

Zanimljivo, istog je dana objavljeno i da je RH izašla iz procedure prekomjernih makroekonomskih neravnoteža, i da je BDP u četvrtom tromjesečju 2018. godine usporio. Jasno je da Europskoj komisiji nije problem usporavanje hrvatske ekonomije, rapidno povećanje robnog uvoza, uz sunovrat industrijske proizvodnje, s ionako niskim bazama. Dakle, za EK to nisu makroekonomske neravnoteže. Nameće se pitanje na temelju čega je EK ustvrdila da RH nije u makroekonomskim neravnotežama? EK u svojem izvješću navodi 4 glavna razloga. (1) EK navodi: “gospodarski rast bio je zasnovan na domaćoj potražnji te na naročito snažnoj osobnoj potrošnji”. Točno je da je blagi rast (više stagnacija) generiran na potrošnji (turizmu), ali na izrazito lošoj strukturi potrošnje, koja je generirana visokim robnim uvozom, tako da je za hrvatsku ekonomiju rast baziran na potrošnji a ne na investicijama i izvozu roba dugoročno poguban – nema naznaka da se takav model rasta mijenja. Ne možemo Hrvatsku promatrati kao Njemačku, čijoj ekonomiji treba povećana potrošnja kućanstva zbog ekstremnog vanjskotrgovinskog suficita od 300 milijardi eura. Vidimo da Njemačka upravo zbog toga funkcionira na rubu recesije, i da će ostati u stagnaciji ako ne pojača internu potrošnju, ili kućanstva ili države. Napomenut ću da je u trećem kvartalu 2018. njemačka ekonomija pala za 0,2%, dok je u posljednjem kvartalu stagnirala. Prvi razlog EK naveden za Hrvatsku primjenjiv je za Njemačku. Upravo suprotno, hrvatski rast mora se temeljiti na industrijskoj proizvodnji, na izvozu i na investicijama, a ne na povećanju interne potrošnje. (2) EK navodi: “rast je bio zasnovan i na dinamičnim privatnim ulaganjima, budući da su uvjeti financiranja povoljni”. Točno je da su investicije rasle 6,6% u posljednjem kvartalu 2018. u odnosu na isto razdoblje 2017., ali doprinos investicija rastu BDP-a je gotovo nikakav zbog niske baze, tako da ne stoje teze da je rast zasnovan “i na dinamičnim privatnim ulaganjima”. Pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da Agrokor gotovo već dvije godine ne ulaže, a on je bio glavni generator privatnih investicija, koje su najvažniji motor ekonomskog rasta u srednjem roku. EK navodi da su uvjeti financiranja povoljni, samo ne znamo kome. Kreditna aktivnost prema poduzećima je slaba, prirodno visokim kamatama u odnosu na one koje plaća konkurencija u drugim državama članicama. Ono što se povećalo su gotovinski nenamjenski krediti kod kojih je kamata oko 5%, i takvi su narasli na 47,7 milijardi kuna. Samo u prosincu 2018. rasli su za 11,1%. U ukupnim kreditima stanovništvu gotovinski nenamjenski krediti imaju udjel od 38%. Ako je za EK porast gotovinskih nenamjenskih kredita signal da su uvjeti financiranja povoljni, to je onda zabrinjavajuće. No svakako je porast gotovinskih nenamjenskih kredita kod nas dobra vijest za ostale ekonomije Unije, one od kojih Hrvatska puno uvozi, jer se s tim kreditima kupuje strana roba, a vlasnici banaka odlično zarađuju na relativno visokim kamatama.

EK pokriva pogubni lex Agrokor

(3) U obrazloženju EK stoji: “neizvjesnosti koje su bile povezane s restrukturiranjem Agrokora sada su u velikoj mjeri otklonjene”. A ono, Agrokor je ugušen s roll up kreditom od 1,05 milijardi eura, kojemu se kamata u travnju penje na 11,5%, a ukupni trošak financiranja na 15,5%, i još isti dospijeva na naplatu u rujnu. Razlučnim vjerovnicima treba isplatit još 400 milijuna eura (sveukupni dug 1,5 milijardi eura). Prihodi Agrokora pali za 18%. Agrokor treba kapital za daljnji investicijski ciklus. Na koji ga način osigurati. Omjer dug/EBITDA veći je od 1 naprama 6, iako su nagodbom vlasnici izgubili sve, a vjerovnici pretrpjeli goleme otpise. Agrokor više ne ulaže, što će imati negativne posljedice za naše gospodarstvo, pa i na sam Agrokor. (4) EK prepoznaje: “javni dug se nastavio smanjivati kao rezultat razborite fiskalne politike i dinamičnog rasta bruto domaćeg proizvoda”. Hrvatska je u 2017. godini ostvarila višak opće države od 0,8% BDP-a, odnosno 2,7 milijardi kuna te se na kraju 2017. godine ukupni javni dug smanjio na 78% BDP-a. Podaci za 2018. godine nisu poznati, ali s obzirom na dospjela jamstva za Uljanik grupu izgledno je da će proračun biti u deficitu, i da će se javni dug blago povećati. Ono što je gore od tih podataka je trend da država nije smanjila rashodovnu stranu u povoljnijim vremena. Naprotiv, rashodi su rasli. U slučaju nastupanja krize, a i hlađenja ekonomije, što je već sada trend, doći će do podbačaja na prihodovnoj strani, koji će se ili anulirati smanjenjem rashoda, što će negativno utjecati na BDP (vladajući nisu skloni tome), ili će se povećati porezi, za što Hrvatska više nema prostora. Preostala opcija je novo zaduživanje, odnosno povećanje javnog duga. Deficite smo prevladavali kroz turizam i povećane porezne prihode, smanjivanje državnih investicija, i kroz povlačenje sredstava iz EU. Rashodovna strana nije se promijenila. Javni dug se blago smanjio, ali je isti izrazito ranjiv s obzirom na strukturu hrvatske ekonomije.

Pohvala mirovinskoj katastrofi

Izvješće EK hvali našu mirovinsku “reformu”. Zanimljivo je da to dolazi od Valdisa Dombrovskisa, potpredsjednika Europske komisije za euro i socijalni dijalog, koji je kao premijer Latvije 2009-13. spustio doprinos za privatni Drugi mirovinski stup s 8% na 2%, a povećao doprinos za državni Prvi stup s 12% na 18%. Razlog je bila gospodarska kriza. Zbog manjih uplata u Prvi stup Latvija je imala velike deficite državnog proračuna. Ali eto, Dombrovskis danas za Hrvatsku hvali ono što za Latviju nije dopustio. Čak je i Svjetska banka, koja je preporučivala uvođenje privatnog i obveznog Drugog stupa za tranzicijske zemlje Baltika, Srednje i Istočne Europe, utvrdila kako je Drugi stup neodrživ u vremenima gospodarske krize. Upravo su zbog toga i mnoge države članice Unije ili ukinule Drugi stup kao obvezan ili smanjile doprinose za isti. Tako su Mađarska, Poljska, Slovačka i Rumunjska ukinule privatan Drugi mirovinski stup kao obvezan, dok su Latvija i Litva u vremenima krize smanjile doprinose u Drugi stup. Slovenija i Češka nisu uvodile privatan i obvezan Drugi stup smatrajući ga lošim i nametnutim od Svjetske banke. No, u Hrvatskoj su godinama obvezni mirovinski fondovi i pripadne strukture ekstremno zarađivali na državi, odnosno na svima nama. Uspostavio se nakaradan model u kojem se RH skupo zaduživala zbog rupe u mirovinskom sustavu (19 milijardi kuna), a taj dug su financirali mirovinski fondovi (banke), odnosno država je sama utjerivala kamate od sebe za korist drugih. Da je taj državni i nacionalni mazohizam izostao, javni dug RH bio bi upola manji. Da ne spominjemo naknade i provizije za upravljanje mirovinskim fondovima. Sada je situacija obrnuta – RH je u blagom suficitu / deficitu, a pali su prinosi na finaciranje državnog duga. Kuda s novim uplatama u fondove? Koje mirovinski paraziti jednako žderu. Javnost je zakinuta za činjenicu da mirovinski fondovi mogu vrlo lako krahirati. Njihova je imovina većinom u državnim obveznicama, i manjim dijelom u dionicama. U slučaju eksternih šokova i financijske krize, takve obveznice mogu preko noći izgubiti vrijednost (kao dionice Agrokora), tako da je to veliki skriveni rizik. Istopile bi se milijarde privatne štednje. I još je dodana neravnoteža za prikrivanje promašenosti našeg mirovinskog sustava: mirovinski dodatak 22,5% za sve umirovljenike. Ekonomije zemalja koje su privatni Drugi stup ukinule kao obvezan, nakon toga rastu po stopama oko 4%.

Neravnoteže su jezovite

Sveukupno gledano, razlozi koje je EK navela u svojem izvješću veoma su površni i netočni. Hrvatska je daleko od makroekonomskih ravnoteža i stabilnosti. Pravi razlog zbog kojih je EK donijela odluku da Hrvatska izađe iz procedura za prekomjerne ekonomske neravnoteže je taj što EK želi da Hrvatska što prije uvede euro. Zanimljivo je da se druga sjednica Nacionalnog vijeća za uvođenje eura kao službene valute u RH održala dan nakon što je EK objavila da Hrvatska izlazi iz procedure prekomjernih makroekonomskih neravnoteža. Premijer Plenković navodi da je obveza RH da preuzme euro, no ne navodi da za to ne postoji rok. Naime, prije nego što uđe u Eurozonu, Hrvatska mora biti najmanje dvije godine član ERM2 (europski tečajni mehanizam) i pri tome zadovoljiti konvergencijske kriterije (nisu identični mastriškim kriterijima) kao što su stabilnost cijena, prihvatljiv javni dug, stabilan tečaj, i neznatno osciliranje dugoročnih kamatnih stopa. Ovdje valja napomenuti da je ulazak u ERM2 dobrovoljan, i ne postoji rok za to, niti postoji prisila. Znači, ne postoje pravne obveze da Hrvatska mora uvesti euro do određenog datuma – to je isključivo odluka koja je prepuštena svakoj pojedinoj državi članici Unije. Valja naglasiti kako osim Hrvatske u ERM2 nisu ušle sljedeće države članice koje su u EU ušle mnogo prije RH: Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Bugarska i Švedska. Švedska je 2003. održala referendum o ulasku u Eurozonu, na kojem je većina glasovala protiv ulaska u Eurozonu, i do dan danas nije ušla u ERM2, niti Šveđani to planiraju. Stoga su netočne tvrdnje da Hrvatska mora preuzeti euro. Nužno je da se i u RH održi referendum o ulasku u Eurozonu i takav se mora održati prije ulaska u ERM2. Vidimo da vladajući na silu žele uvesti Hrvatsku u ERM2, a onda su naše pravne mogućnosti ograničene. Danska je članica ERM2 od 1999. Uz Ujedinjeno kraljevstvo ima pravo veta na ulazak u Eurozonu, odnosno Danska i Britanija su dobile ekskluzivnu pravnu mogućnost ne uvesti euro. Danska je do sada provela dva referenduma 1992. i 2000. i na oba su se Danci izjasnili protivni ulasku u Eurozonu. Kod drugog referenduma je bio veći omjer protivljenja euru. Jasno je da možemo odužiti s ulaskom u Eurozonu dok god to nama odgovara, jer ne postoji obveza do kada to učiniti, i evidentno je da o tome moraju odlučiti građani na referendumu jer je to prevažno pitanje na koje ne mogu odgovor dati ovakva nakaradna HDZ-ova koalicija koja nema nikakav izborni legitimitet.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI