Ivo Josipović pokušava rehabilitirati partizanske zločine na Širokom Brijegu

3
1395
screenshot

Tijekom komunističke diktature, stanovnici općine Široki Brijeg, koja je dobila novo ime Lištica, bili su šikanirani i proganjani, stigmatizirani kao pristaše ustaškog režima, a sve samo zbog pobijenih franjevaca, nedužnih žrtava partizanije. Pri tome se potpuno ispustilo iz vida da su Širokobriježani tijekom Drugog svjetskoga rata zaštitili svoje Srbe, a najzaslužniji u tom pogledu bio je franjevac, Zlatko Sivrić, koji je 1970. odlikovan Titovim 'Ordenom bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem, jer je u lipnju 1941. izlažući opasnosti svoj život spasio od ustaškog ubijanja na Širokom Brijegu 78 hercegovačkih Srba'

Ovih dana mogli smo pratiti polemiku između uglednog hrvatskog filozofa, Nevena Sesardića, i poznatog hohštaplera s Pravnog fakulteta u Zagrebu koji je dogurao do fotelje predsjednika države. Srž polemike bilo je pitanje „presumpcije krivnje u slučaju hercegovačkih franjevaca” koju je u intervjuu za riječki Novi list zagovarao bivši predsjednik države, Ivo Josipović. Josipović je izrekao neargumentiranu tvrdnju da su „fratri sa Širokog Brijega podupirali ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici… Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja”.

U polemici s Josipovićem, Neven Sesardić je konstatirao da je sveučilišni profesor prava Ivo Josipović ostao na razini najgore pravne prakse iz vremena totalitarnog komunizma: „Prilično je čudno da netko tko je ne samo pravnik nego i sveučilišni profesor prava iznosi tako rezolutnu tvrdnju o nečijoj krivnji bez navođenja ikakvih dokaza ili upućivanja na relevantne izvore. Slično je 1971. postupio i Okružni sud u Splitu kad je zabranio raspačavanje brošure ‘Široki Brijeg’ koju je izdao tamošnji Franjevački samostan i u kojoj se tvrdilo da su ubijeni franjevci bili nevini”. Nakon što su hercegovački franjevci uložili priziv na odluku splitskog Okružnoga suda, Vrhovni sud Socijalističke Republike Hrvatske, kojim je presjedao Držen Sesardić, otac Nevena Sesardića, dva tjedna kasnije donio je odluku kojom je ukinuo zabranu raspačavanja brošure „Široki Brijeg” s obrazloženjem da u tekstu nije ništa sporno, pa tako ni tvrdnja da su ubijeni franjevci nevini. Autor kratke brošure „Široki Brijeg”, dr. fra Gojko Musa, između ostalog napisao je: „1945. je podrezala Brijegu perspektivu i donijela mu agoniju. Crkva je opustošena, 296 puta je udarena topovskom granatom, sa samostana je skinut kućni broj, otučen je natpis na ulazu u samostan; bombardiranjem, požarom i pustošenje uništeno je kulturno blago ovog kraja: arhiv, muzej, velika knjižnica, fizikalni, kemijski i biološki kabinet; ugašeno je 29 života iz ove kuće. To je najteži gubitak jer je nenadoknadiv. Široki Brijeg gubi ime…” Tekst, kao što vidimo, obiluje formulacijama u pasivu, ne spominje se da su počinitelji zločina i kulturocida bili Titovi partizani, među kojima je bio i otac Ive Josipovića.

Nakon presude hrvatskoga Vrhovnog suda, Savezno javno tužiteljstvo pokrenulo je inicijativu za zaštitu zakonitosti u kojoj su plasirali notornu laž kako je „nepobitna činjenica, koju ne treba dokazivati, da su se širokobriješki franjevci s oružjem u ruci borili protiv partizana”, pa je to Vrhovni sud Jugoslavije vratio stvar na početak i proglasio važećom presudu Okružnog suda u Splitu kako se ne bi više „uznemiravalo građane”. Dražen Sesardić je nakon toga podnio neopozivu ostavku. Bio je to početak kraja Hrvatskog proljeća koje će se nastaviti čistkama u sudstvu i partiji, te progonom i hapšenjem hrvatskih intelektualaca.

U kontekstu izjave o presumpciji krivnje hercegovačkih franjevaca važno je napomenuti da je Ivo Josipović kao predsjednik Republike Hrvatske u sklopu svoje predizborne kampanje za drugi mandat sredinom prosinca 2014. godine, posjetio Franjevački samostan na Širokom Brijegu. Službeni posjet agnostika Franjevačkom samostanu bio je poslastica medijima, ali i hrvatskoj javnosti, no mora se priznati da je sve prošlo nekako sterilno, dosadno i bezidejno. Čak ni režimski novinari nisu uspjeli izvući korist za Josipovićevu predsjedničku kampanju. Na konstataciju genijalne novinarke s HRT-a – „gospodine, Josipoviću, ovdje ste u posjetu crkvi i samostanu na Širokom Brijegu”, uslijedio je Josipovićev dosadni monolog o samostanu kao „domu kulture”, o umjetničkoj zbirci koja svjedoči o vremenima na ovim prostorima, o poznatoj gimnaziji na kojoj je predavalo deset doktora znanost. Netko od prisutnih franjevaca korigirao je Josipovića da je ipak bilo petnaest doktora znanosti. Josipović se nije dao zbuniti, te uopće nije reagirao na ispravku jer nije htio ostaviti dojam da je nedovoljno pripremljen za predizbornu kampanju.

Glavna je značajka Josipovićeva povijesnog posjeta širokobriješkom samostanu, sramotno prešućivanje zločina i kulturocida koji su počinili partizani zloglasne 11. dalmatinske brigade početkom veljače 1945. godine. Josipović nije posjetio spomen mjesto, sklonište gdje su partizani ubili, a potom spalili 29 franjevaca, profesora na klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti. Ostao je na kraju gorak okus posjeta nad kojim je cijelo vrijeme visio Damaklov mač šutnje o zločinu Titovih partizna nad nedužnim profesorima Franjevačke klasične gimnazije. Krivnju za to snosi i uprava samostana, jer su pri slaganju protokola Josipovićeva posjeta izostavili posjet mjestu ubijanja i spaljivanja franjevaca. Znamo da Josipović poput papige ponavlja kako je ponosan na Druga Tita, partizanke i partizane, te da potječe iz partizanske obitelji, a njegov posjet samostanu na Širokom Brijegu bila je jedinstvena prilika da se suoči s prošlošću koju nekritički hvali i koju obično postavlja kao paradigmu danas u demokratskoj Hrvatskoj.

Josipović bi također morao znati da je širokobriješka općina na poseban način bila žrtva partizanskog „oslobođenja”. Holokaust je preživio samo jedan franjevac, slikar fra Mirko Ćosić, koji je u vrijeme provedbe partizanske naredbe – „Likvidirati samostan” – slikao širokobriješke pejzaže. Zapaljen je samostan s knjigama i umjetninama, crkva pretvorena u štalu za vezanje konja, uništena hidrocentrala, zatvorena gimnazija, ubijen je svaki deseti stanovnik širokobriješke općine. Proslavljeni borci za demokraciju, protiv komunističke diktature, širokobriješki škripari, brutalno su pogubljeni na Božić 1947. godine. Insceniran je, prema pričanju očevidaca, neobičan komunistički horor: tijela mrtvih škripara ostavljena su na širokobriješkoj „ćupriji” tijekom trodnevnih božićnih blagdana u sjedećem položaju.

Tijekom komunističke diktature, stanovnici općine Široki Brijeg, koja je dobila novo ime Lištica, bili su šikanirani i proganjani, stigmatizirani kao pristaše ustaškog režima, a sve samo zbog pobijenih franjevaca, nedužnih žrtava partizanije. Pri tome se potpuno ispustilo iz vida da su Širokobriježani tijekom Drugog svjetskoga rata zaštitili svoje Srbe, a najzaslužniji u tom pogledu bio je franjevac, Zlatko Sivrić, koji je 1970. odlikovan Titovim „Ordenom bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem, jer je u lipnju 1941. izlažući opasnosti svoj život spasio od ustaškog ubijanja na Širokom Brijegu 78 hercegovačkih Srba”. Da je Sivrić 1945. bio na Širokom Brijegu, vjerojatno bi doživio sudbinu svoje subraće kao što je bio slučaj s hercegovačkim provincijalom, dr. Leom Petrovićem, koji je u javnosti slovio kao „američki igrač”. Leo Petrović, koji je kao provincijal hercegovačke franjevačke provincije strogo zabranjivao subraći svaki kontakt s ustašama, bačen je u Neretvu sa Staroga mosta na dan „oslobođenja Mostara”, 14. veljače 1945. godine.

Josipovićeva priča o presumpciji krivnje franjevaca na Širokom Brijegu, pogubljenih 7. veljače 1945., potvrda je pokušaja opravdavanja komunističkih zločina tijekom Drugog svjetskoga rata. Ona je moguća zbog jednog jednostavnoga razloga: nismo imali lustracije ni kritičkog suočavanja s totalitarnom, komunističkom prošlošću. U takvoj situaciji gledat ćemo uvijek crno-bijeli film u režiji povjesničara i sveučilišnih profesora koji glorificiraju partizaniju, a sve one koji su protiv partizana, poistovjećuju s ustašama, kao što čini Josipović na primjeru širokobrijeških franjevaca. Da smo imali lustraciju nakon uspostave demokracije u Hrvatskoj, Ivo Josipović bi vjerojatno prvi „letio” s Pravnog fakulteta s obzirom na siromašan opus znanstvenih radova. Ostaje također otvoreno pitanje, je li na radno mjesto na Pravnom fakultetu došao po političkoj preporuci, ili je ključnu ulogu odigrala politika s obzirom da je Josipovićev tatica bio visoki komunistički dužnosnik…?

Upravo jer se bivši partizan Franjo Tuđman nikada nije odrekao svoje totalitarne prošlosti, to mogu činiti partizanska djeca i unučići koji danas veličaju „Narodno-oslobodilačku borbu” kao pokret za demokraciju, a zapravo su uspostavili komunistički totalitarizam, partijsko jednoumlje. Josipovićevo spominjanje „presumpcije krivnje širokobrijeških franjevaca” nastavak je njegova igrokaza koji je započeo u izraelskom Knesetu kada je spomenuo čuvenu metaforu ustaške zmije, ljute guje koja je permanentna smetnja razvoju demokracije u Hrvatskoj. Arhetipska „zmija” je i danas izvor svih zala. Pritajeno je prisutna u hrvatskom društvu kao onaj nevidljivi potencijalni profašistički element koji će u jednom trenutku izazvati iskru u „Regiji”. Ivo Josipović izrekao je u izraelskom parlamentu epohalnu izjavu nad kojom se svi moramo zamisliti: „Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba”. Znači li to da će uvijek biti i ostati sumnjivi oni kojima otac, djed ili netko od rodbine nisu bili u partizanima, nego su spletom povijesnih okolnosti nosili ozloglašene uniforme koje je skrojio i šivao proslavljeni modni dizajner iz Metzingena, Hugo Boss?

U više navrata sam spominjao da je Ivo Josipović krenuo u javnost s pričom o „močvari hrvatskog nogometa” koju treba isušiti. Ustaška guja ima uvijek nove manifestacije svoga djelovanja, zato se treba obračunati s njom. U kontekstu takve politike stigle su kontroverzne Uskokove optužnice protiv čelnika GNK Dinama koje, su, kao u nekad stara dobra vremena, ubrzanim postupkom potvrđene na Županijskom sudu u Osijeku. Pozivajući se na hrabre odluke svoga oca, Neven Sesardić je indirektno rekao da smo u nekim segmentima pravne prakse daleko od razine koju smo imali 1971. u hrvatskom pravosuđu. Nakon što je gospodin Zdravko Mamić postao počasnim građaninom Širokog Brijega, možda je krajnje vrijeme da to priznanje dobije i Dražen Sesardić, pa makar to bilo posthumno.

Loading...
  • Branko Pavlinić

    svi pobijeni fratri su radili za UDBU

  • Željko Pavliš

    Bili su ustaše i trebalo ih je

  • Šabović Adis

    Čuj “partizanski zločini”?! 😂😂😂😂😂