Kalifat ili Srbija do Bruxellesa?

0
1818
screenshot

Kao legitimni predstavnik Hrvata u BiH, dr. Čović je zaigrao na najjaču političku kartu - pridruživanje BiH - EU-u i NATO-u. Naravno da je to karta koja više odgovara Srbima nego Bošnjacima, čiji predstavnici žude za 'Kalifatom'. Eventualnim pokretanjem postupka pridruživanja EU-u, Srbi će konačno ostvariti svoj plan iz 'Memoranduma SANU', da svi Srbi žive u jednoj državi: Srbija do Bruxellesa. Ako već država Srbija ide u smjeru takve politike i provodi započeti proces pridruživanja EU-u, za očekivati je da će isto učiniti i njihov trabant u BiH

Ovih dana mogli smo u bosansko-hercegovačkim medijima pročitati tekst izmišljenoga bošnjačkog memoranduma „Boing”, koji zagovara postupni izgon Hrvata iz BiH i eutanaziranje politike Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Što se ovoga drugog dijela tiče, tu nije potrebno ništa poduzimati jer je hrvatska politika već sama sebe eutanazirala, kao što je u više navrata iscrpno naglasila prof. dr. Mirjana Kasapović, ugledna analitičarka hrvatske vanjske politike, postavši posve neprepoznatljiva i bezidejna. U pogledu prvoga plana. o iseljenju Hrvata iz BiH. također nije potrebno ništa poduzimati, jer stvari idu uredno svojim prirodnim tokom. Ne iseljavaju Hrvati samo iz BiH, nego to čine masovno i iz svoje matične zemlje. Plenkovićeva vlada se hvali nevidljivim postignućima, a situacija je postala alarmantna.

Krivotvoritelji „Boinga”, bošnjačkog „Načertanija”, umjesto da izmišljaju, trebali su samo pažljivo prostudirati „Islamsku deklaraciju” Alije Izetbegovića i sve bi im bilo jasno. Za Aliju Izetbegovića i njegove revne sljedbenike u SDA, „islam je jedina misao koja je mogla uzbuditi maštu muslimanskih naroda i ostvariti kod njih neophodnu mjeru discipline, inspiracije i energije. Ni jedan drugi ideal, stran islamu, nije nikada uspio ostvariti bilo kakav efekt od značaja ni na polju kulture, ni na polju države. U stvari, sve što je u historiji muslimanskih naroda veliko i vrijedno spomena, stvoreno je pod znamenjem islama. Samo nekoliko hiljada istinskih islamskih boraca prisililo je Englesku da se pedesetih godina ovoga vijeka povuče iz Sueza, a udružene vojske arapskih nacionalističkih režima već po treći put gube bitku protiv Izraela. Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju, kakvih ima još stotinu na svijetu.”

Iz priloženoga je teksta razvidno zašto Alija Izetbegović nikada nije htio položiti vijenac na grob Mustafe Kemala Ataturka, oca moderne, sekularne Turske. S druge strane, ostavio je BiH u „amanet” turskom sultanu Recepu Tayyipu Erdoğanu, koji postupno demontira najznačajnije segmente sekularne države u Turskoj. Islam za islamiste, poput obitelji Izetbegović, nije samo sloboda ispovijedanja vjere, nego je to sveukupan kulturni i politički svjetonazor, sve drugo je „bezboštvo i idolatrija”, kako se izrijekom kaže u Izetbegovićevoj Islamskoj deklaraciji. “Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu islama ili bježati sa bojnog polja”, naglašeno je u Islamskoj deklaraciji. Vrijeme kada se ne gine za Allaha, vrijeme je stagnacije: „Stoga, periodi pasivnosti i stagnacije u stvari znače odsustvo islamske alternative ili nespremnosti muslimanske sredine da se uputi ovom uzbrditom stazom. Oni su negativni izraz duhovnog monopola koji Islam ima nad islamskim svijetom. Primajući ovo stanje kao izraz Božje volje, mi jasno tvrdimo da se islamski svijet ne može obnoviti bez i protiv Islama. Islam i njegove zasade o mjestu čovjeka u svijetu, svrsi ljudskog života i odnosima između čovjeka i Boga i čovjeka i čovjeka, ostaju trajna i nezamjenjiva etička, filozofska, idejna i politička osnova svake istinske akcije u pravcu obnove i poboljšanja stanja muslimanskih naroda. Alternativa je jasna: ili kretanje u pravcu islamske obnove ili pasivnost i stagnacija. Za muslimanske narode treća mogućnost ne postoji.” Etničko čišćenje inovjeraca iz države, sa svrhom da se stvori „Kalifat” sukladno Islamskoj deklaraciji može se tumačiti kao ispunjenje ili „izraz Božje volje”.

Kako može izgledati „islamska obnova” mogli smo se uvjeriti tijekom famoznog „Islamskog proljeća” gdje je došlo do masovnog micanja, iz školskih nastavnih programa, filozofije, književnosti, sociologije i drugih humanističkih i društvenih znanosti. Politika Mladih muslimana u BiH kristalno je jasna – stvoriti duhovno i političko jedinstvo bošnjačkog naroda na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa. Usporedimo li, primjerice, albanske i bošnjačke intelektualce, uočit ćemo znakovitu razliku. Albanci tretiraju vrijeme turske vladavine kao okupaciju i nametanje strane kulture, dok bošnjački intelektualci tu vide renesansu bosanske kulture, formiranje bošnjačkog nacionalnog identiteta. Ni jedne riječi kritike ne možemo danas naći kod bošnjačkih intelektualca da se vladavina Turaka označi kao okupacija.

Kako kreirati hrvatsku politiku u vremenu kada čelnik bošnjačkih muslimana označava turskog sultana Erdoğana, kao “Božjeg poslanika”? Čovjek koji je uhapsio dvadesetak tisuća turskih intelektualaca i sveučilišnih profesora, stavljen je u rang Isusa Nazarećanina, oca triju religija patrijarha Abrahama i drugih proroka koji su zajednički islamu i kršćanstvu. Hrvati u BiH, za razliku od onih iz Hrvatske koji lupetaju gluposti o stanju stvari u BiH, moraju živjeti u jednom takvom političkom kontekstu, te sve poduzeti da ostanu na svojoj rodnoj grudi. Prigovori o političkoj suradnji bosansko-hercegovačkih Hrvata s tamošnjim Srbima, dolaze iz Hrvatske uglavnom od političara i novinara koji konstantno ignoriraju činjenicu da su sve hrvatske Vlade nakon Tuđmana uredno koalirale sa Srbima, iako je dobrano znano da su neki od njih bili s onu stranu barikada, odnosno čelnici famozne tvorevne SAO Krajine.

Sudjelovanje hrvatske delegacije iz Bosne i Hercegovine na proslavi Dana Republike Srpske u Banjoj Luci, izazvalo je burne reakcije u hrvatskim medijima. Rijetki su slučajevi kada oporba u Saboru i na hrvatskoj političkoj sceni nastupa homogeno i jedinstveno. Jedan od takvih primjera dogodio se nakon sudjelovanja delegacije hrvatskih političkih čelnika na proslavi Dana Republike Srpske. Nažalost, napadi frustriranih oporbenjaka doimaju se poput laveža pasa dok karavane idu dalje. Najblesaviji prijedlog došao je iz stranke „Pametno”, gdje je u ime obiteljskog biznisa, dr. sc. Ivica Puljak, obznanio svoj zahtjev kojim „poziva rektora Borasa da Čoviću oduzme počasni doktorat”. Strahovito je da Ivica Puljak, čovjek koji pretendira biti budući ministar znanosti kada oporba zasjedne na vlast, može valjati takve gluposti. Rektor Boras nije udijelio počasni doktorat dr. Draganu Čoviću, pa ga ne može ni oduzeti. Učinio je to Senat Sveučilišta u Zagrebu. Siroti Puljak je svoj prijedlog okarakterizirao kao „govor zdravog razuma, ne mržnje”. Već je Heraklit Mračni rekao da se većina ljudi ponaša kao da je razum njihova privatna stvar, srećom to nije slučaj. Na zdravi razum se možemo pozvati i mi koji se ne slažemo s Puljkom, navodeći uvjerljive i plauzibilne argumente.

Puljak i njemu slični iz oporbe tvrde da je „gospodin Dragan Čović sudjelovanjem na proslavi Republike Srpske u Banjoj Luci podržao Dodikovu nacionalističku politiku, koja uništava Bosnu i Hercegovinu.” Puljak bi, ako se želi doista petljati u politiku, trebao znati neke osnovne stvari o susjednoj državi, pa tako primjerice da je Republika Srpska konstitutivni dio BiH, formirana na temelju Daytonskog sporazuma, koji je sada službeni Ustav BiH. Neosporna je povijesna činjenica da je Republika Srpska nastala na zločinu i etničkom čišćenju, koje je blagoslovila međunarodna zajednica, predvođena Sjedinjenim Američkim Državama, a službeno ju potpisali u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. godine, Alija Izetbegović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Dakle, Daytonskim sporazumom Republika Srpska je postala jednim od dva konstitutivna dijela, entiteta, Bosne i Hercegovine. Drugi je Federacija Bosne i Hercegovine. Republika Srpska, nažalost, ima osam svojih diplomatskih predstavništava – u Austriji, Belgiji, Grčkoj, Izraelu, Njemačkoj, Rusiji, Sjedinjenim Američkim Državama i Srbiji.

Ako su građani Republike Srpske izabrali Milorada Dodika za svoga člana u tročlanom Predsjedništvu BiH, to treba uzeti kao činjenicu. Bilo je i većih gluposti koje su rezultat demokratskih izbora, počevši od Donalda Trumpa, do Putina i Erdoğana, koje jednostavno moramo prihvatiti, jer su provedene u skladu s Ustavom i zakonom dotičnih zemalja. Jedini izbor koji ne bi trebalo prihvatiti i gdje bi se mogla primjenjivati načela građanskog neposluha, jest izbor Željka Komšića za hrvatskog člana u Predsjedništvu BiH, jer je izabran protiv volje biračkog tijela hrvatskog naroda u BiH. To ne smeta hrvatsku oporbu, o tome se šuti, a napada se političkog čelnika Hrvata u BiH zbog nazočnosti na proslavi Dana Republike Srpske, koji je službeni praznik u tom entitetu BiH.

Na sve nepromišljene napade i kritike, dr. Dragan Čović, čelnik Hrvata u BiH, odgovorio je elegantno i jasno: „Samo bezuvjetnim uzajamnim priznanjem, uvažavanjem i poštovanjem možemo unaprijediti odnose u našoj domovini BiH, a u interesu zajedničke EU budućnosti i prosperiteta svih konstitutivnih naroda.” Čović je nedvojbeno u teškoj političkoj situaciji, jer je prinuđen voditi politiku između Scile srpskog nacionalizma i separatizma, te Haribde islamskog fundamentalizma. Kada sam mu prije godinu dana u Neumu, na skupu Hrvata u BiH, kojeg su kvazigrađanske stranke u BiH okarakterizirale kao fašističku manifestaciju, postavio pitanje — „s kime radije ispija kavice, s Bakirom Izetbegovićem ili s Miloradom Dodikom?” – odgovorio je samo simpatičnim osmijehom. Nakon „kafe” u Banjoj Luci, u povodu srpskog nacionalnog derneka, Čović će sigurno ispiti „kahvu” s Bakirom na Ferhadiji. Bilo bi s hrvatske strane fer i korektno, kada mu već ne pomažemo, da ga barem ostavimo neka u miru ispija političke kavice s tamošnjim predstavnicima naroda.

Kao legitimni predstavnik Hrvata u BiH, dr. Čović je zaigrao na najjaču političku kartu – pridruživanje BiH Europskoj uniji i vojnom savezu NATO-u. Naravno da je to karta koja više odgovara Srbima nego Bošnjacima, čiji legitimni predstavnici žude za „Kalifatom”. Eventualnim pokretanjem postupka pridruživanja Europskoj uniji, Srbi će konačno ostvariti svoj plan iz famoznog „Memoranduma SANU” da svi Srbi žive u jednoj državi: Srbija do Bruxellesa. Ako već država Srbija ide u smjeru takve politike i provodi započeti proces pridruživanja Europskoj uniji, za očekivati je da će isto učiniti i njihov trabant u Bosni i Hercegovini.

Čudi me, zašto o svemu ovome šuti Milorad Pupovac, profesionalni Srbin na području „Zapadnog Balkana”? Popularni Pupi sigurno teško proživljava činjenicu da su kolone na graničnom prijelazu u Bajakovu, u pravilu duge po nekoliko kilometara. Ako već postoje negdje dobri odnosi između Srba i Hrvata, onda bi Srbin u politici, koji je profesionalno zadužen da to prati i analizira, trebao reći svoj sud o situaciji u BiH. Možda bi to mogao učiniti Pupovac, kada već nije sposoban Plenković.

Loading...