Sadašnja Europska komisija uklanja sve kategorije koje su nas izgradile kao Europljane, počevši od pristojnosti: ljubljenje i štipanje za stražnjicu u javnosti je postalo prihvaljivo ponašanje
Europski su mediji podijelili snimku na kojoj je prikazano kako je prošli tjedan Jean-Claude Juncker lupnuo po stražnjici hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. Kada se ovaj iznenađeno okrenuo, pokazao je dlan prema njemu – i u prisutnosti kamera – poslao poljubac u zrak!? Umjesto da mu je Andrej Plenković uputio šamar ili barem za njega potražio hitnu psihijatrijsku pomoć – uzvratio je „pozdrav“ na lošem francuskom.
Slično je učinio predsjednik Europske komisije godinu dana prije sa slovenskim premijerom Mirom Cerarom: s njim se izljubio kako su to nekada radili Leonid Brežnjev i Erich Honecker (takozvani ‘Honecker kiss‘). Kada je Junker imao fotografsko snimanje sa Viktorom Orbanom prišapnuo mu je da je diktator, ali ipak najmarkantnije se upisao u crnu kroniku (ne)diplomatskog ponašanja u svom odnosu spram Alenke Bratušek, nekadašnje slovenske premijerke i kandidatkinje za europsku povjerenicu (jesen 2014.). Iako je Bratušekova prvoklasna neznalica i amater (na saslušanjima Europskog parlamenta jedina je bila odbijena) Juncker ju je nužno želio u Komisiji. Fotografije danas pokazuju zašto: pred kamerama se uvijek uz nju stiskao, grlio ju i ljubio – u tolikoj mjeri da je malo falilo pa bi prešli na ‘le baiser français’, odnosno na to što nazivamo – francuski poljubac. Dugo se govorilo da si ju je poželio postaviti kao ljubavnicu, u neposrednu blizinu, kao članicu komisije koju vodi.
Je li Jean Claude Junker biseksualac, homoseksualac, hetero ili metroseksualac, pretirani „seksualac“ ili ništa od navedenog (u tom slučaju impotentni aseksualac). Ali nije ni važno. Važno je to da njegovo ponašanje katastrofalno utječe na građane Europe i to u najkatastrofalnijem trenutku koji proživljavamo. Kriza u Europi je kriza moralnih vrijednosti: one predstavljaju stup na kojemu Europa stoljećima počiva i zbog kojih je postala dominantni kontinent. To je kriza europskog identiteta, kriza kulturnih odnosa i etike. Više nema razlike, sve je jednako dobro, svako se može na bilo koji način ponašati prema svakome, čak i ako protagonist ovakvog ponašanja u očima većine građana predstavlja najviši moralni autoritet (premijer pojedine države ili pak predsjednik Europske vlade).
Kriza identiteta se odnosi i na krizu nacionalnih identiteta. Od Junkerove stranke (Europska pučka stranka) je najavljeno da pojam naroda (nation) neće više biti politična, nego kulturna kategorija (sic!). Izbori koji oblikuju zemlju stoga nisu politički, nego kulturni čimbenici. Neka shvati ‘ko može! Dapače, nemamo ništa protiv kulture. Ali sadašnja Europska komisija uklanja sve kategorije koje su nas izgradile kao Europljane, počevši od pristojnosti: ljubljenje i štipanje za stražnjicu u javnosti je prihvaljivo, ali samo ako dolazi preko – filma. Zato postoje glumci. Diskrecija seksualnog izbora, iznad svega, prva je ukinuta: ljudi su heteroseksualna bića.
Današnja EU ukida sklonište u kojemu se osoba formira i rodi, to je obitelj i narod. Ukida vjeru i rasu. Neobjašnjeno pitanje ostaje zašto se EU protivi kršćanskom istoku (Ukrajina, Moldavija, Rusija) s kojima dijelimo mnogo više nego s migrantima sada masovno uvezenim iz Afrike i Bliskog istoka. S njima europski čovjek nema – osim genetske strukture – kulturno i jezično ništa. I ništa zajedničko – barem sljedećih nekoliko generacija ni neće imati.
Ima Jean-Claude Junker uopće neki dojam (ili ga to barem zanima) šta se trenutno događa u području koje je u Europi najkonkurentnije i polako uzima njen tehnološki primat (kao i SAD-a)? Naime, Xi Jinping je 2012. godine započeo dugu kampanju na putu ka apsolutni moći. 24. listopada njegovo je ime na Kongresu komunističke partije Kine stavljeno u statut organizacije, poput Maovog. Xi je tako došao do stupnja besmrtnosti. A dok on konsolidira svoj stav, također konsolidira poziciju Kine u svijetu. Istina je da se oslanja na cenzuru, ali i EU također: upravo je zabranila teroristička djela koja su počinili islamski ekstremisti da budu predstavljena kao takva (projekt: Reporting on migrations and minorities – Respect words). Sve što je povezano s njihovim stvarnim identitetom je potrebno skriti. U želji da prikriju počinitelja, MSM (main stream media) vjerojatno će uskoro početi objavljivati poruke u ovom stilu: „U središtu Pariza je pet japanskih turista ustrijeljeno, a potom su im odrezane glave“. Ili „Eksplodirala se bomba i ubila toliko i toliko ljudi“. Ili „Puška je strijeljala i svi su gosti u restoranu poginuli.“.
No, za razliku od Europe Xi Jinping jača nacionalnu državu, a posebice njezine stupove – obitelj, vjeru (ideologija stranke je spajanje komunističke doktrine sa konfucijanstvom pri čemu nastaje platforma nove „vjeroispovijesti“) i narod. U Rusiji Vladimir Putin djeluje analogno: jača stupove ruske nacije. Ako su birokrati iz Bruxellesa i Angela Merkel (uzrokovanjem migrantske krize 2015.) prognali Veliku Britaniju iz Europe, Xi je odlučan da neće ni jedan kvadratni metar Kine prepustiti strancima. Pariški Le Figaro na kraju izvješća sa spomenutog partijskog kongresa u Pekingu spominje: „Ne trebamo se bojati Kine, trebali bismo prestati sa sterilinim ponašanjem do nas samih (uništavajući europski identitet). Pitati se moramo kako ćemo ojačati naše tradicionalne vrijednosti.“
Kako bismo do kraja razumjeli razliku, potrebno je samo promisliti bi li se Xi Jinping ili Vladimir Putin ponašali kao Jean–Claude Junker. U odgovoru se krije put ka budućnosti starog kontinenta.