Hrvatski teritorij je nepovratno izgubljen!

0
283
Photo: Dusko Marusic/Pixsell

Sloveniju više nitko na zemaljskoj kugli ne može natjerati, da danas utvrđenu crtu razgraničenja, pomakne na sredinu Piranskog zaljeva! Slovenija ima puni legitimitet za implementaciju ovog sudskog pravorijeka i to će bez ikakve sumnje činiti, izazivajući usput - bezbroj međudržavnih incidenata...

Slovenija više nikada neće i ne mora pristati ni na kakvu  drugu arbitražu, pogotovo ne na onu na Međunarodnom sudu u  Hamburgu, gdje se sudi isključivo na temelju međunarodnog prava mora, gdje se arbitrira bez primjesa floskula o dobrosusjedskim odnosima ili floskula o načelima pravičnosti. Sloveniju više nitko na zemaljskoj kugli ne može natjerati, da danas utvrđenu crtu razgraničenja, pomakne na sredinu Piranskog zaljeva! Slovenija ima puni legitimitet za implementaciju ovog sudskog pravorijeka i to će bez ikakve sumnje činiti, izazivajući usput – bezbroj međudržavnih incidenata.

Ova mentalno komunistička garnitura slovenske vlasti, ima zadaću u svakom pogledu destabilizirati Hrvatsku i za to se dobro brinu Beograd i velikosrpska peta kolona u Sloveniji. Žilet žica postavljena na granici Slovenije s Hrvatskom, najmanje štiti Sloveniju od mogućeg vala izbjeglica. Žilet žicom, Slovenija nas je simbolično, ali znakovito odijelila od EU-a prije ulaska u Schengenski prostor i poručuje nam da smo – malo balkansko pleme!

Loading...

Slovenska garnitura na vlasti, iskoristit će sukobe s Hrvatskom  baš sada kada se približavaju parlamentarni izbori u Sloveniji, na kojima premijeru Ceraru i mentalno komunističkoj bulumenti za vratom puše kršćanski demokrat, Janez Janša. Ako u predizborno vrijeme nemaš neprijatelja,  treba ga izmisliti i proizvesti, a za Sloveniju je Hrvatska – s ovakvim vlastima – Bogom dan dar.

Odgovornost Milanovića, Grbina i Vesne Pusić

Hrvatski teritorij beznadno je izgubljen ili preciznije rečeno – perfidno je poklonjen Sloveniji – što znači direktan izdajnički udar na teritorijalni integritet i suverenitet Republike Hrvatske. To je udar i na dragocjene geostrateške interese Hrvatske, jer Slovenija u prijateljskim pregovorima s Putinom, s ovim „komadom“ hrvatskog mora, dobiva potpuno novi značaj. Osim toga, Sv. Gera je vojno okupirani hrvatski teritorij i to ne od bilo koga. Sv. Geru okupirale su  vojno-obavještajne  postrojbe slovenske vojske ili bolje rečeno – vojske sljednice  bivše JNA. Jer, poznato je da u slovenskom vojno-obavještajnom sustavu dominiraju srpsko-jugoslavenski kadrovi!

Prof. Slaven Letica, simbolično je kao hrvatski ban Jelačić, još davno upozorio   upozorio na tu činjenicu, pravaškim „jurišom“ na Sv. Geru i zapravo poručio što nam je činiti!? A nije učinjeno ništa dugi niz godina, pa se  postavlja  jedino razumno pitanje: Tko je i tko će biti odgovoran za okupaciju Hrvatske?!

Ivica Račan mudro je pripremio HDZ-u najveći kostur u ormaru do sada, a Jadranka Kosor ga je svojom glupošću samo prihvatila i potvrdila. Rezultat toga je to što danas svjedočimo cinizmu Milanovića, Grbina i Vesne Pusić, koji nakon izlaska iz arbitraže 2015. godine, nisu učinili ama baš ništa, kako bi čvrsto dokazali koruptivnu kompromitaciju cijelog Arbitražnog suda na čelu s njegovim predsjednikom.

Umjesto kaznenih prijava za slovenske manipulatore na čelu s notornim Erjavcem, na temelju čvrstih dokaza, umjesto  traženja izuzeća cijelog sastava Suda, mi se danas busamo u prsa kako se to nas ne tiče i kako taj Sud ne priznajemo! Neki misle da još uvijek živimo u Titovom vremenu, kada je on priznavao samo – „sud partije“. To su te mentalno komunističke anomalije u našem zlokobnom političkom sustavu, a demokratsku snagu pravnih argumenta,  svi su zaboravili i zabili glavu u pijesak!

Odgovornost Plenkovića i HDZ-a

Mnogi saborski zastupnici, visokopozicionirani političari, novinari, komentatori i politički analitičari bezbroj puta su tvrdili i na činjenicama utvrdili da je SDP slijednica SKH. Na temelju SDP-ovih projugoslavenskih, regionalnih platformi i svjetonazorskih politika, to je nesporna činjenica. Ako je tome tako, onda je i HDZ pravna sljednica Tuđmanovog, Sanader-Kosoričinog HDZ-a, sa svim dobrim i lošim političkim potezima. Nažalost, loši potezi uvijek izbiju u prvi plan ostavljajući u sjeni sve dobro što je učinjeno. Možeš biti savršen, ali ako učiniš makar i jedan veliki grijeh, nećeš se moći opravdati isprikom o dobrim djelima koje si napravio.

Analogno tom prirodnom sljedništvu, Plenković i HDZ ne mogu izbjeći političku  odgovornost zbog ove tragikomične arbitraže. Ne mogu ni zbog toga, jer kao ugledni HDZ-ovi zastupnici u EU parlamentu nisu učinili ništa od 2015. godine do danas, nakon što je Hrvatska izašla iz arbitražnog spora. Dokaz  takvog nemara je izjava gospođe Dubravke Šuice… „da Njemačka nije dovoljno upoznata s tom problematikom…“ eklatantne arbitražne krađe hrvatskih teritorija.

Tko je Angelu Merkel trebao precizno upoznati sa slovenskim manipulacijama, ako ne njen prijatelj – Plenković? Dakle, ovo je grijeh nečinjenja, ili namjera, pa ćemo možda ponovno doći u situaciju reketa i Njemačkoj poklanjati hrvatsko srebro i zlato da bi stala na našu stranu. Zna se, u pitanju su optička infrastruktura i najvrjedniji infrastrukturni dijelovi HEP-a!? A i novim Zakonom o koncesijama na pomorskom dobru, možemo Njemačkoj „pokloniti“ pola naše obale i još jednom reći – „Danke Deutschland“!?

U prošli petak je mostovac Nikola Grmoja   tražio je stanku u Hrvatskom saboru i oštro progovorio upravo o daljnjoj prodaji hrvatskoga srebra, poglavito o THT-u i HEP-u. Zanimljivo!!! Četiri sata nakon toga, iz njemačkog veleposlanstva je stigla oštra opomena Hrvatskoj zbog neprihvaćanja arbitražnog pravorijeka!? Događa li se u politici bilo što slučajno? Koliko dugo ćemo mi skrušeno zahvaljivati Njemačkoj,  pjevajući „Danke Deutschland“, da bi Njemačka u ovom kristalno čistom pravnom slučaju stala na našu stranu? Jesmo li mi ravnopravna članica EU-a ili tek Angelina – „peta brzina“?

Hrvatska šutnja traje i dalje…

Tračak nade  nam je ponovno SAD i slabašna šansa da će na svjetlo dana isplivati cijeli transkript o koruptivnoj otimačini hrvatskih teritorija. U svakom slučaju, kada bi se to i dogodilo, odnosi Hrvatske i Slovenije bit će dugoročno, ako ne i trajno poremećeni, na tragu Milošević-Kučan dogovora. Ovaj arbitražni postupak, bez ikakve sumnje, imat će negativne reperkusije na svaki pokušaj hrvatskog rješavanja  do sada neriješenih graničnih sporova.

Tragična hrvatska šutnja, nažalost, traje i dalje. I dok bi u svim normalnim državama svijeta, nakon ovakve tragikomične političke gluposti, padale političke glave, Hrvatskom odjekuje – gromoglasna šutnja. Izgubili smo sve arbitražne sporove do sada, gubit ćemo ih i nadalje, a to će nas koštati i silne milijarde kuna.

To će nas koštati ponosa, a najviše vlastitog suvereniteta. Tragična hrvatska šutnja, poglavito većinskog kršćanskodemokratskog puka, trajat će, valjda, sve dok ponovno ne budemo morali braniti svoj dom, obitelj i Domovinu u nekoj novoj Oluji.

Ako ne budemo pažljivo slušali naše uzorite biskupe, Vladu Košića i Valentina Pozaića, vjerodostojne sljednike Stepinca i Kuharića, mogla bi nam se ponovno dogoditi tragična balkanska sudbina…

 

KRONOLOGIJA DOGAĐANJA: VELEIZDAJA HRVATSKIH NACIONALNIH INTERESA

Hrvatska bi u EU ušla i bez očijukanja Jace i Boruta!

                      Sporazum o  prekograničnoj suradnji (SOPS),  stupio je na snagu 5. listopada 2001. i olakšao svakodnevni život u pograničnom području i regulirao djelatnost slovenskih ribara u hrvatskim teritorijalnim vodama.

                      Godine 2001., premijeri Račan i Drnovšek usuglasili su sporazum prema kojem bi 80 posto Piranskog zaljeva pripalo Sloveniji, čime bi ona dobila pristup međunarodnim vodama, a Hrvatska bi zadržala morsku granicu s Italijom. Hrvatski sabor je sporazum odbio, a potpis opunomoćenika Hrvatske vlade, Olge Kresović-Rogulja,  proglašen je parafom bez pravnog značenja. Slovenska strana, pak, smatrala je paraf kao puno prihvaćanje Sporazuma i hrvatski stav smatrala je – neozbiljnim. Nakon toga je u Piranskom zaljevu došlo do serije incidenata između slovenskih policijskih plovila i hrvatskih ribara, a  bilo je i  obostranih prijetnji uporabom oružja. O sukobu su izvijestili i međunarodni mediji.

                    Na međuvladinom radnom sastanku održanom 10. lipnja 2005., obje su se strane obvezale suzdržati od provokacija. Istog dana je utemeljena zajednička hrvatsko-slovenska povijesna komisija, pod predsjedanjem akademika Petra Strčiča i dr. Janka Prunka, s ciljem pripreme pravnih temelja za moguću arbitražu. Na marginama „Strateškog foruma“   održanog 26. kolovoza 2007. na Bledu,  slovenski premijer Janša i njegov hrvatski kolega Sanader dogovorili su se o načelnom rješenju spora na nekom od međunarodnih sudova.

Medijska romansa Kosor i  Pahora

                       Jadranka Kosor ja na poziciji predsjednice Vlade RH naslijedila posrnulog Ivu Sanadera i svoje „vladanje“ otpočela u vrijeme najžešće europske i svjetske recesije. Kako je sama rekla,  BDP je u Hrvatskoj 2009. godine pao za gotovo 9 posto. Uz taj gotovo nerješivi ekonomski problem, Kosor se suočila i s „beznadnom“ slovenskom blokadom 14 pregovaračkih poglavlja, a kako je rekla, to je prijetilo mogućnošću da Hrvatska nikada ne uđe u EU. Ulazak Hrvatske u EU, kako je dodala u komentarima oko ove izgubljene međunarodne arbitraže, bio je zadnji strateški cilj HDZ-a, kojega je trebalo ostvariti pod svaku cijenu, jer to je bio i Tuđmanov strateški cilj. A ono što je Tuđman vizionarski postavio, bila je Božja zapovijed!?

                 U nemogućnost riješiti ekonomsku krizu koja je zahvatila cijelu Europu i svijet,  Jadranka Kosor odlučila je rješavati međugranični spor sa Slovenijom zbog kojega je, navodno, Hrvatskoj bio zapriječen put na ulasku u EU. I tako je počela  medijska romansa, “love story“ Jadranke Kosor i Boruta Pahora, u čijoj pozadini su mnogi medijski majstori vidjeli puno više od uobičajenih dobrosusjedskih odnosa.  I tako su srdačni susreti Kosor i Pahora iznjedrili  arbitražni sporazum o rješavanje neriješenih graničnih pitanja, pa je  odlučeno  da će u tom slučaju arbitrirati Međunarodni arbitražni sud u Haagu. Za razliku od sporazuma Račan-Drnovšek, koji Hrvatski sabor nije ratificirao, arbitražni sporazum Kosor-Pahor, Hrvatski sabor je usvojio velikom većinom glasova!

                    Početne pregovaračke pozicije bile su vrlo jednostavne. Jedini cilj Jadranke Kosor bio je deblokirati svih 14 poglavlja koje nam je „beznadno“ blokirala Slovenija, a jedini cilj Boruta Pahora bio je dobiti gotovo cijeli Piranski zaljev i izlazak Slovenije na otvoreno more, na tragu ugovora Račan- Drnovšek. Kada danas pogledamo pravorijek Arbitražnog suda u ovom sporu, u čemu je, zapravo, problem? Hrvatska je bila deblokirana, ušla je u EU, a Slovenija je dobila gotovo sve što piše u sporazumu Račan- Drnovšek! I trebali bi svi biti zadovoljni…

                Međutim, kada radikalnije prekopamo  cijeli slučaj, vidjet ćemo svu dramatiku ove političke vratolomije  i vidjet ćemo posljedice i moguću političku odgovornost sudionika  za klasičnu veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa!!!

Račanova i Drnovšekova nova Jugoslavija 

                   Premda se kaže, o „pokojnicima sve najbolje“, iz jednostavnog razloga u slučaju Račan ne možemo  se držati te parole. jer, postavlja se pitanje – što je to Ivicu Račana natjeralo da pokloni gotovo cijeli Piranski zaljev Janezu Drnovšeku 2001. godine, u trenutku kada nas Slovenija nije  mogla blokirati  ni po jednom političkom pitanju, jer hrvatski pregovori s EU-om nisu ni otpočeli? Dakle, partijski drugovi iz CKSKJ-u, dogovorili su se uz „kilu janjetine i dva piva“, da konačno treba podijeliti Piranski zaljev po njihovom „čejfu“, kada ga već nije mogao ili htio podijeliti njihov – voljeni drug Tito!

                  Tito, naime, nikada nije povukao graničnu crtu u Piranskom zaljevu, nikada nije odredio što je hrvatsko, a što slovensko, jer je njemu  to bilo potpuno svejedno. Piranski zaljev, Hrvatska i Slovenija, ionako su bili Jugoslavija i to je Titu bilo najvažnije. Iz toga proizlazi da Tito nije Istru i dio Piranskog zaljeva vratio Hrvatskoj, već ih je vratio – Jugoslaviji. Da je   Tito volio Hrvatsku, kako neki tvrde, on bi ili  cijeli Piranski zaljev poklonio Hrvatskoj ili bi Hrvatima  dao barem pola, u nekom razumnom razgraničenju.

                To je velika razlika od onoga što danas, uz hvalospjeve Titu, tvrde recentni istarski političari na krilima svog antifašizma. Po toj logici ponašao se i „naš“ premijer, Ivica Račan, po toj logici ponašao se i njegov drug Drnovšek. Dakle, kakve veze ima čije je što u Piranskom zaljevu, kada će to jednog dana ponovno biti neki oblik nove Jugoslavije? Taj san o nekoj novoj Jugoslaviji, drugovi Račan i Drnovšek, više puta su javno demonstrirali. Navest ću samo dva uzajamno povezana događaja kao dokaze za tu tvrdnju:

                   Prvi je sastanak vrha CKSKJ u slovenskom Otočcu, 16. lipnja 1991. godine. Sastali su se svi važniji komunistički čelnici bivših jugoslavenskih republika pod predsjedanjem Ante Markovića, zadnjeg predsjednika SIV-a Jugoslavije, a zaključak su obznanili u ljubljanskom Delu, 17. lipnja 1991. godine. Zaključak je bio jednostavan: Da, osamostaljenju bivših federalnih republika  Jugoslavije, ali pod jednim uvjetom –  odmah pristupiti stvaranju nove konfederalne Jugoslavije!!!

Tvrdnje i laži Jadranke Kosor

      Drugi događaj odigrao se već tjedan dana nakon Otočca, u Hrvatskom saboru! Naime, 25. lipnja, te iste  1991. godine, Ivica Račan naziva HDZ – strankom “opasnih namjera”, pa cijeli SKH-SDP s koalicijskim partnerima, demonstrativno, napušta Hrvatski sabor, ne želeći glasovati o Deklaraciji o neovisnosti Hrvatske. Jer, točno prema uputama komunističkog vrha Jugoslavije koje su obznanili u ljubljanskom Delu tjedan dana ranije, SKH-SDP je ultimativno predlagao amandman o konfederalnoj Jugoslaviji.

                 I što je onda jedan Piranski zaljev u odnosu na ove strateške jugokomunističke planove? Ništa! Obični luk i voda, slučaj koji za drugove stvarno vrijedi – „kilu janjetine i dva piva“.

                     Ali postavlja se ključno pitanje: što je bilo  Jadranki Kosor  da je „pala“ pod šarmantnim ucjenama velikog glumca, Boruta Pahora? Zašto je  sa svojim najbližim suradnicima, Davorom Božinovićem i Gordanom Jandrokovićem, temeljila  arbitražni sporazum sa Slovenijom  na dokumentu Račan-Drnovšek? Zašto je  ona ostavila Arbitražnom sudu otvorenu mogućnost da po načelu pravičnosti otme dio suverenog hrvatskog teritorija i dodijeli ga Sloveniji? Njena obrazloženja su samo načelno racionalna. Doista nas je Slovenija blokirala  u 14 pregovaračkih poglavlja, doista nam je bio strateški plan ući u EU i istina je da je to bio i strateški cilj predsjednika Tuđmana.

                   Međutim, tvrdnja Jadranke Kosor da smo bili „beznadno blokirani“ i da bez arbitražnog sporazuma nikada ne bi postali članica EU-a,  jednostavno je laž! Slovenija je na deblokadu svih pregovaračkih poglavlja bila grubo natjerana pod utjecajem američke administracije koja nikada i nigdje nije ni spomenula arbitražni sporazum. Slovenija je na deblokadu  bila natjerana zbog strateških interesa SAD-a, da Hrvatska nakon ulaska u NATO savez, bezuvjetno uđe i u EU. Ta poznata politička matrica je jedina istina.

                      Hrvatska je bila predodređena za ulazak u EU zbog svog dragocjenog geostrateškog položaja, zbog svog „prevažnog toplog mora“ oko kojega su se vodili ratovi, a tu geostratešku činjenicu niti jedna hrvatska vlast do sada nije ni približno upotrijebila na dobrobit Hrvatske.  I umjesto da čuvamo svaku kap našeg mora, mi se razbacujemo kvadratnim kilometrima te dragocjene geostrateške povijesne baštine temeljene na formuli – „antemurale christianitatis“.

                     Dakle, Hrvatska bi u EU ušla i bez očijukanja Jace i Boruta! Hrvatska nikada nije bila „beznadno“ blokirana, ali Hrvatska je, čini  se,  u to vrijeme imala beznadno politički podkapacitiranu i teledirigiranu Jadranku Kosor…

Ne spominji ime Tuđmanovo, uzalud!

                        Je li se popularna Kosor ikada upitala,  bi li predsjednik Tuđman pao pod utjecajem bilo kojega svjetskog šarmantnog političara,  a pogotovo pod ucjenama Slovenca Pahora? Bi li Tuđman, kojega Jaca spominje i puna su joj usta Tuđmana, ikada pristao trgovati s dijelovima teritorija suverene Hrvatske? Bi li Tuđman i u  najluđem snu, ikada potpisao Račan-Drnovšek ugovor i  Kosor-Pahor sporazum? Što bi Tuđman rekao na pitanje: cjelovita suverena Hrvatska ili članstvo u EU? Odgovori su kristalno jasni! Tuđman bi Kosor-Božinović-Jandrokovićev  arbitražni sporazum – pokidao u tisuću komadića!?

                      Uostalom, to je javno potvrdio i akademik Davorin Rudolf, odani Tuđmanov suradnik, jedan od najvećih autoriteta za međunarodno pomorsko pravo u Hrvatskoj, komentirajući poražavajući arbitražni epilog. Naime, akademik Rudolf tvrdi da je pozvan u Zagreb na prezentaciju arbitražnog sporazuma u režiji Kosor i njenih suradnika. Kada je vidio sporazum, shvatio je da je doveden pred svršen čin i postavio je pitanje: „Što ste me uopće zvali da iz Splita dođem u Zagreb kada je sporazum konačan?“ Jandroković mu je kazao da su ga zvali kako bi dao – svoje mišljenje! Akademik Rudolf je kazao da je sporazum štetan za Hrvatsku, a Jandroković je na to zatražio ostavku akademika Rudolfa na mjestu predsjednika Komisije za međugranične sporove.

                 Naravno, akademik Rudolf je istog trena podnio ostavku! Ima li se ovome što dodati!? Možete li uopće zamisliti sliku, kako jedan mali politički aparatčik, smjenjuje jednog akademika od formata?