Promjena izbornog sustava u svim tim okolnostima, čini nam se ključnim pitanjem hrvatskog demografskog i svakog drugog opstanka, jer bez promjene isključivog stranačkog/partijskog izbora kadrova, Hrvatska neće moći postaviti izvršnu vlast koja je npr. spremna u interesu Hrvatske reagirati na način kako to čini Island u kriznim situacijama
Dvije su osnovne univerzalne filozofske kategorije na kojima počiva razumijevanje postanka, opstanka, nastajanja, nestajanja i ukupnog bitka kao smisla kretanja ljudske civilizacije u prostorno-vremenskom kontinuumu. Ljudska civilizacija promatrana kroz ljudski potencijal kao najvažniji faktor promjena i njezin odnos prema ostalom prostorno-geografskom sadržaju u tzv. zemljinom prostoru (ili još bolje zemaljskim prostorima), trebali bi u tako postavljenom vrijednosnom sustavu biti osnovno polazište razumijevanja univerzalne vrijednosti i hrvatskog prostora.
Ljudski potencijal u ove dvije osnovne kategorije u vremenskom je slijedu putnik koji ne može upravljati vremenom (za sada kažu fizičari), ali može funkcionalno postavljati prostor prema civilizacijskom (ljudskom) interesu. Prostorni sklad kojem treba težiti uvijek u osnovu elementarnog obrasca skladnosti, postavlja ljudsku populaciju, ali ne neku imaginarnu, ukupnu, svjetsku, globalnu ili slično, nego vrlo konkretnu populaciju u njezinom konkretnom prostoru s kojim uspostavlja funkcionalni, racionalni i planski razvojni odnos.
Povezivanje vrlo konkretne populacije s njezinim funkcionalnim prostorom stvara identitetsku vrijednost na kojoj se izgrađuju i svi ostali identiteti koji čine ukupnost hrvatskog vrijednosnog sustava. Usprkos svim ostalim oblicima prostornog povezivanja, te interesnog, vojnog, političkog, financijskog, gospodarskog i svakog drugog udruživanja ili pak prostornog remećenja, temeljni identitet vezan za pripadnost prostoru ostaje uvijek dominantna poveznica (ili bi barem to trebala biti) svom stanovništvu koje obitava na hrvatskom državnom prostoru. Na primjer.
Vrijednost hrvatskog prostornog identiteta
Zato je očuvanje tog prostora i temeljnog sadržaja i faktora u njemu primarni, najveći i jedino smisleni i ispravni put i zadatak onima koji tim prostorom upravljaju kroz politički i stranački/partijski sustav. Za sada je sustav takav, a sami su oblici političkog udruživanja i djelovanja smišljeni i postavljeni po obrascu unutar kojeg, na početku spomenuta univerzalnost u odnosu na stranački i pojedinačni interes, izgleda samo kao teret.
Nisu sve zemlje politički razumne kao Island, niti imaju postavljene strateške ciljeve kao Irska i Izrael. Niti je Hrvatska razumjela vrijednost svog prostornog identiteta kojeg drugi, eto, proglašavaju i to samo kroz vizure prostorom ekumenskih obilježja, rajskih geografskih datosti i nezaobilaznim dijelom ukupnog prostornog nasljeđa kojeg morate posjetiti, osjetiti i kao vrijednosnu kategoriju ponijeti sa sobom po povratku u svoj tradicionalni svijet. I što mi činimo s takvim prostorom?
Raseljavamo ga, prepuštamo drugima, zarobljavamo vlastito stanovništvo, što je još ostalo, blokadama, ovrhama i sličnim postupcima, dopuštamo svima koji su nas napadali kroz povijest i zaželjeli se naših prostora, tumačenja i donošenja istina, blokiramo najljepši obalni prostor (kako kažu svi drugi) koncesijama, pomorskim dobrima, prostornim planovima, turističkim hotelskim koncepcijama, betonskim zdanjima različitih vrsta, oblika i namjena, uvodimo porez na nekretnine (obiteljsko tradicijsko blago)… i činimo sve u interesu nekih drugih imaginarnih stanovnika, jer naših je – sve manje.
I uvijek se pitamo, što bi npr. u takvoj situaciji načinio Island? Bi li zaštitio primarno svoje stanovništvo i svoj prostorni potencijal ili bi sve to prepustio drugima na upravljanje? Bi li? Pitanje postavljeno Vladi Republike Hrvatske ili kako Oni kažu – Njihovoj Vladi. Koliko smo puta čuli izričaj, „Ja kao ministar…” s kojim počinje najveći broj važnih izjava, a koji oslikava svu osrednjost i osobnu nesigurnost na političkoj poziciji za koju su svi svjesni, od javnosti pa do stranačkog/partijskog članstva, te samog pojedinca, kako im po objektivno postavljenim kriterijima ta pozicija ne bi nikad pripala.
Međutim, nisu problem ti „kao ministri”, niti njihove osobne reakcije na neshvaćenost njihovih poteza, već je problem što su refleksije ministarskih djelovanja na opće zakonitosti u društvu i prostoru najveće, posebno one negativne. Apsolutna zaštita njihovog djelovanja i jednostavno postavljanje na istu poziciju u drugom resoru (nezavisno od stručnosti, iskustva i drugih sličnih trivijalnosti), unutar stranačkim dogovorom ili samo željom stranačkog vrha, eksplicitna je potvrda političke sebičnosti i političkog djelovanja u prevladavajućoj funkciji zadržavanja osobnih pozicija i interesa.
Upravljanje Hrvatskom
Unutar takvog modela vladanja državom i političkom strankom/partijom, gotovo da nema mjesta općim ili univerzalnim interesima vezanim za hrvatski prostorni, društveni, politički, gospodarski, tradicijski i ini sustav. Manje-više postaje to jasno svima, samo je pitanje kako sustav usmjeravati prema interesima hrvatske populacije, te njezinog opstanka, zaštite dostojanstva i planske razvojne budućnosti na prostoru koji su svi željeli, koji su svi susjedi napali i koji svi više vrednuju od nas samih!
Upravljanje Hrvatskom postaje sve više ključni problem suvremene hrvatske razvojne strategije, a način selektiranja stranačkih kadrova kroz politički sustav, u konačnici rezultira njegovim jasnim razdvajanjem u odnosu na opće hrvatske interese, znanstvene zakonitosti, zaštitu društva i prostora i civilizacijsko vrednovanje povijesnih razdoblja.
Promjena izbornog sustava u svim tim okolnostima, čini nam se ključnim pitanjem hrvatskog demografskog i svakog drugog opstanka, jer bez promjene isključivog stranačkog/partijskog izbora kadrova, Hrvatska neće moći postaviti izvršnu vlast koja je npr. spremna u interesu Hrvatske reagirati na način kako to čini Island u kriznim situacijama.
1. Izborni sustav s 10 izbornih jedinica u kojima se bira jednak broj zastupnika već sada je s obzirom na razliku u intenzitetu prirodnog pada stanovništva i silinu recentnog iseljavanja u osnovi – protuustavan. Razlika je kod pojedinih izbornih jedinica na izborima 2015. godine prešla već 11 posto prosječnog broja stanovnika po izbornim jedinicama! Kad bi uz to ubrojili još i službene podatke useljavanja u Njemačku (i druge zemlje) iz Hrvatske, razlika bi bila još poraznija. Detaljnije o izbornom sustavu i izbornim jedinicama po objavi rada u znanstvenom časopisu ovih dana.
2. Takva je saborska većina mirne duše i bez imalo osjećaja za hrvatsku demografsku budućnost izglasala Zakon o koncesijama (NN 69/17, na snazi od 22. 7. 2017.). Nikakav ih razuman razlog nije mogao zaustaviti, nikakvo pozivanje na brojne oblike kršenja ustavnih kategorija modelom koncesija, nikakva znanstvena tumačenja nisu pomogla, nisu ih smetala niti protuustavna ograničenja raspolaganja prostorom, na demografski nestanak otočnog prostora nitko nije niti pomislio… jednom riječju postupili su kako su htjeli. Zašto? Zato što u resornom ministarstvu ne postoji niti rudimentarni oblik znanstvenog pristupa i tumačenja koji šire zahvaća hrvatske strateške interese. Posljedice svega vidimo u svakodnevnim primjerima ograđivanja, zabranjivanja korištenja, bahatog ponašanja koncesionara i sličnog, poslije stanovništva najvrjednijeg resursa i potencijala Hrvatske.
Koncesije na hrvatsku obalu i to njezin najljepši dio (plaže), u uskom interesu pojedinaca nastavak je općeg pristupa i kontrole svega u Hrvatskoj. Uostalom, kada je i jedna hrvatska koncesijska plaža sa suncobranima svrstana po svjetskim kriterijima među najljepše svjetske plaže? Nikad. Umjesto zaštite hrvatske prepoznatljivosti, mi kroz stranački/partijski sustav štitimo pojedince i pritom očekujemo da nas mladi razumiju, prihvate naš način igre i ne reagiraju niti na jednu političku iracionalnost.
Razvijeni bez kontrole…
3. Porez na nekretnine, kao europska direktiva, koju inače naši politički europski dvorjani automatski postupovno prihvaćaju kao izravnu naredbu (u kmetsko-vazalnom odnosu), umjesto smjernicu (izravan prijevod), novi je oblik pokoravanja Hrvatske i poništavanja hrvatskih tradicionalnih vrijednosti vezanih za prostornu identifikaciju s vlasništvom. Prema tim je kriterijima Hrvatska u europskom vrhu i osnovna nam je zamjerka prostorna stacionarnost koja smanjuje ukupnu aktivnost stanovništva zbog vezanosti za nekretnine. Drugi je prigovor vezan za posjedovanje i korištenje, kako kažu ljetnih rezidencija na Jadranu ili po našem, vikendica na moru, što posebno teško prihvaćaju europske razvijene zemlje i njihov politički dvorski vrh, naviknut na stabilnost uvijek u vlastitom interesu. Kako je moguće da mala i nerazvijena Hrvatska ima zimsko-ljetni njihaj stanovništva i to još nudi razvijenima koji nemaju nikakvu kontrolu nad tim? Pokažimo barem jedanput direktivama kako su one samo okvir postupanja svake zemlje primarno u nacionalnom interesu (interesu vlastitog stanovništva), a tek sekundarno u interesu zajednice. Ponovno se zapitajmo – što bi napravio Island?
4. „Prije tri desetljeća dvojica rokera su izazvala svijet. Za razliku od pjevača protestnih pjesama kao što je Bob Dylan, Bob Geldof i Bono nisu samo pjevali, nego su nešto poduzimali. Pokrećući multimilijunske organizacije za pomoć siromašnima, bolesnima i gladnima, upregnuli su milijardere poput Billa Gatesa, pokrenuli intelektualce i celebrityje, lobirali u svjetskih vođa da rješavanje problema siromaštva stave na listu međunarodnih prioriteta. Njihov humanitarni put tema je dokumentarca „Dajte nam novac“, a film švedskog autora, Bossea Lindquista, dio je serije „Zašto siromaštvo?” (tportal.hr, 29.11.2012.). Zašto ovo navodimo? Zato jer se u njihovoj borbi za otpis afričkih dugova spominju banke, ovrhe, faktoring fondovi, neregularne kamate, bacanje afričkih zemalja na koljena, zarobljena društva bez budućnosti, nemogućnost otplate dugova i slična terminologija, koja upravo u suvremenoj Hrvatskoj doživljava svoj revival. Kao uostalom i sam film. Nakon svega, svima je bilo jasno kako su dugovi nastali zbog bankarske pohlepe i kako se dugovi moraju otpisati, želi li se održati funkcioniranje afričkih zemalja. Kao uostalom i spasiti hrvatska populacija.
Vrijednost ljudskog potencijala
5. Hrvatski vrijednosti sustav čini i zadržavanje elementarnih povijesnih istina koje nam uporno i stalno pokušavaju promijeniti čak i oni koji tu s nama, u hrvatskom prostoru univerzalnih vrijednosti, čine hrvatsku državnu populaciju. Zemlja pobjednica u ratu vođenom na njezinom teritoriju i napadnuta izvana i iznutra, zamislite(!) treba razmišljati o načinu obilježavanja ratne pobjede kako se ne bi uvrijedili pripadnici populacije koja je Hrvatsku i napala! Kakva su to vremena i može li konačno netko izgovoriti vrlo jasno i bez ikakvih ostalih primisli: Hrvatsku je vojno napala Srbija, ratna je pobjednica i zadržava pobjedničko dostojanstvo prema sebi i drugima.
Opravdavati se nekome, zašto smo se uopće usudili braniti, razina je dostojanstva koju hrvatska ratna i ostala populacija ne mogu prihvatiti, bez obzira što, uvjetno rečeno, političku stabilnost osiguravaju isti koji su ju i narušili početkom devedesetih. Može li rasprava o tome, ali ne politička, nego znanstvena, argumentirana i javna? Može li? Može li se objasniti zašto se Hrvatska u procesu pomirbe mirila s ideolozima napada na Hrvatsku, a ne s običnim svijetom koji je na drugoj strani s puškom u ruci slijedio ideju koju su im nametnuli drugi (spomenuti ideolozi) i u ratu stradalnički prolazio kao i druga strana koja se je branila? Može, zato što se u hrvatskom političkom sustavu dominantno postupalo politički iracionalno, umjesto da se slijedila logika znanosti koja se i dalje zove – vojna psihologija. Posljedice su političke iracionalnosti jako vidljive i danas u narušavanju hrvatskog dostojanstva, gubljenju identiteta kod mladih, iseljavanju i uopće ukupnoj poziciji zemlje u brojnim međunarodnim graničnim i inim sporovima.
6. Svaka politika i politički sustav, kao uostalom i svaka djelatnost, primarno ovise o ljudskom potencijalu i njegovim brojnim obilježjima, vrijednostima i trendovima. Izravnim isključivanjem iz pojedinih sustava univerzalnih vrijednosnih kategorija, sustav čini siromašnijim, sporijim, neučinkovitijim i za budućnost upitnim. Uvijek se prisjetimo što bi učinio Island. Zemlja koja nas je prva priznala. Zato što nije mogla mirno promatrati nepravdu koja se početkom devedesetih činila Hrvatskoj. Jednostavno je.