Homo iugoslavensis; ili kako kultur-Marksisti traže novac Hrvata za knjigu kojom nude rog za svijeću

Borna Filic/PIXSELL

U pristupu novijoj hrvatskoj povijesti ili suvremenim političkim događajima u Hrvatskoj, knjiga obiluje nedostacima koji ukazuju na selektivan pristup građi, ali i skriveni ideološki pristup njenih tvoraca

Filozofski fakultet u Zagrebu (naklada FF Press, Croaticum, 2016.) nedavno je uputio molbu državnim tijelima Republike Hrvatske vezanu za moguću financijsku pomoć za prijevod knjige Croatia at First Sight („ Hrvatska na prvi pogled“) na španjolski jezik i njeno tiskanje. U zamolbi se ističe kako bi knjiga bila namijenjena i hrvatskom iseljeništvu na španjolskom govornom području. U recenziji koja slijedi navodim razloge zbog kojih državna tijela u RH ne bi trebala dati financijsku potporu za prevodilački i izdavački projekt navedene knjige.

Tehnički razlozi

Razna promidžbena, ali i akademska djela o Hrvatskoj, tj. knjige i promidžbene knjižice o kulturi, književnosti, povijesti i turizmu u Hrvatskoj, kao i o Hrvatima, već su dostupne u proteklih dvadesetak godina na raznim stranim jezicima, te u dosta skupim izdanjima. Svojedobno su Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo kulture RH imali brojne promidžbene knjige na stranim jezicima iz navedenih područja hrvatske kulturno-političko-povijesne turističke baštine. Nadalje, u današnjem elektronskom dobu, mnoštvo sličnih ili istih tema vezanih za hrvatsku baštinu dostupno je na dvojezičnim web stranicama brojnih udruga Hrvata u Latinskoj Americi i Španjolskoj, kao i na desecima web stranica brojnih udruga i pojedinaca diljem hrvatskog iseljeništva. Predloženi španjolski prijevod knjige Croatia at First Sight bio bi samo dodatni trošak za državne ustanove, kao i za hrvatske porezne obveznike.

Stil, sadržaj, svrha… i (su)autori knjige

Pristup temi knjige je kombinacija proze namijenjene obrazovanom, stranom, užem akademskom krugu, kao i proze šireg pučkog, promidžbenog karaktera, tj. kao neka vrsta mogućeg „uvoda u Hrvatsku“. Upravo u takvom dvojakom pristupu knjige leži i problem. Akademski i znanstveni pristup toj sveobuhvatnoj i osjetljivoj temi mora biti drukčiji od promidžbene svrhe namijenjene širokom čitateljstvu. To nije slučaj s knjigom Croatia at First Sight. Ona je doduše vrlo dobro stilski i gramatički napisana, u duhu engleskog jezika, kvalitetnom engleskom sintaksom i s idiomatskim nijansama – te je razvidno da su lektori napravili dobar, ali i skup posao. Ona je tematski dobar zbroj važnih podatka iz različitih područja hrvatske baštine. Ali kada je riječ o pristupu autora i suautora knjige novijoj hrvatskoj povijesti ili suvremenim političkim događajima u Hrvatskoj, u njoj postoje ozbiljni nedostaci – što govori o selektivnom, ali i skrivenom ideološkom pristupu njenih tvoraca:



Knjizi tehnički nedostaje Indeks imena („Index of Names“), što je nedopustivo za takvu vrstu knjige, bez obzira kojoj je publici ona namijenjena. I laik, a da i ne govorimo o obrazovanom strancu, prvo gleda popis vlastitih imena na kraju knjige – a njih u njoj nema.

Autor Tvrtko Jakovina u obradi teme o „povijesti i problematici Hrvatske“ (str. 51-74) selektivno citira autore, i to po svom izboru: iz engleskog govornog područja – D. Rusinowa i S. Pawlowitcha, pa Ivu Goldsteina (str. 98), Dubravku Ugrešić (str. 203) – autore koji su iznimno “objektivni” kad je riječ o hrvatskom pitanju, bilo da je riječ o 1991. ili 1941. u Hrvatskoj. Ako već sam autor Jakovina želi koristiti akademski pristup, a ne informativno-turističko-promidžbeni glede teme o hrvatskoj novijoj povijesti, tada je dužan koristiti i njemačke i francuske arhive, kao i suprotna gledišta stranih autora, te navesti i ostale strane reference. U suprotnom bi jednostavno trebao tu podtemu preskočiti.

U prilogu o „političkom sistemu u RH“ (str. 101-131), autor Boško Picula pod referencama navodi imena M. Kasapović, S. Lalić, N. Zakošek (str. 134). Za moguće čitatelje, prvenstveno Hrvate i njihove potomke u inozemstvu, ili pak obrazovane strance koji žele brzo nešto doznati o hrvatskoj novijoj povijesti i politici, takav selektivan izbor referenci je nedopustiv. Pogotovo imajući u vidu društveno-političku pozadinu i angažman navedenih autora u knjizi, kao i njihove aktivnosti u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji.

Prilog M. P. Štimec o „hrvatskoj književnosti“ (str. 171-203) prilično je dobar glede povijesne periodizacije hrvatske književnosti. No autorica priloga samo u jednoj jedinoj rečenici navodi primjer hrvatskog emigrantskog i književnog stvaralaštva (str.199). Nema niti riječi u njenom prilogu o književno-političkim časopisima u velikoj hrvatskoj dijaspori, kao što su “Nova Hrvatska”, “Hrvatska revija”, “Studia Croatica”, “Kroatische Berichte”, “Danica”… premda je hrvatska kulturno-politička emigracija dala znatan doprinos na više stranih jezika ne samo o hrvatskoj pisanoj riječi, nego i o cjelokupnom hrvatskom identitetu (M. Meštrović, J. Kušan, B. Radica, J. Jareb, J. Sadkovich, C. Dolbeau, T. Mudry, G. Borić…). Njen prilog bi se stoga djelomično mogao protumačiti kao dodatna izdavačka uvreda čitateljima hrvatske dijaspore i prvenstveno djeci i unučadi roditelja koji su bile žrtve komunističkih progona u bivšoj Jugoslaviji, a koji sada žive u inozemstvu.

Nigdje u knjizi ne spominju se ime i ostavština hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca, premda je Stepinac važan ne samo u vjerskom i pastoralnom izdanju, nego također i kao simbol hrvatskog identiteta u Hrvatskoj i u hrvatskom iseljeništvu.

O imenu „Bleiburg“ u knjizi postoji samo jedna usputna riječ (str. 87). Nema u prilogu knjige ni jedne jedine rečenice o jugoslavenskim masovnim komunističkim likvidacijama 1945. stotinu hrvatskih književnika i zatiranju njihove proze: M. Budak, I. Softa, J. Skračić, M. Busuladžić, V. Jurčić, G. Cvitan, M. Matijašević, A. Haller, Z. Smrekar, B. Klarić, Vitković, Z. Remeta, J. Belošević, F. Bubanić, B. Berković, J. Baljkas, M. Bzik, S. Frauenheim, M. Hans, A. Jedvaj, V. Kirin, M. Magdić, I. Maronić, T. Mortigjija, V. Peroš, Đ. Teufel, D. Uvanović. V. Židovec, S. Polonijo, M. Bošnjak, K. Devčić, M. Kern-Mačković, A. Šenda, S. Marković Štedimlija, Č. Čekada, T. Uzorinac, itd.. Također se nigdje u knjizi, ni ukratko, niti na jednoj stranici, ne tematizira rađanje jugoslavenske nove komunističke klase.

Nigdje u knjizi ne spominje se – ni u jednoj jedinoj rečenici – ime Ante Cilige, hrvatskog književnika, sociologa, bivšeg komunista, a kasnije hrvatskog emigranta i antikomunista koji je i dan danas obvezna lektira za studij komunističkog totalitarizma („Sovjetologija“) na francuskim fakultetima. Ciliga je važan za studij psihopatologije jugoslavenskog novog čovjeka ( „homo iugoslavensis“), te su njegova djela ujedno bitna za razumijevanje modernog hrvatskog identiteta u Hrvatskoj i u hrvatskom iseljeništvu.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI